Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske pozivaju na obilјežavanje Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu u subotu 28. jula s početkom u 12 sati, u podnožju Spomenika ustanku.

Nakon tjedana izloženosti ustaškoj represiji, stanovništvo ličkog kraja 27. jula 1941. odlučilo je podignuti ustanak. Ustanak je buknuo koordinirano, s obje strane gornjeg toka rijeke Une, na teritoriju jugoistočne Like i jugozapadne Bosne i u roku od nekoliko dana ustanici su uspjeli osvojiti područje od Drvara, Glamoča, Bosanskog Grahova do Donjeg Lapca i Srba. Sve do raspada Jugoslavije, taj datum obilјežavao se kao dan početak antifašističkog ustanka u Hrvatskoj. Iako više nije državni praznik, danas se on obilježava u slavu antifašističke borbe kao reakcije na sustavnu represiju za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

The post Dan ustanka naroda Hrvatske appeared first on Tacno.net.

FOTO: D. MILENKOVIĆ / RAS SRBIJA

Da današnji psihoanalitičari imaju pune ruke posla pokazuje i kretenska izjava Vjerice Radete, narodna poslanica i funkcionerka SRS, koja je vijest o smrti predsjednice Udruženja ‘Majke Srebrenice’ Hatidže Mehmedović, na svom Twitteru prokomentirala riječima da je umrla Hatidža Mehmedović “iz udruženja biznismenki Srebrenice” te „Ko li će je sahraniti. Muž ili sinovi“.

Vjerujem da psihoanalitičari nisu željeli iz etičkih razlog napraviti model mjerenja ljudske gluposti tipa ”blentometra” gdje bi Verica bez ikakve sumnje bila među top 10 u društvu sa ostalim ljudskim ološem tipa Hitlera, Musolinija, Pavelića, Šešelja, Miloševića…

Za njih je zajednička makijavelistička karakteristika nedostatka ljudske empatije. Cilj opravdava sredstvo i po cijenu da je protiv svih humanističkih vrijednosti i etičkih načela? Verice, bijednice, prepoznaješ li monstruma u sebi? Što ti fali u blentavoj glavi?

Zato smatram da vodeći svjetski psihoanalitičari bi ponovo trebali da razmotre prijedlog uvođenja modela blentometra kako bi se idiotima zabranilo da se bave politikom. Javnost bi dobila preventivni model dijagnosticiranja neurotičnih oboljenja iskompleksiranih osoba sa socijalnim poremećajima.

Vjerica Radeta zaslužuje stub srama a sa njom i oni koji je podržavaju.

The post Vjerice, bijednice, prepoznaješ li monstruma u sebi? appeared first on Tacno.net.

Iako jedna od najmlađih stranaka na političkom nebu Republike Srpske, za Ujedinjenu Srpsku se već veže niz diskutabilnih zapošljavanja, prvenstveno u Banjaluci! Da se javne funkcije dijele isključivo po stranačkoj pripadnosti bez ustezanja su za MojuHercegovinu potvrdili funkcioneri, kako ove, tako i drugih stranaka.

Imenovanje rođene sestre Natalije Trivić, potpredsjednice Ujedinjene Srpske i načelnice Odjeljenja za kulturu, turizam i socijalnu politiku, za direktoricu banjalučkog Centra za socijalni rad, koji izvještaje podnosi upravo pomenutom odjeljenju, nije se ni sleglo, a iz ove stranke imamo nova diskutabilna imenovanja.

Naime, riječ je o, prije svih, konkursu za izbor i imenovanje direktora gradske turističke organizacije (TOBL) koji je objavila Skupština grada Banjaluka u novembru 2017. Razgovor sa kandidatima koji su ušli u uži krug obavljen je 10. januara ove godine a najbolju ocjenu komisije, mada ne i najbolju biografiju, imala je Irena Radojević koja je imenovana za direktora 9. februara.

I prije zatvaranja konkursa, kako to često biva, mediji su licitirali imenima novog direktora, a ime izabrane direktorice se ubrzo izdvojilo kao najizvjesnije. Banjalučki mediji su nepogrešivo nabrajali prijavljene kandidate, a kao razlog zbog kojeg će Radojevićeva zasjesti u fotelju “prvog čovjeka” Turističke agencije najvećeg grada Srpske izdvojilo se samo jedno – kadar je Ujedinjene Srpske.

Da je to osnovna i jedina bitna referenca bio je svjestan i dotadašnji direktor Ostoja Barašin, kadar DNS-a, koji se jeste prijavio na ovaj konkurs, ali je unaprijed znao da je bitka uzaludna.

– Na konkurs su imali pravo svi da se prijave. Svjestan sam da je to mjesto po koalicionom sporazumu pripalo Ujedinjenoj Srpskoj – kratko je rekao Barašin novinarima sredinom decembra prošle godine, dok konkurs još nije bio ni zatvoren.

A malo je nedostajalo da nakon osam provedenih godina na čelu TOBL-a Barašin dobije još četiri, ali je konkurs došao u trenutku kada je njegova stranka, kojoj je “po koalicionom dogovoru” ranije pripadalo mjesto direktora TOBL-a, sa četiri spala ne jednog odbornika. U tom trenutku članovi DNS-a više nisu bili odbornici Budimir Balaban, Nenad Šibarević i Stojan Vukajlović, koji su krenuli opoziciono djelovati, a Ujedinjena Srpska se, pored odbornika Marinka Dragišića, “pojačala” Vladimirom Mirošljevićem, dugogodišnjim NDP-ovcem, pa je došlo i do rotacije na pojedinim rukovodećim mjestima u Banjaluci.

Barašin, koji je poziciju direktora zamijenio radnim mjestom stručnog savjetnika u TOBL-u, i danas u izjavi za Moju Hercegovinu tvrdi da je stranačka pripadnost presudila zašto je Radojevićeva dospjela na pomenutu poziciju.

– Naravno da je presudila stranačka pripadnost pri izboru na mjesto direktora TOBL-a. To je oduvijek praksa i tako sam i ja bio izabran. To se znalo unaprijed kome pripada i ko će biti postavljen na tu poziciju. Nemam ja sad šta tu pametovati i govoriti da to nije u redu, jer bih onda govorio protiv sebe, protivriječio bih samom sebi. Od početka se u gradu Banjaluka tako biraju ljudi na rukovodeće funkcije i to je neka vrsta prakse – reko je iskreno Barašin za naš portal.

Sa druge strane, predsjednik i potpredsjednica Ujedinjene Srpske, Nenad Stevandić i Natalija Trivić, isticali su prije i tokom pomenutog konkursa da pripadnost stranci nije presudna i da na čelo TOBL-a može doći i neko ko nije stranački opredijeljen, ali je malo ko povjerovao da je epilog konkursa bio slučajan i da su njihove izjave bile iskrene.

Jedan od kandidata sa ovog konkursa, Pavle Marić, sumnja da je izbor Irene Radojević za direktora TOBL-a ishod „klasične zloupotrebe položaja i trgovine uticajem“.

– U političkoj “trgovini” resorima ta je ustanova “pripala” političkoj organizaciji Ujedinjena Srpska, na čijem je čelu dr. Nenad Stevandić. Nakon objavljenog konkursa i zakazanog intervjua sa kandidatima koji su ušli u uži izbor komisija sačinjena od odbornika gradske Skupštine je nesavjesno i politički instruisano donijela odluku da na to mjesto izabere člana partije, bez ikakvih kompetencija – kaže naš sagovornik.

On dodaje da je izabrana direktorica, između ostalog, i potpuno drugog obrazovnog profila, neadekvatnog poziciji na koju je izabrana, mada u konkursu to nije precizirano vjerovatno iz razloga da se stvori manevarski prostor za ovakav izbor.

– Kandidat koji je prošao na poziciji za koju su neophodne izuzetne kompetencije iz oblasti turizma je završio Fakultet za ekologiju te je, koliko znam, bez odgovarajućeg iskustva na rukovodećoj poziciji u resoru turizma. Izabranu osobu lično poznajem i zato sumnjam u valjanost eventualne potvrde kojom bi se dokazalo takvo iskustvo, a bez koje se opet nije moglo ući u uži krug za izbor i imenovanje. Koliko sam upoznat, a tako tvrde i druge kolege u struci, od prakse u turističkoj agenciji dotična ima rad na avio šalteru, a to je domen saobraćaja u kom agencije često posreduju. S tim što prodaja avio karata nije iskustvo koje donosi kompetencije za vođenje turističke organizacije. Neko, vjerovatno u agenciji u kojoj je radila, je navodno njoj izdao potvrdu da je obavljala poslove organizacije seminara i kongresa, međutim prema konkursnim uslovima tražio se kandidat koji ima iskustva u upravljanju ljudskim resursima, dakle tražilo se iskustvo u radu organa upravljanja a ne izvodjenju radnih zadataka. Pri tom je njeno iskustvo potpuno nebitno sa aspekta upravljanja turističkom organizacijom u destinaciji koja nema potencijal niti infrastrukturu za organizovanje međunarodnih kongresa, dok su za seminare ciljana grupa domaća publika – objašnjava naš sagovornik.

U biografiji Irene Radojević je navedeno da je ona inžinjer ekologije te da je završila Pedagošku akademiju 1985. godine, a 2015. godine diplomirala je na Nezavisnom univerzitetu na Odsjeku za ekologiju. Radila je u holdingu “Internazionalle excluzive“, potom 15 godina u Agenciji “Zepter Passport”, a između ostalog, radila je i u fondaciji Inovacioni centar Banjaluka na projektima Evropske unije. Marić je, sa druge strane, završio Fakultet za turizam, diplomirao na temu destinacijskog menadžmenta koji je upravo stručna oblast u kojoj rade turističke organizacije, te ima 17 godina iskustva u struci, upravo u organima upravljanja, kao direktor turističke agencije te je magistrand na Fakultetu za turizam.

– Želim ovdje da istaknem kako ja kao pojedinac nisam bitan u čitavoj ovoj priči, čak nikada nisam konkurisao na neki posao u javnoj službi, osim sada i to uz jedan jedini motiv – zbog kompetencija sa kojima mogu da dam konkretan doprinos turističkoj zajednici odnosno banjalučkim ugostiteljima. Ponavljam, ovo nema veze sa tim što nisam izabran ja, već je stvar u tome što je izabran neko ko je nekompetentan za takvu poziciju. A ta pozicija je izuzetno značajna za našu zajednicu, koja najviše treba da pomogne ugostiteljskom sektoru, a nažalost naši ugostitelji ni ne znaju šta im direktor TOBL-a sve može pružiti, jer nemamo praksu, a time ni znanje. Ugostitelji sa nekompetenom osobom na čelu TOBL-a godišnje gube desetine miliona maraka što je potencijal ovoga grada – kaže Marić.

Naš sagovornik nakon odbijenice nije sjedio skrštenih ruku te je uočene nepravilnosti pretvorio u prijavu koju je adresirao na Agenciju za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK), te Antikorupcijsku mrežu u BiH – ACCOUNT, a u toku je i upravni spor nakon kojeg će se, ukoliko bude potrebe, ići i sa tužbom. Dodaje da nikada nije dobio zvaničan odgovor komisije na prigovor na izabranog kandidata a da mu je u telefonskom razgovoru u gradskoj administraciji rečeno da „odluka komisije o imenovanju direktora TOBL-a i bodovanju prijavljenih kandidata nema predviđenu pouku o pravnom lijeku niti mogućnost za žalbu“.

Komisiju koja je birala novog direktora TOBL-a činili su predsjednik Ljilja Dabić, te članovi Dragana Vukliš, Nataša Savković, Marinko Dragišić i Predrag Vulin. Posljednji dvojac su odbornici u gradskoj Skupštini a simptomatično je i to da je Dragišić i zamjenik predsjednika Ujedinjene Srpske, stranke kojoj pripada i izabrani kandidat!

–

– Konkurs je bio takav da je sve zavisilo isključivo od toga kako komisija ocijeni razgovor sa kandidatioma, kao da su stečena akademska znanja i zvanja potpuno nebitna. Jedno od svega dva pitanja koja su mi postavljena, ne računajući pitanje o biografiji koja je bila uredno dostavljena ranije, a koje je postavio zamjenik predsjednika Ujedinjene Srpske Marinko Dragišić je glasilo: “Kako bih ja privukao građane Norveške da dođu Banjaluku?”. Znači ne Austrije, Mađarske, Italije – već Norveške! Od spornih momenata je i to da jedan član komisije nije ni bio na intervjuu a dva nisu postavljala nikakva pitanja – rekao je Marić.

Dodaje da je iz navedenog jasan cilj i mehanizam rada komisije, koja je „ustrojena tako da samo posluži kao paravan za zloupotrebu institucija“.

– Sada svi ističu odluku komisije, iako suštinski, na poziciju koja je iz komercijalnog sektora, koja pripada društvenim naukama, ali se tiče isključivo sfere ekonomije i biznisa, za koju je neophodno studiozno poznavanje usko specijalizovanog tržišta i njegovih principa, poznavanje ekonomskih nauka, i ts. došla je osoba koja je završila višu školu iz oblasti – ekologije. Oni ignorišu sva dokumenta, crno na bijelo za sve njih ne predstavlja nikakav dokaz, da bi se na kraju isključivo rukovodili preporukom komisije odnosno njenom ocjenom. A komisija bazira tu svoju ocjenu isključivo temelji na razgovoru od 10tak minuta – kaže naš sagovornik.

On dodaje da bezuspješno, mjesecima, traži dokaz da aktuelna direktorica ima potrebno iskustvo na rukovodećim mjestima u oblasti turizma.

– Iz TOBL-a mi nisu izašli u susret niti da mi dostave odluku o sistematizaciji radnih mjesta, iako je u pitanju javna institucija a ne nečija privatna prćija. Rekli su mi da se obratim gradskoj Skupštini, što sam i učinio, ali Akt o sistematizaciji radnih mjesta u TOBL ni od njih nisam dobio, te ga potražujem sada službenim putem. Ipak najviše od svega boli to što se svi naši političari, iz oba politička bloka zaklinju u turizam, o kom doduše kao po pravilu nemaju pojma, ali svaka predizborna kampanja je puna velikih nada kako će turizam da omogući pokretanje novih preduzetničkih inicijativa i otvaranje novih radnih mjesta. Mi taj potencijal imamo, ali to se neće desiti na ovakav način – kaže Marić.

Zamjenik predsjednika Ujedinjene Srpske i odbornik u gradskoj skupštini Banjaluke Marinko Dragišić, koji je takođe bio u konkursnoj komisiji, u razgovoru za portal MojaHercegovina tvrdi da su svi članovi komisije podržali izbor trenutne direktorice, objašnjavajući koji su njegovi razlozi za podršku Radojevićevoj.

– Mislim da je ona imala najbolji program i da je to prevagnulo kod članova komisije da je izaberu. Bila je veoma dobro pripremljena i imala je veoma dobre pravce razvoja turizma u Banjaluci s obzirom da je to već radila. Tako da, u odnosu na druge kandidate bila je najbolja, ali bilo je još nekoliko dobrih kandidata – rekao je Dragišić.

O pripremljenosti aktuelne direktorice najbolje svjedoči njeno gostovanje u jednoj televizijskoj emisiji, u kojoj je i najosnovnije stvari vezane za svoj posao čitala sa papira.

Iako je u vrhu Ujedinjene Srpske, stranke čiji je član i izabrana direktorica, Dragišić tvrdi da je bio objektivan pri izboru.

– Bio sam objektivan koliko sam mogao, jer je turizam kao turizam velika šansa razvoja Banjaluke i opredjeljivali smo se prema programima svih kandidata. Moram reći, od tih sedam dva su otpala u prvom krugu, dok neki nisu imali viziju razvoja grada. Pored Irene, još dva ili tri kandidata su imala izvanrednu viziju. Mi smo onda dali prijedlog da ona bude direktor, a skupština je kasnije glasala i izabrala je. Kažem, opredjeljivali smo se za programe, jer Banjaluka mora biti velika turistička destinacija – naveo je Dragišić za MojuHercegovinu.

Na naše pitanje da li je već unapijed koalicionim sporazumom ta pozicija bila dodijeljena Ujedinjenoj Srpskoj Dragišić je odgovorio potvrdno.

– Pa da, ali onda nije bila… mi smo pokušavali… ona nije politički… Znači, ona u tom momentu, kad je to bilo praktično i nije bila član Ujedinjene Srpske. Mi smo pokušavali naći adekvatnu osobu, koja je odgovarala… razumijete – rekao je doslovno naš sagovornik.

Pošto nismo najbolje razumjeli gospodina Dragišića tražili smo pojašnjenje, nakon kojeg nam je rekao da Radojevićeva „nije bila član Ujedinjene Srpske kada je birana na mjesto direktorice, ali da su oni već znali da će biti u partiji, što je na kraju i presudilo da dođe na čelo TOBL-a.

Ipak, nakon što smo razgovarali sa direktoricom TOBL-a Irenom Radojević, ispostavilo se da Dragišićevi navodi u vezi sa njenom stranačkom pripadnošću u trenutku konkursa nisu bili tačni. Naime, kako nam je ispričala Radojevićeva, ona je i prije izbora na trenutnu poziciju bila član Ujedinjene Srpske. Pored toga, njen stav je da članstvo u Ujedinjenoj Srpskoj nema nikakve veze sa njenim izborom na mjesto direktorice TOBL-a, kao i da odbacuje sve navode Pavla Marića.

– Vjerujete da ne znam da li je povrijeđeni ego u pitanju ili ne znam šta je. Ja se sjećam iz prethodnog perioda, jer dugo radim u turizmu, da je uvijek bilo problema sa gospodinom Marićem. Ne mogu ništa određeno reći, ne znam šta je i sve je vrlo čudno. Više nije problem ni stranačka pripadnost i više se osporava komisija, ja ne znam šta je problem. Zaista, svi se malo smijemo i čudimo ovome. Nema tu stranačka pripadnost veze sa tim. Nije to tako, ali uvijek je moja riječ protiv nečije – rekla je Radojevićeva za MojuHercegovinu.

Da Dragišić nije iznio netačne tvrdnje samo o stranačkoj pripadnosti Radojevićeve u trenutku konkursa, već i o tome da su svi članovi bili za aktuelnu direktoricu demantuje Predrag Vulin, odbornik DNS-a u gradskoj Skupštini i takođe jedan od članova komisije. On je u izjavi za MojuHercegovinu naglasio da je on smatrao kako je na konkursu bilo boljih kandidata, ali i da je sve urađeno prema statutu, zbog čega nije mogao mnogo da utiče na izbor direktora.

– Bio sam tada jedini predstavnik opozicije (op. aut. Tada je djelovao opoziciono kao samostalni odbornik u klubu „Narodni odbornici“). Bila su dva odbornika, jedan iz reda opozicije i jedan iz vlasti i tri radnika gradske uprave, a komisiju u skladu sa statutom grada je formirao gradonačelnik. Na tom bodovanju je aktuelna direktorica imala najviše bodova kada je predsjednik komisije sabrao sve bodove koje smo dali. Ja sam inače izbodovao nekog drugog, a ne aktuelnu direktoricu, ali pošto je sve urađeno prema statutu i kad su se sabrali bodovi ona je imala najviše bodova. Bilo bi maliciozno da ja kao član komisije kažem ko je bio najbolji, ali mogu reći da su četiri kandidata bila itekako kvalitetna i da bi i oni trebali dobiti mogućnost da svojim idejama koje su nam prezentovali i koje su veoma dobre pomognu razvoj grada – rekao je Vulin za portal MojaHercegovina.

Prema njegovim riječima, iako je on učestvovao u radu komisije, ona je bila samo formalni dio prijema direktora, jer se unaprijed znalo da na tu poziciju pravo polaže Ujedinjena Srpska.

– To je bilo poznato ranije. U gradskoj skupštini imate vlast koju čine SNSD, SP, DNS i Ujedinjena Srpska i oni na sastancima koalicije raspoređuju radna mjesta, upravne i nadzorne odbore i to je javna tajna. Oni imaju taj koalicioni kapacitet, skupštinsku većinu i to je to. Prije je to mjesto pripadalo DNS-u, a sad pripada Ujedinjenoj Srpskoj, čiji je član izabrana kandidatkinja – ispričao nam je Vulin.

Da li je članstvo u Ujedinjenoj Srpskoj presudilo zašto se Radojevićeva našla na prvom mjestu pokušali smo pitati i lidera ove stranke Nenada Stevandića, ali se on nije javljao na naše pozive.

Odbornik „Slobode“ u Skupštini grada Banjaluka Milenko Jaćimović za naš portal objašnjava kako je u Banjaluci postala praksa da se prijatelji i rođaci političara postavljaju na najbitnije funkcije. Prema njegovim riječima, takvi slučajevi su se dešavali i u prethodnih godinu dana, a najbolji primjeri su Centar za socijalni rad i TOBL.

– Više i nije toliko problem što se te funkcije dijele po stranačkoj pripadnosti. Sada je mnogo veći problem što stranke ne biraju kvalitetne ljude nego na ova mjesta dolaze kadrovi koji nisu dorasli funkcijama. Tu dolaze kojekakvi rođaci, kumovi i prijatelji rukovodstva grada Banjaluke ili političkih lidera. To je postala praksa i zato dobijamo nestručne kadrove na vodećim pozicijama – ističe Jaćimović.

Najveća je afera, dodaje, Centar za socijalni rad, a koja je opet povezana sa Ujedinjenom Srpskom.

– To je javna ustanova koja svoje izvještaje podnosi odjeljenju na čijem čelu je rođena sestra direktorice Centra za socijalni rad. Znači, direktorica Centra Irena Joldžić je sestra od Natalije Trivić, načelnice Odjeljenja za kulturu, turizam i socijalnu politiku. I kako će sad ovo odjeljenje ocijenjivati njihov rad. Drugo, mi imamo informaciju da je Irenin suprug u srodstvu sa gradonačelnikom. To je van svih normi. Kad sve to saberete i oduzmete vidite šta se dešava. Tako je i u TOBL-u, samo što još uvijek ne znamo čija je rodica, kuma ili prijateljica sadašnja direktorica. Još samo to da se otkrije, a otkriće se – rekao je Jaćimović za MojuHercegovinu.

Sa njim se slaže i odbornik SDS-a Aleksandar Petkovićkoji ističe da na mjesto direktora TOBL-a mora doći neko ko ima menadžerske sposobnosti, kako bi obezbijedio da turistički ambijent postane što primamljiviji.

– Personalni izbor na koji se odlučuju ljudi iz Ujedinjene Srpske pokazuje da sve ono što godinama govore nema nikakvo utemeljenje u realnosti. Oni stalno govore kako su partija koja promoviše mlade ljude, kvalitetan kadar koji se iz inostranstva vraća u Srpsku, stručne ljude itd. I šta imamo u praksi? Imamo nekompetentne ljude, ljude koji se nisu školovali niti imali iskustva u poslovima iz oblasti u okviru kojih dolaze na direktorske funkcije. Gdje su ti kvalitetni ljudi, zašto oni ne dobijaju šansu – rekao je Petković za MojuHercegovinu.

Pavle Marić naglašava da je na štetu građana ali i krajnje nepošteno dati prednost kod izbora osobi bez kompetencija a samo zato što je “član partije”.

– Prvo jer se time čini šteta po građane pošto se TOBL finansira iz budžeta grada, dakle sredstvima građana. Dalje ogromna je šteta po tržište a posebno sektor ugostiteljstva jer se sa te pozicije u najprostijem smislu ima zadatak dovesti potrošače kod domaćih ugostitelja i turističkih agencija te tako povećati njihov promet, od čega bi čitavo društvo imalo koristi. Posebno je nepošteno prema ugostiteljima koji u značajnoj mjeri učestvuju u punjenju budžeta iz kog se opet TOBL finansira. I u krajnjem je nefer prema bilo kojoj osobi koja se posveti određenoj oblasti sa entuzijazmom, uloži ogroman trud, vrijeme i novac u obrazovanje i pri tom ima zavidno iskustvo, da takva osoba koja može biti od koristi u društvu bude marginalizovana i oštećena na ovakav način – zaključio je Marić.

Stranačka zapošljavanja

Zapošljavanje stranačkih jurišnika je svojstveno svakoj partiji, bila ona na vlasti ili opoziciji. Ujedinjenoj Srpskoj prostor je dat prvenstveno u Poštama Srpske i UKC RS, gdje je lider stranke Nenad Stevandić zamjenik direktora, ali su se neka zapošljavanja, kojim je kumovala ova partija, izdvojila ispred ostalih.

U maju ove godine na čelo banjalučkog Centra za socijalni rad izabrana je Irena Joldžić, rođena sestra Natalije Trivić, potpredsjednice Ujedinjene Srpske, što je sa negodovanjem prihvaćeno čak i u njenoj stranci. Razlog za to jeste što se ova stranka nadala funkciji, nakon što je prethodno smijenjena DNS-ova Vera Sladojević a u međuvremenu i smanjen „koalicioni kapacitet“ stranke Marka Pavića. Dio članstva Ujedinjene Srpske tvrdi da je Trivićeva pomogla da ovu funkciju ne dobije njihova stranka, iako joj je to mjesto „pripadalo“, a da je potom njena sestra, koja je inače diplomirani ekonomista i nema nikakve veze sa poslom kojeg se prihvatila, imenovana iz kvote SNSD-a, što smatraju ranije dogovorenim raspletom.

Zbog Snježane Martić, takođe članice Ujedinjene Srpske, mijenjao se Pravilnik o sistematizaciji i organizaciji radnih mjesta u Poštama RS, ali i kršio zakon. Ona je, iako diplomirani inženjer poštanskog saobraćaja, a ne pravnik, došla na poziciju izvršnog direktora za pravne poslove u ovom preduzeću. Naime, na tom mjestu prije Martićeve se nalazio Igor Baroš, kadar Ujedinjene Srpske i diplomirani pravnik, ali ga je Nadzorni odbor smijenio, zatim promijenio Pravilnik o sistematizaciji i organizaciji radnih mjesta u Poštama RS. Izmjenom se predviđa da izvršni direktor za pravne poslove, opšte, ljudske resurse i investicije može da bude i diplomirani inženjer poštanskog saobraćaja. Na istoj sjednici Nadzorni odbor imenuje Snježanu Martić za vršioca dužnosti. I to je učinjeno nezakonito, jer je bilo neophodno da prođe osam dana kako bi pravilnik stupio na snagu kao i svaki drugi pravni akt i tek onda da se imenuje po uslovima iz novog pravilnika.

Ujedinjena Srpska našla se u centru pažnje i zbog jednog neuspješnog pokušaja zapošljavanja. Suprugu Darka Kremenovića, predsjednika banjalučke Advokatske komore, savjetnika potpredsjednika Narodne skupštine RS Nenada Stevandića i šefa Izbornog štaba, Marinu Kremenović, inače zaposlenu u Poštama Srpske, pokušali su, putem političkog uticaja, preko Narodne skupštine “progurati” na poziciju člana Odbora za žalbe RS. Međutim, plan su osujetili poslanici Socijalističke partije, koji, iako dio vladajuće koalicije, nisu dali zeleno svjetlo za pomenuto personalno rješenje.

Zanimljivo je i to da je i sam Stevandić kao opozicionar radio na UKC, na Klinici za bolesti uha grla i nosa, ali zamjenik direktora postaje tek nakon napuštanja SDS-a i davanja podrške vladajućoj koaliciji predvođenoj SNSD-om. Gotovo identično, i banjalučki odbornik Vladimir Mirošljević radio je kao pedijatar u UKC RS dok je plivao opozicionim vodama, ali prelaskom u Ujedinjenu Srpsku i davanjem podrške gradskim vlastima predvođenim SNSD-om, ekspresno biva imenovan za načelnika Klinike za dječije bolesti na UKC RS.

Zamjenik u TOBL-u, nedavno je postala Minja Šurlan, takođe član Ujedinjene Srpske. Njen stranački kolega Bane Zeljković je direktor za javne nabavke u Fondu zdravstvenog osiguranja, Marijo Milanović direktor Gradsje razvojne agencije, Neven Stanić savjetnik ministra za ekonomske odnose i regionalnu saradnju itd.

Predsjednik Udruženja ReStart Srpska Stefan Blagić objašnjava kako je partokratija centralni problem ove zemlje, a prema njegovom mišljenju, ona ne zaobilazi niti jednu jedinu poru u društvu.

– To što se dešava na nivou nekog grada ili opštine, predstavlja samo prepisan model sa viših instanci. Napominjem da partijska imenovanja na profesionalne javne funkcije predstavljaju krivična djela, ali ona su, nažalost, u ovakvom zakonskom okviru teško dokaziva. Partijsko zapošljavanje za posljedicu ima proporcionalno smanjenje znanja, stručnosti i objektivnosti kod vršenja profesionalnih dužnosti, a to dalje vodi u dekadenciju i devastira cjelokupno društvo. Na kraju, samo mogu reći da bi trebalo da Grad Banjaluka, kao najveći i najnaseljeniji grad, predstavlja jednu avangardu koja bi vodila eliminaciji partokratskog modela upravljanja društvom, ali, sa ovakvom partijskom elitom, to je teško očekivati u skoroj budućnosti – rekao je Blagić za MojuHercegovinu.

Ali, možda su najbolji kadrovi samo pukom slučajnošću i članovi vladajućih stranaka. Bar u to pokušavaju da nas uvjere političke elite koje decenijama haraju Republikom Srpskom i Bosnom i Hercegovinom.

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

mojahercegovina.com

The post „Ujedinjeno“ za stranačka zapošljavanja: Ko „šiša“ zajednicu, zaposli mi bližnjeg! appeared first on Tacno.net.

foto: šg

(razgovor sa prof. dr. Enverom Kazazom u povodu njegovog gostovanja u Herzegovina lodges i predstavljanja nove knjige poezije, poeme „Glasovi“)

Najdublji glas postojanja jest bol. S njim se rađamo, u njemu umiremo. Ništa nas tako ne određuje. Na njegovom početku i na kraju, bol je granica života.

Razgovarao: Goran Sarić

Prije svega, čestitke na novoj knjizi poezije. Mislim da će ona široj čitalačkoj javnosti pokazati jednog sasvim drugog Kazaza od onog koga godinama poznajemo, naime: univerzitetskog profesora, vrsnog znalca regionalne savremene književnosti, ali i žestokog polemičara i borca protiv svih oblika nacionalizma i šovinizma. Ovdje se javljaš jednim sasvim drugim Glasom. Pošto smatram da se zaista radi o izvrsnoj knjizi, pitanja ću izvlačiti iz nje same, to jest iz njenih stihova. Pa, da počnemo. Citiram: Jedni drugima/Vičemo/U prazne uši/I niko nikog/Ni gluh/Nas svemir/Ne čuje. Zašto smo postali takvi, neosjetljivi jedni na druge? 

Ne znam da li smo postali, ili smo to oduvijek bili. Zar nisu naše mitske priče temeljene na krajnjoj neosjetljivosti i vrlo često radikalnom nasilju. Od Kaina, ako prihvatiš abrahamske religije, makar kao mitske istine, do danas traje ljudska surovost. Pa zar ratove ne učimo kao ključne povijesne događaje; a šta su oni? Naše znanje o nama (osmotri ovaj sklop riječi, ovu frazu: zar ona nije tipična za diskurs u kojem se ovdašnji nacionalisti uvijek žale na nedovoljno znanje o svom kolektivu) obilježeno je upravo ubijanjem kao ključnom kategorijom povijesnog trajanja. Ubijanje prate heroji, a njih žrtve. Masovne grobnice temeljni su znak povijesti. Ali, citirani stihovi nisu išli za tim da odslikaju samo našu neosjetljivost, objašnjivu, recimo, i kategorijom društvenih poredaka. Od robovlasništva do današnjeg kapitalizma traje eksploatacija viših nad nižim klasama. Nismo, dakle, postali, već smo oduvijek po prirodi bili neosjetljivi, samo što smo dobro naučili da lažemo sebe o sebi. No, ovi stihovi insistiraju i na tome da mi vičemo, ali niko nikog ne čuje. To je vika iz straha da će sve skončati u nekoj mogućoj apokalipsi. Vičemo kako je užasno nama, a proizvodimo užas. Čovječanstvo je tvornica užasa. Ovo su istodobno i stihovi o nemoći jezika i zaludnosti glasa, mada nije dobro da ih autor tumači, ali ako to već čini, a mora jer ga pitanje tjera, onda bi red bio da prizna samom sebi iz koje to pozicije govori. I tu nastaje muka. Jer je lirski subjekt uključen u to ljudsko mi, gluho i razvikano, dijeli, dakle, opću gluhost, iako nastoji govoriti trseći se da taj govor ima smisla. Poezija mu dođe kao bajalica, uz saznanje da svojim bajanjem ne može ništa, ama baš ništa postići. Gluh nam je svemir što ga nastanjujemo i ne haje baš puno za naš strah od nas samih.

Na jednom mjestu veliš: O, bol je – od postanja/Najdublji glas postojanja. Je li bol doista naše prvo, osnovno iskustvo i je li rima – konsekventno provedena u ovoj knjizi – unaprijed smišljen koncept, ili ti se ona, kao zvuk i ritam, nametnula u toku pisanja?

Opet bih trebao tumačiti svoje stihove, a to je, priznat ćeš, nezahvalna rabota. Bol jest ključni povijesni sadržaj, baš kao i srdžba. Zalihe ili banke srdžbe, na jednom mjestu kaže Sloterdijk, pokreću povijesne procese. On čak govori o akumulaciji srdžbe u društvenom prostoru i njenim eksplozijama. Na drugoj strani, posljedica srdžbe je, nužno, bol. On je uzrokuje, ali ona ga i stvara. Jedno je, dakle, energija, pojedinačna i kolektivna, drugo je stanje, a spojeni bol i srdžba su dva transpovijesna principa postojanja našeg svijeta. Očišćeni od ideologije, ti principi traju međusobno se uslovljavajući, baš onako kako traje sunčeva svjetlost, ili kruženje vode u prirodi. Ali, semantički akcenat je na onom najdublji, što podrazumijeva da je bol položen u naše znanje. Preko bola mi zapravo spoznajemo, pa se on uzdiže na razinu gnoseološkog principa. Najdublji glas postojanja jest bol. S njim se rađamo, u njemu umiremo. Ništa nas tako ne određuje. Na njegovom početku i na kraju, bol je granica života.

A rima, ona nije konsekventno izvedena u knjizi, već je dolazila kao rezultat igre i osjećanja ritma. Rima te, to i sam znaš, u pisanju disciplinira, tjera da rezbariš jezik, da u njemu iskivaš metar, da njegov formalni ritam, tj. metrički sistem, podređuješ psihološkom, kako bi rekli francuski simbolisti, tragajući za ritmom uma i srca u stihu. Poezija slobodnog stiha privlači jednostavnošću pisanja, ali daleko više stvaralačkog truda traži ona rimovana. Igrao sam se formom stiha tako što sam skrivao rime. Zbirka je ispunjena skrivenom rimom, opkoračenjima u rimi, unutarnjom muzikom stiha. Iznutra je rimovana. Preko dvije hiljade stihova u poemi moralo je zvučati ne kao sonata, već simfonija, pa je koncentracija na značenje bila praćena koncentracijom na muziku stiha. Glasovi su, zapravo, pokušaj da se poezija odsvira u jeziku.

Smrt je jedan od lajtmotiva tvoje knjige: Zovu me često/Iza horizonta:/Dođi, ovo je/To mjesto/Iznova cijeli/gdje možeš biti/U smrti se sniti. Cijela je knjiga, rekao bih, izgrađena na dihotomijama. Jesu li kontrasti temelj i prapočetak ljudskog iskustva, ili je nešto drugo u pitanju?

Odbija me koncept smrti u abrahamskim religijama, baš kao i religijski koncept smrti u cjelini. Prejednostavan je, a u islamu smrt je čak i čulna. Slika dženeta u islamu, rekao bi Skender u Ponornici, romanu, ne pjesmi, sva je od čulne omame. U kršćanstvu sva od patnje i nagrade uskrsnućem. Budizam je izdiže do ideje kruženja, seljenja duše u različita tijela. Propitati takve mitocentrične koncepte smrti težnja je poezije koja sumnja i pita se o krajnjem u egzistenciji. Lirski subjekt ove zbirke se, skupa s glasom kao osnovnom instancom postojanja, seli iz jednog u drugi kulturološki obrazac da bi se usidrio u egzistenciju. Odbija ga koncept antropocentrizma, čak do te mjere da ga odbacuje kao svojevrsni čovjekov narcizam, a transcendenciju traži u duhovnosti materije, najsavršenijim jezikom smatra onaj u atomima. Komunikacija među atomima najsavršeniji je oblik komunikacije u kosmosu, baš kao što je jezik pčela savršenije, ne i kompleksnije, organiziran od ljudskog. Uostalom, bez pčela priroda ne može postojati, planet bi se sasušio. Bez čovjeka koji uništava planet, on bi bio možda najsretniji. Višak smo na planetu i njegove ubice, upravo u onoj mjeri u kojoj smo prirodu proglasili skladištem resursa. Čovjek je mjenjalačka snaga prirode, stav je naše materijalističke filozofije. Jest, rekao bih pomalo cinično, do te mjere da ju je doveo do klimatskih promjena i sad se grozi nad sobom u strahu od moguće apokalipse. U skladu s tim, kontrast je sve. Ono najuzvišenije i ono najprizemnije obilježava ljudsko trajanje. Opreke nas grade i unutra učvršćuju, stalno smo u njima, a njihov najbolji izraz jest kontrast. Kontrast je jezička sublimacija opreka kao načela bitisanja.

U školi su nas učili da Historia est magistra vitae. Ti na to poetski odgovaraš: A historija/Kako se glasa/Kako je/Um prepozna/Kako se sliva/U znanje/Ima li u njoj/Ikakve svrhe/I cilja/Daje li smisao/Njenom hodu/Naš vladar dični... Učimo li, kao „razumna“ bića, išta od istorije?

Od historije se uči smrt, ne život. Znači, pogrešno su nas učili. Trebalo bi iz osnova promijeniti filozofiju historije, kao Nietzsche. A onda dođu škole kao fukoovske disciplinske organizacije, dođu pedagogije i andragogije i ostale logije i ukalupe nam um. Čovjek nije po sebi, kako je mislila moderna, nego je proizvod, čak kulturološko-religijski koncept. Prava historija bi možda bila ona koja izučava koncepte čovjeka i njihove promjene, baš kako to čini npr. historija ideja, ili kako fenomene izučava Braudelova povijest dugog trajanja.

A čovjek koliko god je razumno, ti ovaj pojam stavljaš pod navodnike, isto toliko je iracionalno biće – to su, valjda, htjeli reći i tvoji navodnici. Učimo, dakle, pod djelovanjem škole kao disciplinske institucije da trajemo u zlu historije, proglašavajući ga najvećim nacionalnim dobrom.

Gdje se sakrio smisao krti/Za kojim vrsta oduvijek traga/Što zove boga, a sluša vraga (…). I, u drugoj pjesmi: Televizija donosi/Vijesti crne/U njima samo/Ljudska vika/I svijet koji čeka/Smaknuće. Zašto, kao vrsta koja „zove[mo] boga, a sluša[mo] vraga? Šta je to, da se poslužim stihovima jedne davne rock-pjesme, „u ljudskom biću/što ga vodi prema piću“ (Smaknuću)? 

Vjerovanje kao bespogovorno potčinjavanje – to traže abrahamske religije. Tu je čovjek rob onog s devedeset i devet imena. Već sam takav model hijerarhije u religiji traži preispitivanje, priziva pjesničku sumnju. Poezija je prije svega sumnja, pa tek onda još nešto iznad i izvan toga. Semantički akcent u citiranim stihovima je na onom vrsta. Zašto se čovjek izdvaja od drugih vrsta koje žive na zemlji, zašto sebi pripisuje povlašteni status? I to vrsta koja se kune u Boga, a čini najvražja moguća djela. Licemjerstvo vjernika dovedeno je do stadija gađenja. Jest, pogotovo u našem vremenu, usta su puna boga, a ruke u đavoljoj raboti. Nikad više vjernika koji ubijaju boga u sebi. I nikad veće mizantropije, a da nismo u stanju rata kao svjetske klaonice, nego rata koji je, figurativno rečeno, podzemni, rat iznutra, u čovječanstvu koje bijele dijeli zidovima i žičanim ogradama na granicama od crnih. Sabirni centri za izbjeglice, zar to ne podsjeća na one sabirne centre, one u koje moć smješta druge, nepoćudne, nepodobne po boji kože, vjere, nacionalne pripadnosti. Da, svijet čeka smaknuće, majka materija to nam jasno poručuje klimatskim promjenama, a mi još vjerujemo u antropocentrično zasnovane koncepte boga.

A izlaz, je li u vraćanju prirodi, ili kako ti sam veliš u završnim stihovima ove pjesme: Neka me trave ne zaborave/Neka u milom trešnjinom listu/Budem nalik uskrslom Kristu. U drugoj pjesmi veliš: Pjev šumskih ptica/Nova ti riše lica/Kad pogledom/Želiš pomilovati kosa/Svijet manje/Barem za trenutak/Ledom okovan biva… Na drugoj strani stojimo mi, ljudi: Razumije li iko/Glas mačke/Dok piše u snijegu tačke/Ili svi slijepci/Teglimo svoje praznine/Beskrajne kao more/Sinje… Otkud tolika fascinacija Prirodom, i jesmo li zaista slijepci koji tegle sopstvene „beskrajne praznine“, i „sanje krte“?

Nekoliko pitanja imaš u ovom jednom, a na svako bi odgovor morao biti obimniji esej. Da, ako postoji uskrsnuće u Kristu, zašto ne bi moglo biti i u trešnjinom listu. Mašta, najveći dar naš, tjera te da zamisliš to uskrsnuće u tijelima atoma gdje se tvoji pretaču u bilje, najneviniji oblik postojanja na Zemlji. Eto ga, antropocentrična etika zasnovana, još prije koncepta jednog Boga, na onim divnim prirodnim politeističkim vjerama u kojima je bog bio čovjekov susjed, a ne nepojamno visoko dignut na nebo kao u monoteizmima, raspada se pred tako izmaštanom slikom ovozemnog seljenja našeg u tijelo atoma lista. Zašto bi, uostalom, bio tačniji monoteistički od politeističkih mitova kao bezvremenskih priča koje trebaju donijeti ljudima utjehu. Šamanski mitovi u drveću vide čovjekovog sagovornika, čak os oko koje se okreće čitav kosmos. Poezija preko granica mašte, kad ih obnovi, može ih spojiti s onim mitom u čijem je centru Kristovo uskrsnuće. Ili će mi biti zabranjeno da mislim u tim mitskim naracijama u BiH, danas isparceliziranoj jezicima triju monoteizama koji se nameću kao jedine i isključive istine i ovostrane i onostrane ljudske egzistencije. Taj diktat, da ne kažem diktatura monoteističkog uma, udaljio je prirodu od nas, baš u onoj mjeri u kojoj je to učinio novovjekovni kartezijanski um. Teror logo i bogocentrizma uskraćuje nam mogućnost zasnivanja bioetike, a ona bi možda mogla da nas spasi pred terorom mišljenja koje traži antropocentrizam. Poezija i filozofija u svojoj zapitanosti o smislu jezika nose se s cijelim, a ne samo njegovim nacionalnim nasljeđem, kako danas na bosanskohercegovačkim fakultetima nacionalistički mediokriteti funkcionaliziraju književnost, svodeći je na utješnu priču o naciji. Moj brlog je ljudski zavičaj, rekao je jednom jedan veliki bosanski pisac. Moj je brlog, proširujem stav tog pisca, zavičaj oduhovljene materije u čijem korijenu je ime majke. I maternice, uz to. Jezik sam u toj riječi pamti porijeklo života. Otkud je došla ta riječ u čijem korijenu se sjedinjuju majka, maternica i materija? Tragom tog pitanja nužno je okove antropocentrične etike, sve te njene invalidne skele, zamijeniti životodajnim sokom, metafizikom atoma. Današnja teorijska fizika naučila nas je da iza nevidljivih čestica u porijeklu stvaranja svijeta ključnu ulogu imaju brzina i Higsov bozon, koji oko sebe okuplja druge bozone, privlačeći ih principom simetrije. Bog se preselio s neba u tijelo bozona, a mi još tragamo za logikom profita na burzama i snagom oružja, uvjereni da je moć ključni faktor ljudskog postojanja na Zemlji. Jest, ali tako da proizvodi okeane krvi. To je rezultat monoteističkih i svih drugih antropocentričnih etičkih sistema nastalih s njim, prije, ili stoljećima iza njega. A pjesnika bi moralo zanimati porijeklo riječi NIŠTA, kako se ono glasa, kako kazuje u jeziku? I naše praznine i naše sanje dolaze iz tog pitanja, pjesničke, ako ne mistificiram.

O, ja čeznem/Beskrajni neznan/Iza tijela elektrona/Njihov orkestar na dlanu/U kojem svira vasiona? Za čim zaista, u svakodnevnom životu, čezne Enver Kazaz?

Jednostavan, možda najpouzdaniji odgovor je: za šakom gljiva sa Zvijezde, košarkaškom loptom koja cijepa mrežicu i onim što se može podijeliti s drugima samo u poeziji, tim orkestrom na dlanu.

Htio sam izbjeći pitanja o turobnoj zbilji, svuda, ali kako tvoja nova knjiga vrvi referencama na nju, naprosto ih ne mogu izbjeći. Evo jedne, između mnogih: Obnavljamo li/Iste puteve krvi/Kao oni prvi/Što su raspeli/Jedinca Ili jurimo/U sunovrat svijeta… Pa, evo ih: godinama radiš kao predavač na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jednom si mi rekao da su današnji studenti, u globalu, konzervativniji i apolitičniji nego ikada. Zašto je to tako?

Konac prošlog i početak ovog stoljeća obilježeni su krizama, ekonomskom, ideološkom, klimatskom, moralnom itd. Ako je 20. vijek bio obilježen utopijskim naracijama koje su, htijući izvesti socijalnu revoluciju, internacionalizirale svijet i vodile ka njegovoj integraciji, 21. je otpočeo dezintegracijom. Distopijska kultura postmoderne tako se pokazala kao cinizam koji je donio duh neokonzervativizma, praćen potragom za autoritarnim liderima. Trump, Putin, Erdogan, da ne nabrajam lokalne liderčiće koji svoje nacije drže u mentalnom ropstvu, udružuju neokonzervativizam i iracionalizam. Religija se vratila na velika vrata u političke i društvene sisteme, pa su se na surov način ostvarile Huntingtonove propagandističke teze o sukobu civilizacija. Utopijske naracije internacionalnog bratstva, antimilitarizma hipi pokreta i rokenrola ili seksualne revolucije što ih je porodilo posthladnoratovsko stanje svijeta u prošlom, izgledaju na početku ovog stoljeća kao nedostižni ideali. Te su naracije srušene, a njihovo mjesto zauzela je politička religija kao maska za svirepost globalističkih centara moći, multinacionalnih kompanija koje žude za što većim profitom i bespoštedno eksploatišu djecu npr. Burme, Laosa ili Indije. Neokonzervativizam je, dakle, globalni fenomen militariziranog 21. stoljeća. U BiH on je pojačan nasljeđem lokalnih tragedija i Bogom kao političkim faktorom. Zato su studenti žrtve sistema, globalizacije na jednoj, i domaćeg kleronacionalizma, na drugoj strani. Njihova apolitičnost oslikava stanje beznađa, i domaćeg i globalnog, u svijetu u kojem se rasizam pojavljuje kao norma prikrivena jezikom političke korektnosti, ali materijaliziran u žičanim ogradama na granicama EU, ili zidu na granici SAD-a i Meksika. Kad pojmiš takve razmjere neokonzervativizma i duha dezintegracije, onda ti studenata bude žao, počinješ navijati za njih, biti s njima na istoj strani, jer je 21. stoljeće otpočelo porazom ljudskosti.

Budući da smo ti i ja rasli i ljudovali u jednom drugačijem svijetu – sigurno ne savršenom, ali bez sumnje mnogo boljem od ovog sada – moram ti, za kraj, postaviti ovo pitanje: ima li, makar i u drugoj formi, nade za nešto što bi barem ličilo na zajedničku Bosnu i Hercegovinu?

Nema, već odavno. BiH je zbog rata i vojne sile ispoljene u njemu, bezočne vojne sile, s genocidom u Srebrenici kao najvišim stadijem ljudskog poraza, a ne samo lokalnog svirepog zločina, postala od multietničke, zajedničke, troetnička zemlja čije je unutarnje društvene, a ne samo administrativne granice učvrstio kleronacionalizam. U toj novoj, troetničkoj BiH polako se raspada i zajednička kulturna matrica. Bosna i Hercegovina je, dakle, poražena multietnička zemlja s budućnošću nedovršenog rata, kako je već u naslovu jedne svoje knjige određuje Ivan Lovrenović.

Promocija knjige poezije „Glasovi“ na Boračkoj jezeru u Herzegovina lodges održaće se u subotu, 28. jula 2018. godine u 20 sati.

The post Čovjek se kune u Boga, a čini najvražija djela! appeared first on Tacno.net.

Na ploči ima taman toliko slova koliko je moglo stati na kamen težine 50 kg. Veći nisam mogao nositi. Kome treba više riječi eno mu presuda. A eno mu i logora, neobilježenih.

Ovo neće biti samo moj tekst. Ovo će biti tekst Edina Ramulića, koji ću samo proslijediti vama, sa svojih nekoliko opaski, uz izvinjenje Edinu što sam se uopće usudila da  išta iz ovog teksta komentiram. Ali moram. Edinov tekst mora iz prostora FB otići šire, i dublje, i jače, koliko god je to moguće.

Svašta sam od početka rata u BiH pročitala što su napisali raznio idioti, nacionalistički bolesnici, naivne budale i sitne ratne io poratne šićardžije – o tome ko je koga napao, o „vjekovnoj mržnji“ među narodima u BiH, o tome da su „naši“  ovakvi a „njihovi“ onakvi…ali moj jučerašnji dan obilježile su dvije objave.

Jednu je napisala žena, ne znam je li i sama majka – ali i ne mora biti, naravno – koja obnaša funkciju potpredsjednice Skupštine Srbije. Evo tog tweeta.

Monstruozna poruka Šešeljeve zamjenice (FOTO: screenshot Twitter)

Ne pada mi na pamet da komentiram ovu izjavu. Osim možda činjenice koja me užasava: ovaj tweet napisala je žena, moguće i majka, što ga čini još morbidnijim i još užasnijim. I tu morbidnost pojačava namjerno krivo napisano prezime: Mehmetović. I nije više važno što je Tweet obrisan – šteta je učinjena,  bjesovi su uzvitlani.

Ali važna je, prevažna ova objava u kontekstu druge objave, koju ovdje donosim cijelu jer se ne usudim cijepati je – ko sam ja da išta u ovoj objavi smatram manje ili više važnim?

„U ovakvoj ljetnoj noći, tačno prije 26 godina ubijen je moj otac Uzeir. Skapavao je danima na prljavom betonu. Gladan, žedan, prebijen, u smradu i strahu za sina pored sebe. Tolike besane noći sam se znao do jutra utješiti da je taj mitraljez kojeg su postavili na školsku klupu ispred limenih vrata prostorije broj 3 donio olakšanje. Da je kalibar 7,9 mm izbrisao patnju sa iscrpljenog, radničkog lica, moga oca. A znam da nije. Kada su im bacili suzavac u već zagušenu i pretrpanu prostoriju pa počeli pucati agonija je bila najveća. I trajala je nepodnošljivo dugo, satima.

Ugušen u krvi njegovih rođaka i komšija dušu je teško i bolno ispustio moj otac Uzeir. U njegovoj pedeset i petoj godini. Smrt zna biti pogana i možda je nesretnik satima umirao, pipao u mraku klizava tijela i bez glasa pokušavao dozvati zadnjim dahom svog prvenca, sina Enesa. U Keraterm, zadnju firmu gdje je radio prije otkaza u Markovićevoj „reformi“, baš tu su ga doveli i propustili kroz špalir od palija i policijskih palica. I njegovog Enesa tako, i sinove njegove braće, Samira, Emdžada, Nedžada i Kasima. Svi su oni sada mrtvi. Haman i zaboravljeni. Enesu i Emdžadu ni kosti nisu pronađene. Odvedeni su u nepoznatom pravcu baš kao što piše na ploči u Keratermu. Niko nije vidio kuda je kamion otišao kada su ih prozvali. Odgovor se čeka od forenzike a da je sreće, pameti i volje i kakav sud bi mogao odgonetnuti u kom pravcu su odvezeni. A ja se opet nekako najviše nadam da će mi to reći onaj ko zna najbolje, onaj što ih je vozio ili odnekud zadnji žive vidio.

Više ne idem na komemoracije na koje sam prvi počeo dolaziti i pozivati druge da mi se pridruže. Ne mogu da na tom mjestu slušam političare, skrnave mi intimu tog mjesta i oduzimaju mu svetost. Mic po mic, političari su preuzeli Keraterm i od njega kao i od drugih prijedorskih stratišta napravili svoje predizborne skupove. Ploču sam postavio tačno na onom mjestu gdje su logoraši iz trojke zadnji put vidjeli sunce prije nego će ih utjerati u halu da nikad živi iz nje ne izađu. Na mjestu gdje su ih tjerali da se svlače do gola i da kleče u pozama. Gdje su ih na smrt prebijali i oduzimali posljednje atome ljudskog dostojanstva.

I za tu ploču danas kažu da je mala, skromna, neki joj važu i riječi. Preblage im. Ne bljuju vatru iz kamena. A ploča je taman tolika da sam je mogao sam utovariti i istovariti iz moje Jette. Tog 24. jula 2003. godine okupljeni na komemoraciji su stajali okamenjeni kao ta ploča. Zastrašile ih prijetnje iz srpskog logoraškog udruženja jer su najavili da će doći i fizički spriječiti postavljanje ploče. Zastrašila ih je i lokalna televizija iz Sanskog Mosta koja je širila glasine o navodnim prijetnjama i policijskim zabranama.

Ljudi su nijemo stajali i pustili me da sam istovarim tri kamena elementa ploče, cement, pijesak, kreč i alat. Tek kada sam zakopao temelje i zavapio: ljudi pa recite mi barem kako da zamijesim beton jer nemam pojma o tome, prišao mi je jedan Novljanin, saborac iz Sedamnaeste, a potom su i mnoge druge ruke pritekle i pomogle da ploča danas tamo stoji gdje stoji. Nikad je niko nije ni ogrebao a ponekad se čak i prijedorske vlasti znaju pohvaliti sa njom pred kakvim stranim ambasadorom. Dozvolu nikad nisu dali.

I jedina je u Republici Srpskoj koja označava neko bivše mjesto zatočenja nedužnih ljudi. Petnaest godina kasnije niko nije uspio obilježiti niti jedan drugi logor. Ponosan sam što je u istraživanju UNDP-a o memorijalima ta ploča navedena kao rijetko pozitivan primjer memorijalizacije u Bosni i Hercegovini, jer niti izražava vrijednosti sud niti reklamira vjere i nacije. Na ploči ima taman toliko slova koliko je moglo stati na kamen težine 50 kg. Veći nisam mogao nositi. Kome treba više riječi eno mu presuda. A eno mu i logora, neobilježenih.“

Moj komentar na Edinov post bio je:

„Sve je to, Edine, preuzela SDA i tvoje bolno i strašno sjećanje upisala kao svoje političko vlasništvo.“

A sada dodajem:

Jer pravo na memorijalizaciju u oba pomenuta slučaja (mislim na smrt Hatidže Mehmedović, jedne od najboljih među Majkama Srebrenice, kao i na post Edina Ramulića) treba da imaju samo i isključivo porodice ubijenih i nestalih osoba – ne ni jedna politička partija, ne ni jedna politička opcija, ne ni jedna osvetoljubiva udruga/udruženje/asocijacija (da ne kažem država) koja ostrašćeno i teledirigovano žrtve koristi kao sredsttvo za političko potkusurivanje u predizborne i druge političko-nacionalističke svrhe.

Lupiga.Com

The post Logoraši iz trojke ovdje su zadnji put vidjeli sunce appeared first on Tacno.net.

foto: Dušan Milenković

Vjerica Radeta. Pod stegom zastave na kojoj je mrtvačka glava, paradira srpskom skupštinom. Truje svetinu maloumnim izjavama. Lazar Manojlović, pokojni učitelj. Spasilac Bošnjaka. Sa lentom na grudima Pravednik. Dva sveta. U jednom.

Čitam umrla Hatidža Mehmedović, ko će je sahraniti muž ili sinovi, napisala je na tviter nalogu Vjerica Radeta, poslanica Srpske radikalne stranke i podpredsednica srpskog parlamenta, a povodom smrti predsednice Udruženja majke Srebrenice. Zadrigla nedotupavna Šešeljeva nevesta cereka se nad mrtvom Hatidžom koja je u srebreničkoj klaonici izgubila najbližu svojtu sinove, muža, brata…

Nije džabe ova žena čije je prezime Zlo Zla, zagrljena sa kolenom Vojislava Šešelja, “ingenioznim” rušiteljem humanističke vertikale. Milosnica je, kao prava bogobojažljiva pravoslavka primila naforu iz krvavih ruku fašističkog patrijarha. Sa takvom indulgencijom uknjižila je još jedno “dobro delo” u korist dogme da u srpskom Lebensraumu nema mesta za nesrpsku krv. U Srpskoj radikalnoj stranci, Šešeljevoj jazbini, niko ništa ne radi bez njegovog miga. Osokoljen ravnodušnošću većine parlamentaraca, Vučićevih naprednjaka, kojima očigledno ne smrdi njegov trag upisan u hašku knjigu zločina, ponekad dozvoljava svojim veštičijim kurtizanama da i one puste neki otrov u etar i tako zagade vasionu nečoveštvom. Ovog puta to je učinila Vjerica Radeta. Monstruoznom izjavom povodom smrti Hatidže Mehmedović.

Iz tog beogradskog nukleusa zla i mržnje, uvek kad svet i Bosna i Hercegovina, podsećaju na genocid u Srebrenici, stigla je nedavno i izjava Milomira Marića, urednika Happy televizije: “Svaki put kad TV prenosi, kad dođu strani gosti, oni donose mrtve, ko zna odakle, i sahranjuju ih u Srebrenici”. Medijski epigon zlobe izrekao je to pred gostima kao što su Šešelj i Vinko Pandurević, haaški osuđenik. A kad ta “reagens” izjava prepliva Drinu, onda sledi i reakcija, pa Rajko Vasić, blizak četničkim vlastima Republike Srpske, napiše: “Nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sledeću priliku”.

foto: Giorgio Perlasca

Vreme kao matematika našeg trajanja nedavno je stavilo tačku i na život Lazara Manojlovića, učitelja. Srbina koji je spašavao komšije Muslimane iz logora Batkovići kod Bijeljine. Zbog tih gestova dobio je međunarodno priznanje Pravednik sveta. Za vasionu pravedni Lazar, za sunarodnike proteran iz sećanja. Kao i Žene u Crnom, žigosan kao crna srpska ovca. Baš kao i Čedomir Petrović, glumac, reditelj i kolumnista. Lica sa poternica ispisanih u mračnim odajama savremenih inkvizitora. Nemam mira ni u javi ni u snu, govorio je pravedni Lazar. Vidim te verske zveri. Pokolj. Susrećem te ljudske aveti. Na ulici, na novinskim stranama, TV kanalima… Šetaju. Na slobodi. I tvorce politike zla crnomantijaše, koji su to zlo javno blagosiljali. U ime boga. Boga Marsa i Aresa…. Sa jevanđeljem u ruci blagosiljali su ubice. Uzvikujući bog čuva Srbe, idemo na Brčko, Srebrenicu… Lazar Manojlović, učitelj kazivao je istinu, najljudskiju lekciju. I zbog toga utamničen u sećanjima zločinaca kao izrod i izdajnik.

Vjerica Radeta. Pod stegom zastave na kojoj je mrtvačka glava, paradira srpskom skupštinom. Truje svetinu maloumnim izjavama. Lazar Manojlović, pokojni učitelj. Spasilac Bošnjaka. Sa lentom na grudima Pravednik. Dva sveta. U jednom.

The post Vjerica Zlo Zla i Pravednik Lazar appeared first on Tacno.net.

Povjesničar Stefan Dietrich, humanista i aktivista za ljudska prava iz Švicarske, posjetio je ovih dana migrante u Bihaću, Velikoj Kladuši i u Mostaru. Građani kantona Aargau-a želeći pomoći migrantima a i lokalnom stanovništvu, donirali su ono što je najpotrebnije u ovom trenutku, od vreća za spavanje do namirnica za svakodnevne potrebe. 

U BiH se trenutno nalazi 9000 migranata. Više od polovine ih se nalazi Unsko-sanskom kantonu. 

‘Situacija je katastrofalna, a u Velikoj Kladuši i još teža’, kaže nam Stefan. ‘Osim neuslovnog smještaja, vrućine, nedostatka vode, malo tuševa, svega fali….frustrirani su ljudi i nepovjerljivi, zaista im je teško. Lokalno stanovništvo je također frustrirano i tenzije svakodnevno rastu. U početku su željeli pomoći ali poslije nekoliko incidenata, atmosfera se mijenja. Migranti su u prosjeku relativno mladi, ima i starijih, i porodica i puno djece. Mislim da mnogi od njih nisu svjesni da imaju jako malo šansi ostati tamo gdje žele otići. Ima ljudi koji su sedamnaest puta, čak i više, pokušali preći granicu ali ih je policija R Hrvatske vraćala u BiH. Čuo sam iz raznih izvora da ih je policija nasilno vraćala, ima povrijeđenih.’   

‘BiH mora naći način da se ljudski i humano odnosi prema ljudima u ovom procesu, da se organizira bolja suradnja sa susjednim zemljama zbog zajedničkih interesa i evropskih vrijednosti koje dijelimo. Neko mora preuzeti odgovornost i hitno rješavati ove probleme jer zima dolazi a migranti i dalje pristižu. Ima volontera iz Njemačke ili drugih država ali potrebno je puno više.

U ovoj masi ljudi ima i puno onih koji zaista imaju pravo na azil kao ljudsko pravo zbog političkih progona ili raznih ekstremnih situacija. Npr. novinara iz Pakistana koji je životno ugrožen od islamističkih ekstremista, uspio je pobjeći te želi u Italiju gdje ima bliske rođake. Ili vatrogasac iz Irana koji želi slobodno živjeti bez teokratske vlasti. Ili slučajeve raznih infekcija i bolesti zbog pothranjenosti i iscrpljenosti ili pokušaja nelegalnog prelaska susjednih granica, ima nekoliko žrtava. Mora se hitno djelovati ne samo zbog migranata nego i zbog lokalnog stanovništva, a i cjelokupne bh situacije’, istakao je Stefan Dietrich.

Stefan Dietrich sa aktivistima iz Crvenog križa

The post Stefan Dietrich: Stanje sa migrantima je alarmantno appeared first on Tacno.net.

Foto: Aleksandar Niciforovic – Anadolu Agency

Drama crnogorskog pisca Željka Vušurovića Deportacija u režiji, kao i scenografskim i muzičkim rješenjima Gradimira Gojera, nakon uspjelih premijera u Srbiji i BiH, izvedena je sinoć i pred crnogorskom publikom u Plavu.

Nakon sarajevske premijere Deportacija je pozvana i u Tuzlu, a svoje umijeće Enver Petrovci, Jasna Bery, Dženana Džanić, Darja Badnjević, Lemana Bećirević i Vahid Džanković pokazaće i sandžačkoj dijaspori.

Predstava Kulturnog centra Novi Pazar tako postaje tražena u regionalnim i internacionalnim okvirima.

The post IZVEDENA CRNOGORSKA PREMIJERA DEPORTACIJE appeared first on Tacno.net.

Foto: 9gag.com

Druga Vjerica, kraljica Balkana, navijačica čije navijanje je većina Rusa ocijenila kao previše vulgarno, počinje ovih dana graditi Pelješki most. Vatrena navijačica još od vremena Josipa Šimunića i njegove spremnosti za dom. Je li se nešto od tada promijenilo u igri kockastih, je li možda Thompson počeo pjevati sevdalinke?

Šta vam znači to „nedopustivo i neprihvatljivo“. Pa dopušteno je, objavljeno, ona sama skinula sa svog naloga, nije Vučić. Njen školski drug iz klupe, onaj kome prostirete crveni tepih, postrojavate počasnu gardu, igrate šah s njim. Ponižena je Hatidža davno, još od onih 11.541 crvenih stolica kupljenih u Srbiji a skupa s njom i svi drugi. Djeca, starci, mladi što bježe od vas k′o od kuge. I šta ćete sad. Razvijati i dalje bilateralne odnose, kupovati stolice, navijati za komšijsku reprezentaciju? Ko zna, možda i hoćete jer sporo pamtite a brzo zaboravljate.

A Verica? Njoj će vjerovatno biti zamrznuta imovina u američkim bankama!

*

Druga Vjerica, kraljica Balkana, navijačica čije navijanje je većina Rusa ocijenila kao previše vulgarno, počinje ovih dana graditi Pelješki most. Vatrena navijačica još od vremena Josipa Šimunića i njegove spremnosti za dom. Je li se nešto od tada promijenilo u igri kockastih, je li možda Thompson počeo pjevati sevdalinke?

Priželjkivao sam utakmicu između Poljaka i kockastih. Poljska himna na čije zvuke i danas ustajem jer se ona, bivšeg regiona, danas rijetko može čuti a iste su, bila bi razlog manje za navijanje za susjede i razlog više za žaljenje za vremenom u kojem bi i Verica i Vjerica mogle (u prosjeku) plesati na stolu u nekoj kafani na željezničkoj stanici.

*

Tupavi Premijer Federacije smislio je kako da Vlada namakne pare za kupovinu poslovne zgradu u vlasništvu tupavog Premijera. Oporezivanjem freelancera i doznaka iz inostranstva rodbine koja se jedino brine o preživljavanju onih koje je od svih nesreća do sada zadesio još i tupavi Premijer.

NE DAM!!

*

Digla se opozicija, digli se intelektualci. Plan B samo što nije i crne slutnje šta će biti ako u Predsjedništvo zalegnu ludi Mile i uglađena baraba. Pa ništa što već nije viđeno uključujući i prevaru, da ne kažem saučesništvo u tome i jednih i drugih. Nije toliko bitno hoće li u Premijer Parlamentu sjediti jedan, više ili manje, Srbin, Bošnjak ili Ugroženi. Bitno je predložiti Izborni zakon koji sprečava ove face da priđu blizu Predsjedništvu i Parlamentu. Razloga za to ima i previše. Neprovođenje Ustavnih odluka, kršenje zakona, krađe, prevare, utaje, sasvim su dovoljan razlog da, u bilo kojoj normalnoj državi, ova bratija posmatra Evropski put kroz rešetke.

*

Razumijem očeve Dženana i Davida, njihovu bol, tugu, ogorčenost ali ne i nerazumijevanje kako sistem funkcioniše. Ako nazoveš glavnu tužiteljicu mafijašem onda (ako nije) dođe policija i uhapsi te. A ako jeste, a ona i dalje radi to što radi, onda opet dođe policija pa te uhapsi. Pošto se ništa od toga još nije desilo, igra se na faktor vremena. Ko će duže izdržati i čiji je fitilj kraći. Normalno da je u onoga koji je izgubio sina a krenuo protiv sistema. Budite oprezni obojica, na semaforu su vam već upisane četiri lične greške.

*

Jedna pametna žena davno je napisala moju omiljenu rečenicu. Ne znam da li još uvijek stoji iza napisanog ali meni je svakim danom, gledajući ovo sranje, sve draža.

 „Da se ne lažemo, apsolutna je neistina da ne možemo ništa učiniti za bolje životne uslove. Ne možemo zato što nećemo, a nećemo zato što osjećamo da bolje ne zaslužujemo“.

 Tačka

The post Beleške jedne Verice appeared first on Tacno.net.

Foto: ThoughtCo

Dugo sam razmišljao da napišem tekst na temu slanja novca iz dijaspore s obzirom da politički establišment BIH svojim kriminalno-zločinačkim djelovanjem u skladu sa principom ”sve po zakonu” čini sve da državu koju predstavljaju, kojeg li apsurda, obogalje i skrenu sa puta ekonomskog razvoja i progresa. Odustajao sam od ove tematike smatrajući da nemam moralno pravo nametati građanima u dijaspori pitanje da li trebaju ili ne pomagati svoju rodbinu u BiH. Jer priznat ćete da sit ne razumije gladnog.

Međutim, odluka Porezne uprave FBiH da oporezuje doznake iz inozemstva je ”prelila čašu”.

Sve ove godine poslije rata bh. dijaspora je svojim novčanim doznakam bukvalno ”spašavala” državu BiH. Inostrani depoziti bh. dijaspore su očuvale konvertibilnost marke a Centralna banka je njihovim oročavanjem kod stranih banaka ostvarivala velike kapitalne profite. Želio bih podsjetiti javnost da je svojevremeno i sam Dodik tražio isplatu kapitalne dobiti Centralne banke na entitetske budžete, što bi još više potkopalo ekonomski suverenitet države. Od Dodika se svašta može očekivati, najviše odluke koje ruše državu, koja ga hrani. Ovako se još uvijek mora zadovoljavati stranim kreditima koji manji bh. entitet drže na infuziji. Sve dok se ne razbiju o glavu običnog građanina i dok sami građani ne shvate da su prevareni zbog svoje nacinalističke zasljepljenosti, nepismenosti, neukosti i ravnodušnosti. Živi bili pa vidjeli! Vidjeti svjetlost na kraju tunela je uspjeh.

Iz inostranih novčanih doznaka se decenijama izmiriva ogromni trgovinski deficit BiH u godišnjem rasponu izmedju 7 i 8 milijardi.

Ali kome to pričati? Državna mafija to zna i obilato iskorištava dobru volju bh. dijaspore. Njihova deviza je poznata: ”Dijasporo, šaljite novac, ne tražite ništa od nas i ostanite tamo da vas grije sunce tuđeg neba”.

Početak oporezivanja novca koji građani dobivaju iz inozemstva nema nikakvo opravdanje. To je diskriminatorska odluka kojoj se čitav svijet smije jer se motor ekonomskog razvoja namjenski guši kako bi se pribavila novčana sredstva koja se neće koristiti kao infrastrukuralni projekti već za finansiranje javne potrošnje, tog javnog servisa koji poput nezasite aždaje ždere sve oko sebe. Još je veće licemjerje pozivati tu istu dijasporu da investira u domovinu.

Jedini način da se onim koji razvaljuju državu pokažu zubi je da se odgovori na isti način i nađu alternativni načini prenosa novca koja neće završavati u džepovima državne mafije.

Mene nimalo ne čudi činjenica da se BiH postavlja/ skida sa sive liste Odbora za sprečavanje pranja novca Vijeća Evrope (Moneywal-a). Te novčane doznake iz inostranstva su i danas predmet kontrole jer Evropa zna sa kim ima posla! Znamo li to mi?

Možda bi zaključku ovog članka najviše pogodovala poruka Marka Twena (Twaina): ”Dva najznačajnija trenutka u životu jednog čovjeka je dan kada se rodiš i dan kada shvatiš zbog čega si se rodio!”

Znaju li to oni koji danas žive od kredita? Znaju li to građani koji su naučeni da žive u skladu sa minimalističkim zahtjevima državne mafije?

The post Pljačka po zakonu appeared first on Tacno.net.

Foto: Dino Stanin/pixsell

Ustaška država nije bila hrvatska država. To je bila država terora, zasnovana na zločinu. Od prvoga do posljednjega dana.

Predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, Franjo Habulin govorio je danas u Srbu na proslavi Dana ustanka u Hrvatskoj u organizaciji Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i Srpskog narodnog vijeća. Njegovo obraćenje prenosimo u cijelosti:

‘Cijenjeni antifašisti, poštovani sudionici ovoga okupljanja, dragi prijatelji, drugarice i drugovi,

Čast mi je biti danas ovdje i obratiti vam se u ime Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Mi ovdje dobro znamo zašto smo se okupili i što obilježavamo. Znaju to dobro i oni koji nas svojom dernjavom i bjesomučnim širenjem laži nastoje omesti – ne samo danas i ne samo ovdje. Baš zato što znaju zašto smo se okupili i što slavimo, tako su i  bijesni, i agresivni.

Mi, naime, slavimo početak ustanka koji je završio njihovim porazom. Neporecivim porazom, porazom naci-fašizma i, ovdje kod nas, ustaštva. I mogu oni držati uspaljene govorancije, mogu objavljivati kvazi-znanstvene traktate, mogu falsificirati povijesne činjenice, mogu upregnuti u svoja kola i obrazovni sustav, i medije, i dobar dio politike, istina će uvijek ostati istina.

A istina je samo i jedino to da je 27. srpnja godine 1941. ovdje, u Srbu, počeo organizirani ustanak naroda Hrvatske – Srba, Hrvata i svih koji nisu mogli podnijeti ni okupaciju, ni ustašku strahovladu.

Ustanak što će u svibnju godine 1945. završiti porazom onih koji su osramotili i hrvatsko ime, i hrvatski narod, kao i njihovih mentora koji su ih doveli na vlast.

Da, mi proslavljamo 22. lipnja formiranje prvoga partizanskog odreda u šumi Brezovici pored Siska. Proslavljamo, s razlogom, stvaranje toga prvog oružanog odreda ne samo na području Jugoslavije, nego i u okupiranoj Evropi. I taj se datum opravdano slavi kao Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj.

No, 27. srpnja jest dan ustanka, organiziranog ustanka pod vodstvom Komunističke partije, ustanka što će se proširiti na sve dijelove Hrvatske, a koji će dobiti značajan dodatni zamah nakon kapitulacije fašističke Italije godine 1943.

Zaista je jadno da moram ponavljati, ali moram: ustaška država nije bila hrvatska država. To je bila država terora, zasnovana na zločinu. Od prvoga do posljednjega dana.

Dovoljno je pogledati datume, utvrditi kada se što dogodilo, pa će svatko morati priznati da je ustaška strahovlada počela neposredno nakon uspostavljanja tzv. Nezavisne države Hrvatske, što je bilo 10. travnja. Sisački je odred formiran više od dva mjeseca nakon toga, a ustanak u Srbu počeo je čak više od 3 mjeseca nakon toga. Koje su zločine počinile ustaše u ta dva, odnosno tri mjeseca, koliko je i gdje pobijeno Srba, Židova i Hrvata-antifašista, kada su donijeti rasni zakoni, sve je to nepobitno i neporecivo dokumentirano i na to ne bih trošio više riječi.

Ali, ponavljam, jadno je da o tome opće moram govoriti. Činjenice bi trebale biti dovoljne. Živimo, na žalost, u vremenu kada se činjenicama poklanja premalo pozornosti, a prevagu nad njima imaju laži i fasifikati.

Mi možemo samo sa žaljenjem konstatirati kako aktualna vlast ovaj datum ignorira. Možemo sa žaljenjem, ali i sa zabrinutošću konstatirati kako se ta vlast ni na koji način ne odupire valu povijesnoga revizionizma, dapače – da budem do kraja otvoren – da mu često i pogoduje.

Zato moram, naprosto: moram osuditi kao izraz krajnjeg cinizma i licemjerja izjavu Predsjednice prije nekoliko dana u Jasenovcu kada je rekla da Hrvatska nastavlja brigu o kolektivnom sjećanju na zločine koji su se tamo dogodili. To jednostavno nije istina! Jer, da jest – zar bi ta ista Predsjednica gotovo u tajnosti, sama odlazila u Jasenovac, izbjegavajući kolektivno komemoriranje pokušaja proboja logoraša iz toga najstrašnijeg ustaškog logora?

Da je to istina, zar ne bi bili obnovljeni – uz ovaj ovdje – glavni spomenici Narodno-oslobodilačkoj borbi, poput onih u Podgariću i na Petrovoj gori, da ne nabrajam dalje iz popisa gotovo tri tisuće uglavnom namjerno uništenih spomen obilježja antifašističkim borcima i žrtvama fašizma?

Nije – na žalost – istina ni to da je Hrvatska, mislim na vlast, prihvatila odgovornost temeljenu na poznavanju istine. Svakodnevno svjedočimo upravo suprotnome, pa i uz formulu ponovljenu i sada u Jasenovcu, onu o osudi, bez ikakvog diferenciranja, svih totalitarizama –  i nacizma, i fašizma, i komunizma. Što bi trebalo značiti i onih koji su zaslužni za podizanje ustanka i oslobođenje zemlje, onih koji su Hrvatskoj vratili njezinu obalu, otoke i Istru i dali joj njezine današnje granice.

Ako nije riječ o nepoznavanju bitnih povijesnih činjenica, onda je riječ o namjeri, o zloj političkoj namjeri!

I zato se moramo ne samo za žaljenjem i zabrinutošću, nego i sa strahom upitati: kamo to vodi? Omalovažavanje Narodno-oslobodilačke borbe, onih koji su je poveli i doveli do pobjedonosnog završetka, a osobito maršala Tita, to omalovažavanje i blaćenje nije od jučer.

Ali, ono nikada nije bilo tako snažno kao danas. Nikada se do sada nije tako uporno, tako glasno i tako agresivno gurala teza o partizanima kao o zločincima i o ustašama, a u Srbiji o četnicima, kao o patriotima koji su ili bili prisiljeni surađivati s okupatorima, ili se suzdržavati od akcija protiv njih – a zbog brige za vlastiti narod.

Bili smo proteklih dana zasuti euforičnim izjavama i komentarima o ponovno pronađenom hrvatskom jedinstvu. A zapravo, bili smo suočeni s besramnim prisvajanjem jednog sjajnog sportskog uspjeha, kako bi ga se iskoristilo u jeftine političke svrhe. To sam morao reći, jer itekako utemeljeno oduševljenje građana uspjehom na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Moskvi, zloupotrijebljeno je da bi se progurala teza o Hrvatskoj koja “vapi za jedinstvom”.

U prijevodu to nije ništa drugo nego poziv na uspostavljanje jednoumlja, i to sa crnim predznakom. U tome i takvome jednoumlju za nas – antifašiste i melobrojne još žive antifašističke borce – nema mjesta.

A inicijatori raznih referenduma žele  – u krajnjoj liniji – uskratiti, negirati mjesto najprije predstavnicima, a potom i pripadnicima manjina. Zaboravlja se pri tome kako su striktno poštivanje ljudskih i manjinskih prava, slobode i dostojanstva čovjeka, bez obzira kakav je i kako razmišlja, bili ključni preduvjeti za primanje Hrvatske u Evropsku uniju. I zanemaruje se činjenica da se takvim inicijativama nanosi trajna i golema šteta ugledu Hrvatske u svijetu.

Ne želim biti katastrofičan, ali moram se upitati: a što je sljedeće na redu, tko će doći na udar? Nisu tako daleko vremena, mada se to gura u zaborav, kada se na trgovinama pisalo: zabranjen ulaz psima i Židovima. Trebamo li se bojati opet nečega sličnoga? Na zakonu zasnovane diskriminacije, zatvora, logora? I tko se mora bojati? Za koga još neće biti mjesta u Hrvatskoj “koja će misliti kao jedan”?

A mjesta mora biti za sve nas. Bez obzira na uvjerenje, na svjetonazor, na naciju, rasu ili vjeru. Ponovit ću još jednom: za nas mjesta mora biti!

Svi smo mi dio povijesti ove zemlje. Mi smo živi dio ovoga društva. S time da mi – antifašisti – baštinimo i promičemo upravo one vrijednosti bez kojih današnje neovisne Hrvatske ne bi bilo. Antifašisti su se za njih borili i izborili i neće od njih odustati, niti će ih se odreći, jer to bi značilo da se odričemo sami sebe, ali i naše slavne prošlosti.

Bez nas, odnosno guranjem nas i antifašizma kao sklopa vrijednosti u drugi plan, izvrtanjem činjenica ne samo o onome što je bilo, nego i o onome što jest, Hrvatska se opasno približava taboru onih u Evropi koji vuku prema krajnjoj, otvoreno neofašističkoj opciji koja – na žalost – počinje prevladavati na Starome kontinentu.

Bojim se da veći dio naše javnosti to još ne shvaća, ili shvaća a ustručava se izreći ono što misli, bez jasne podrške od onih na političkoj sceni koji ne bi smjeli oklijevati ni trenutka kada treba ustati u obranu vrijednosti antifašizma. Jer, nemojmo se zavaravati, braniti antifašizam danas i ovdje, to znači ustati u obranu Hrvatske i njezine budućnosti.

Oni kojih se danas ovdje sjećamo, svi oni hrabri ljudi koji su ustali na oružje prije punih 77 godina, oni su branili Hrvatsku i polagali temelje njezine bolje budućnosti. Nisu oni bili protiv hrvatske države, ali jesu bili i dobro je što su bili, protiv golog terora, protiv rasnih zakona, protiv netolerancije na bilo kojoj osnovi i protiv diskriminiranja i ubijanja isključivo na osnovi pripadnosti određenoj naciji, ili vjeri, odnosno pristajanja na određeni svjetonazor.

Baš tako i mi danas ovdje, sjećajući se njih, obilježavajući Dan ustanka naroda Hrvatske, podižemo svoj glas u obranu demokratske, civilizirane, otvorene, tolerantne Hrvatske, Hrvatske koja će biti na ponos svakome svojemu građaninu.

Takva je Hrvatska naš ideal, takva je Hrvatska naš cilj.

I u takvoj će se Hrvatskoj, a ja u nju ne sumnjam, ponosno i primjereno svake godine, u godinama i desetljećima što su pred nama obilježavati Dan ustanka kao jedan od najznačajnijih datuma u njezinoj novijoj povijesti.

Neka živi slobodna, demokratska i neovisna Hrvatska!

Vječna slava svima koji su položili živote, u Drugome svjetskom ratu i u Domovinskom ratu, za takvu Hrvatska!

 Smrt fašizmu – sloboda narodu!’

Foto: Dino Stanin/pixsell

The post Franjo Habulin: Istina će uvijek ostati istina appeared first on Tacno.net.

Dosad su za ustaške incidente okrivljivani navijači, dok su nogometaši proglašavani žrtvama. A onda se na povratku reprezentacije iz Rusije dogodio obrat, jer su se navijači ponijeli maksimalno zrelo, a ustaške psine režirala je sama reprezentacija, potvrđujući da riba smrdi od glave

Halo, buđenje, kraj je bajke. Nekoliko glumica usudilo se proglasiti Thompsonovo pojavljivanje na zagrebačkom dočeku ‘Vatrenih’ teškim ‘sranjem’ i na njih je krenula čitava bujica najgorih uvreda, iako ih je, kada već spominjemo bujicu, više zaslužio Zlatko Dalić zbog grljenja s Velimirom Bujancem. Moram reći da sam otpočetka bio skeptičan prema ovoj, evo, ispalo je, zahodskoj bajci i bez Thompsona i Bujanca. Uh, kako je to naivno, pomislio sam kada sam prvi put naletio na mišljenje, poslije ponovljeno desetinama puta, da uspjeh hrvatske reprezentacije u Rusiji može biti otponac za isti takav uzlet Hrvatske u cjelini. Onda se pojavilo još djetinjastije i šašavije mišljenje da moskovska srebrena medalja može zaustaviti iseljavanje iz zemlje, pa čak i odlazak nogometaša u inozemstvu. A zatim i doista kretenska tvrdnja da je uspjehom Dalićeve selekcije Hrvatska konačno i zauvijek pobijedila Jugoslaviju. Na kraju shvatiš da je veliki uspjeh hrvatskog nogometa mnogima sasvim pomutio razum, pa čak i obično sjećanje da je sportskih uspjeha bilo i ranije (Kostelići, Ivanišević, vaterpolisti, košarkaši, prijašnje generacije nogometaša…) i da to nikada nije imalo nikakve veze sa stanjem u društvu. Ali, jeste sa stanjem u politici. Za ovo prvo imaš dokaza gdje god se okreneš.

Brazilski nogometaši bili su najuspješniji kada je njihova zemlja bila najpoznatija po sirotinjskim favelama, a otkada se počela ekonomski uzdizati, ide im puno lošije. Nijemci su prvu svjetsku titulu uzeli dok su još bili u ruševinama poslije Drugog svjetskog rata, što im je sigurno podiglo samopouzdanje pa su ih uzimali i kasnije u doba prosperiteta, ali sada kada je taj prosperitet najveći, ljosnuli su na nogometno dno. Dakle, veza sporta i stanja u društvu ne postoji. Ali je zato njegova veza s politikom golema i – promiskuitetna. Otpočetka je HDZ stavio šapu na nogomet, za koji je Tuđmanklauzevitski govorio da čini kičmu nacionalnog identiteta u doba mira. Time je nogomet stavljen u riznicu glavnih domovinskih vrednota, a svi ostali, uključujući SDP, ili najviše on, smatrali su samorazumljivim da je domovina u nadležnosti HDZ-a. A, hvala bogu, tješili su se, ima i drugih stvari kojima se oni mogu baviti. Tako je nogomet postao neka vrsta državne svjetovne religije, na čijem je oltaru blistalo dvadesetak šampionskih titula, plus petnaestak kupova, koje je osvojilo Tuđmanovo mezimče Dinamo (u njegovo vrijeme Croatia). Svi su, rekoh, to uzimali kao nešto bogom zadano, ali ne i navijači, uključujući Dinamove, koji nisu prihvaćali totalnu dominaciju HDZ-a ni svemoć hrvatskog nogometnog prvosvećenika Zdravka Mamića.

S vremenom je to preraslo u pravi pokret otpora, pogotovo zbog navijača Hajduka, revoltiranih radi otvorenog diskriminiranja i šikaniranja splitskog kluba. Ukratko, sve je počelo nalikovati ustanku nogometnog naroda protiv nogometnog plemstva, ali i protiv same reprezentacije kojoj se pobunjenici nisu libili priređivati ni nacističko-ustaške provokacije, iako su znali, ili baš zato što su znali, da ona zbog toga može snositi teške štete pred međunarodnim nogometnim vlastodršcima. Posljedica je bila da je reprezentacija sve do ovog nedavnog Svjetskog prvenstva bila sama, jer je navijači praktički nisu priznavali kao svoju, pa su promidžbeni skutonoše nogometne organizacije po medijima, u Čičkovom HHO-u i drugdje čak širili famu o organiziranoj uroti od strane proustaško-orjunaških i kakvih sve ne odmetnika. A onda se dogodilo nešto što je sve to okrenulo naglavce i spomenutu promidžbenu konstrukciju ogolilo kao plitku laž. Desilo se to po povratku reprezentacije iz Moskve, koju je samo u Zagrebu dočekalo više od pola milijuna ljudi, a desetine hiljada u drugim gradovima, i u cijelom tom navijačkom plebsu nije se čula nijedna ustaška parola i psina, o orjunaškim je ionako bilo glupo i govoriti.

Dakle, navijači su se vratili Modriću, Rakitiću i ostalima, ali je postalo jasnije i zašto su ih bili napustili. Ustaške psine izveli su ovaj put sami reprezentativci i njihov selektor, uguravši u ceremonijal dočeka na svoju ruku ikonu ustaškog rocka Marka Perkovića Thompsona. Eto, tako se crno na bijelom pokazalo da je izvorište desnog ekstremizma proteklih godina i desetljeća bilo u nogometnoj organizaciji, a ne u nogometnim navijačima, iako se ni njih od toga ne može amnestirati. Kako su sada svi zaljubljeni u ‘Vatrene’, i oni koji su protiv Thompsona nalaze opravdanje za reprezentativce u tome da su jako dugo u inozemstvu, izolirani od političke stvarnosti, pa i u tome da javno prijateljuju s Novakom Đokovićem. Na ovo drugo lako je uzvratiti. Đoković je gospodin u bijelom fraku koji nimalo ne spada u ovu priču, a spadao bi jedino ako bi se, recimo, saznalo da druguje s Borom Đorđevićem Čorbom ili nekim sličnim svatom. I na prvo je lako odgovoriti. Ako su reprezentativci u izolaciji, tim su prije autentični odraz izvornog stanja u nogometnoj organizaciji, koja je u sprezi s politikom otpočetka bila rasadište radikalnog desničarenja. Sada ta organizacija glumi nevinog u ludnici, jer nije sudjelovala u najnovijoj promociji Thompsona, ali joj i dalje ne pada na pamet da se od njega barem javno ogradi, ako već ne i osudi.

I zato je glupo odgurivati ono što nam je pred očima, a to je da se odlaskom Mamića u ‘drugu domovinu’ ništa suštinski nije promijenilo. Hrvatski nogomet i dalje je nacionalistički projekt, tipično isprepleten s lopovlukom, kako je to i zamislio izvršni direktor tog projekta s novom kućnom adresom u Međugorju. Ima li nade da se tu nešto promijeni? O da, Andrej Plenković svojedobno je najavio raščišćavanje jakuševački golemog smetlišta u hrvatskom nogometu, ali je ovih dana smijenio savjetnika za komuniciranje Krešimira Macana samo zbog lapidarne i pasivne podrške kritičarima ustašovanja na dočeku ‘Vatrenih’. Dakle, ta nada nije bogzna kolika. A koliko može onih više od pola milijuna navijača koji u tom ustašovanju nisu sudjelovali? Načelno gledano, jako puno. Recimo to ovako. Kada bi toliko ljudi tražilo ostavku Plenkovića ili Grabar-Kitarović, svejedno, oni sigurno ne bi dočekali kraj dana na svojim funkcijama, kao što ga uostalom ne bi dočekao ni francuski predsjednik Macron da je njegovu ostavku tražilo onih dva milijuna ljudi na dočeku reprezentacije u Parizu. Ali, poznato je da Hrvati i Hrvatice ne vole protestirati, ovih pola milijuna više je od svih dosadašnjih uličnih prosvjeda zajedno, pa su i spomenutu navijačku gerilu ostavili na čistini da se sama bori protiv nogometne mafije i njenih političkih zaštitnika.

Zato nije isključeno da se dogodi sasvim obratno. Da tih više od pola milijuna ljudi bude predstavljeno kao amblem nekog novog ultimativnog hrvatskog zajedništva. Koje bi onda bilo upotrijebljeno kao klin za razvaljivanje zadnjih krnjataka građanskog društva, koje jedino može donijeti ozdravljenje nogometu i zemlji u cjelini.

portalnovosti.com

The post Zahodska bajka appeared first on Tacno.net.

Dali smo im mogućnost da se popnu. Oni su ljestve pustili u ruke populista, rodijačkih klanova, crkvenjaka, ražalovanih generala, lirski nadahnutih veterana, amatera i voluntarističkih udruga i zaklada, hobista svih fela koji izlažu u državnim galerijama i čitaju u Matičinim i Akademijinim dvoranama, a koji su odmah potom, srondali taj imaginarij, povukli ljestve, pokupili prečke, naložili vatru i ispekli vola na ražnju za narodno veselje. Ostatak scenarija ne želim razrađivati. Tri koraka dalje, čekali su amateri-statisti, već preobučeni u ustaše i partizane, da se dernek nastavi prema tradiciji

Nekako mislim da o ovome govorim posljednji put, obzirom na istrošenost teme i uzaludnost naših marginalija i opaski prema “onima kojih se to tiče”. Vječiti sukob kreativne inteligencije i tzv “nomenklature”, proizlazi iz činjenice da stvaralaštvo i kulturni život ovise od politike, dok politika na pripomene i prigovore iz toga područja prezrivo maše repom, pozivajući se na “narod”, na “većinu” i “ukus publike”. Proći će tako najcrnji kič, poput ofarbanih divovskih pisanica, kvazi-folklora i kvazi-domoljublja (Lijepom našom), proći će groteskni King Kong spomenici nacionalnim korifejima, amaterski Križni putevi pod morem i slične nebuloze, ali neće proći ono, čime se nacija i zemlja prezentiraju u očima svijeta, svjedočeći o svom vremenu i društvenim prilikama.

Čitam u knjizi TRENUTAK briljantne MAGDE SZABO: “Nisu samo naše društveno uređenje, život i mogućnosti bili ljestvičasti, zajedno s našim napredovanjem u sakralnim ili svjetovnim funkcijama, čak je i doseg našega pronicanja u tajne znanosti i religije ovisio o tome tko je na kojem stupnju izvjesnih nevidljivih ljestava”. Upravo u tome je stvar. Pogrešni se ljudi penju pogrešnim ljestvama, a nitko nema hrabrosti reći da su zamijenili uloge. Političari, primjerice, poput priljepaka “vise” uz kulturu, književnost, glazbu, teatar, likovnost; pojavljuju se u prvim redovima na promocijama i otvorenjima, trućaju banalnosti koje nemaju veze s razvijenim osobnim ukusom, izlažu svoje fasete u glupim osmjesima, grleći se s umjetnicima, pri čemu ih nikada nitko nije priupitao bi li stupanjem na dužnost prošli kroz barem 50-satni tečaj estetske orijentacije u svom vlastitom stvaralačkom okružju? Poneki od njih čak i nešto “zapisuju”, imaju svoje biografije (sic!) intuitivno shvaćajući da “zapisano ostaje”, no ne percipirajući što je “muka s riječima” i koliko ona vrijedi.

Kao što sam govorila svojim đacima, da odlaskom na studij moraju SVE, doslovno sve znati o svom zavičaju i jeziku (u rečenom slučaju: kajkavskom), tako držim da političari o svojim vrhunskim ljudima u svim domenama (ne samo u sportu!) moraju znati u pola noći, bez obzira na osobni memorijski kapacitet. Da pozovu nekoga od njih, primjerice, a ne da strepimo od njihovih javnih gafova u protokolarnim prigodama. Tko piše te dopise, govore, priopćenja, telegrame, više nam nije bitno. Oni moraju proći kroz lekturu, kroz jezični filter, ne ostavljajući sumnje u obrazovanje naše “prvosjedeće”, a još manje ostavljajući nas u dvojbama oko njena ukusa, emotivne inteligencije i smisla za izvrsnost. De Gaulle je imao Mallrauxa, grčki predsjednik Melinu Mercouri na mjestu ministrice kulture, a doista mi je preteško i pomislili koga su imali naši, od Tuđmana na ovamo. Vidljivo je, uostalom, po rezultatima.

Dali smo im mogućnost da se popnu. Oni su ljestve pustili u ruke populista, rodijačkih klanova, crkvenjaka, ražalovanih generala, lirski nadahnutih veterana, amatera i voluntarističkih udruga i zaklada, hobista svih fela koji izlažu u državnim galerijama i čitaju u Matičinim i Akademijinim dvoranama, a koji su odmah potom, srondali taj imaginarij, povukli ljestve, pokupili prečke, naložili vatru i ispekli vola na ražnju za narodno veselje. Ostatak scenarija ne želim razrađivati. Tri koraka dalje, čekali su amateri-statisti, već preobučeni u ustaše i partizane, da se dernek nastavi prema tradiciji. Nekako ne mogu odoljeti da ne završim rečenom Magdom S., toliko lucidnijom od mene, po ovim paklenim vrućinama: “Lavinijo, mi smo uništeni, ne živi više ni jedan jedini Trojanac, ne u stvarnom već u idejnom smislu riječi. Minuli smo, gotovo je, čovjek i carstvo. Ne opravdavajte svoje buduće grijehe našim imenom”.

The post POD SRUŠENIM LJESTVAMA, na plus 40 appeared first on Tacno.net.

Foto: E.Z.

Razmišljanje predratnog šamačkog privrednika i kasnijeg ratnog zatočenika

Ali izgleda da su oslobodioci oslobodili Bosanski Šamac i od privrede i od radnih mjesta 

Jedna tačka na julskoj sjednici Skupštine opštine Šamac je i stanje u privredi. A iz materijala je vidjeti da je u opštini Šamac zaposleno ukupno 2.150 ljudi a od toga manje od 1.000 u privredi. Katastrofa. U martu 1992. u opštini Bosanski Šamac bilo je zaposleno oko 6.500 ljudi. A onda su u aprilu te godine došli oslobodioci, što naši, što iz Srbije, da bi opštinu oslobodili od nas, navodnih neprijatelja.

Ali izgleda da su oslobodioci oslobodili Bosanski Šamac i od privrede i od radnih mjesta. Oslobodili su ga od strukture koja je ekonomiju nosila, od menadžera, specijalista, majstora, vrsnih zanatlija. Nestali su godinama stvarani poslovni kontakti koji su ponekad prerastali i u prijateljstvo. Kada je jedan Šamčanin, Srbin, upitao u maju 1992. čovjeka iz tada vladajuće strukture zašto su uhapsili nas nekoliko direktora Muslimana i Hrvata i ko će im voditi firme, dotični je odgovorio: “Imamo mi takvih koliko hoćeš.” Vrijeme je pokazalo da nisu imali. Došli su ljudi koji tomu nisu bili vični. Mi nismo bili potrebni u Bosanskom Šamcu, ali smo kasnije bili dobri Francuzima, Nijemcima, Austrijancima, Česima…A ono domaćih što je ostalo, uradilo je što je uradilo i uglavnom opralo ruke. Zna se ko je vodio opštinu od aprila 1992. do danas.

Što se moglo pokrasti, pokradeno je. Što se moglo zatvoriti zatvoreno je. Što se moglo lopovski privatizirati tako je i učinjeno. I ono što je 1995. još moglo raditi je kasnije zbog lošeg menadžmenta zatvoreno. A ko će biti rukovodilac određivala je nacionalna i partijska pripadnost.

Naš “Uniglas” koji je godišnje izvozio 30 miliona njemačkih maraka automobilskog stakla Volkswagenu i poslije TAS-a iz Vogošće bio drugi najveći izvoznik za VW iz Jugoslavije danas je ruina. Mašine izrezane i prodate u staro gvožđe. „Meboš“, drugi najveći proizvođač bojlera u bivšoj Jugoslaviji i ekskluzivni proizvođač bačvi za Rafineriju ulja Modriča je prazan, prodat Slovaku koji tamo ništa ne proizvodi. Jedno vrijeme je tamo u jesen pekao rakiju!

Od „Mladosti“ i „Tekstilca“, trikotaže i tekstilne industrije koje su pred rat zapošljavale preko hiljadu radnika i svoje proizvode uglavnom izvozili, ostale su prazne porušene hale. Mnoge mašine su još početkom rata pokradene i prevezene u Srbiju. „Utva“, čelične konstrukcije ne radi. „Hranaprodukt“, proizvođač konzervisanog voća i povrća je sada samo hala za skladištenje i prodaju sitne robe. Od „Budućnosti“ i „Stila“, proizvođača namještaja ostala je „Nova forma“ koja se bori za preživljavanje. Kad hodate kroz Šamac na vas zjape prazne prodavnice nekadašnjeg trgovinskog giganta „Bosanke“. Korparija koja je izvozila u Ameriku pleteni namještaj u milionskoj vrijednosti je prazna a poslovni prostor se izdaje.

Šamačka luka koja je nakon izgradnje krajem osamdesetih godina pretovarala „Energoinvestove“ separatore za SSSR dopala je u ruke nazovi biznismenu Tomiću, koji je upropastio nekoliko firmi u Makedoniji i Bosni i Hercegovini, među kojima i „Unis“ u Derventi. Dva krana, kao dvije u molitvi ka nebu podignute ruke, stoje i ne kreću se. Luka Brčko se rekonstruiše i radi.

Kroz Šamac više ne prolaze ni vozovi. Nema ni teretnih, nema ni lokala do Modriče, Doboja, Osijeka. Autobusi idu do Beograda i Banja Luke, ali ne i do komšijskog Gradačca, Orašja ili Tuzle.

Nekada su pored moje kuće, pokraj stadiona, ranim jutrom prolazile stotine ljudi na posao u „Mladost“, „Tekstilac“, „Budućnost“, „Meboš“… Danas uzalud čekam da začujem glas nekoga od komšija koji žuri u svoju firmu.

Izgleda da su bolje prošli oni koji su se branili. U Gradačcu i dalje radi tekstilna industrija „Kula“ a u Šamcu nema „Tekstilca“ ni iz korova. A imali su skoro identičan proizvodni program. Famosov TMD je pametno privatizovan, uključio se u automobilsku industriju. Industrija namještaja radi. Veoma često se tamo otvaraju novi pogoni i sa stranim kapitalom. „Hranaprodukt“ prerađivač voća i povrća, otvoren u Bosanskom Šamcu početkom osamdesetih godina, zaustavio je svoju proizvodnju nekoliko godina nakon rata a „Vegafruit“ u Gradačcu i „Fena“ u Srebreniku uspješno rade.

O Tešnju da ne govorim. Prije rata je imao isto zaposlenih kao i Bosanski Šamac, oko 6.500. Sada Šamac ima 2.150 a Tešanj 12.000!!! Pa sad razmislite. A razlog je u tome što su sačuvali ono što su imali prije rata, sačuvali su u velikoj mjeri strukture i ljude i otvorili puteve novim zamislima.

Ovdje se u privredi ništa i ne dešava. Nema novih investicija a pogotovo nema stranih ulagača. Kad je naše gore list Zlatan Ivanović prije nekoliko godina htio klaonicu pilećeg mesa otvorit u Šamcu, zaustavljen je na korumpiranoj Investiciono – razvojnoj banci RS koja je pod direktnim uticajem vladajuće strukture. Onoj istoj koja Kusturici za sedmicu odobrava milionske kredite za Andrić grad. I šamačko rukovodstvo, koje je imalo dobre veze u Banja Luci, je kasnije opralo ruke i zvanično je rečeno da je krivac za raskid ugovora firma Zlatana Ivanovića. Tako je izgubljeno stotinjak radnih mjesta a klaonica je ostala u Sarajevu.

Žao mi je nekadašnjeg Bosanskog Šamca. A za ovaj sadašnji nisam siguran. Ipak sam se nakon 20 godina rada u inostranstvu na odgovornim ekonomskim poslovima u njega vratio. Vratio sam se kući. Vidim šta se dešava ali to me se nekako i ne tiče. Doduše nemam ni sve informacije a niko me ništa i ne pita. Tako mi je bolje, miran sam. A ipak ponekad premišljam.

The post Ešref Zaimbegović: Kako i zašto je uništena privreda Bosanskog Šamca appeared first on Tacno.net.

AP Photo/Santi Palacios

Izbjeglica je kao stablo koje su u jeku života iščupali i sa pokidanim korijenjem sade ga na neko novo tlo i drugačije podneblje. Hoće li se, može li se primiti? Hoće li dugo kržljati i šta će biti sa rodnim mjestom i porijeklom?

Suhoparni statistički podaci, ili kako to mnogi kažu – zbir netačnih podataka, govore da je danas u svijetu više od 68 miliona prisilno raseljenih i prognanih, od čega više od 300.000 djece rastavljenih od porodice, ili da budem posve precizan djece bez oca i majke, bez ikoga svoga,  zaglibljenih između obećanog im svijeta, rata iz koga dolaze i onih koji su im sve to i napravili. Iza svake od ovih namrgođenih brojki kriju se najstrašnije ljudske i dječje sudbine. Osmogodišnji Ayhman izbjeglica iz Sirije koji se uspio dokotrljati do Austrije napisao je: „Želim postati superheroj da se više ne moram plašiti. Okončao bih sukobe u Siriji, a zatim bi se vratio i poljubio sve, zaista sve, čak i banane i lubenice u mojoj rodnoj Siriji“. I jedno dijete je previše, a mi odrasli smo im napravili pakao od djetinjstva i propuštamo, tu pored nas, da ih zaštitimo. Ne vidimo, ili nećemo da vidimo svu tu djecu prekinutih biografija i još neizvjesnije budućnosti. Znamo, mi bar iz BiH, da žele samo malo, ništa drugo već imati bar podjednake šanse kao i svi njihovi vršnjaci. A njihova očekivanja danas su samo redovan obrok, nešto od odjeće i obuće i mjesto gdje će se osjećati sigurno. Zbog nekih dobrih ljudi, zbog ove nejači, ostaće zato upečatljiva slika mladića kad u autobusu svom bosom vršnjaku i izbjeglici, skida i poklanja vlastite cipele. Ostaje samo u čarapama i po kišovitom vremenu izlazi iz autobusa sretan što je pomogao vršnjaku – izbjeglici.

A gdje smo tu mi?

Ako iko zna, ili bi to trebao znati, šta je izbjeglička muka, znamo to mi iz BiH. Skoro da i nema čovjeka u ovoj zemlji a da nije izbjeglištvo preturio preko svojih leđa. Kad se nađeš sa cekerom, ili još češće, sa plastičnom kesom kao jedinom imovinom, na ulici i tuđem svijetu, jadan, ogoljen, bez dostojanstva, praćen samo sažaljujućim pogledima. Umjesto čovjeka u tebi svi vide izbjeglicu. I tako gotovo svi, od onih što su te pozvali na konačište, do onih što uživaju u tuđoj muci, a tek oni koji su sve to i zakuhali. Nekad u sebi, a nekad i da nisi svjestan, glasno mrmljaš i stalno ponavljaš – A dar bar stigoh uzeti one porodične fotografije -I svi ti se opet čude jer ne pričaš o kući, imovini i parama, pričaš o nekakvim slikama, a ni za hljeba nemaš. Na početku ove „uvezene“ izbjegličke krize garađani u BiH su se sami organizovali. Nudili su odjeću, hranu,  smještaj i ono mnogo važnije – prijateljsku ruku i riječ. U početku puno više, a kako izbjeglička kriza ne jenjava, a manji dio od te izbjegličke populacije pravi ozbiljne probleme i izbjeglicama i domaćinima, solidarnost polako jenjava. Ne kunemo li se sebi samima, a preko društvenih mreža još i više, a solidarnosti je sve manje. Izgleda, puno smo i brzo zaboravili našu dojučerašnju sudbu. Gdje su nam volonteri, dobrovoljci, humanitarci, mladež političkih stranaka… Pogledajmo se u ogledalo i upitajmo: A jesam li i ja mogao nešto uraditi za neko izbjegličko dijete. I što nisam? Izbjeglički kamp, a vidi tek naziva „kamp“, kao da smo na odmoru ili sportskim igrama, onaj tu desetak kilometara od Mostara, u Salakovcu, prepun je osakaćenih pogleda i još neizvjesnije budućnosti. A „MI“ i „JA“  zajedno smo na fejzbuku samo pročitali da postoji taj izbjeglički kamp u Salakovcu gdje je smještena neka prelijepa, devetogodišnja djevojčica Maja, prevodilac s našeg na njihov jezik. O Maji, malo kasnije.

A država?

Ako neko vjeruje da još i postoji ponaša se, na početku oholo i nezainteresovano, a poslije umjesto da rješi problem manipuliše s njima i s nama, pravi igrokaze i ne rješava problem. Njihova imena i funkcije i ne zaslužuju da budu dio ove ljudske priče, jer to oni sigurno nisu.

A  „JA“?

I sam sam bio jedno čitavo punoljetstvo, ili punih 18 (osamnaest) godina prognanik, izbjeglica, nepoželjan u rodnom gradu, daleko od doma i još dalje od života. Prošao ratnu, pa onda i izbjegličku golgotu. Sin mi s desetak godina, upoznao prvo ljude iz Crvenog krsta, one što su dijelili konzerve iz četerdeset i osme prošlog vijeka, brašno i samo ponekad i pokoju naranču. Umjesto da živi svoje djetinjstvo radovao se poluiznošenim UNHCR patikama. Sanjao je „adidasove“ koje mu darovasmo tek s početkom srednje škole. Prošlo je od te proklete hiljadu devetsto i neke mnogo godina. Sin završio građevinu i danas ugledan inženjer i stručnjak, ne u BiH, već u zemlji izbjeglištva. Stariji unuk, vršnjak Maje djevojčice iz Salakovca, igra fudbal, odličan je učenik, a trenira i u „kampu“ Reala i na San Siru sa Milanom. Ne pišem ti Majo, princezo moja, da bih se hvalio sinom i unucima, nego da TI se izvinim, da mi oprostiš, meni i mojim unucima, zato što evo puna tri mjeseca otkako si u kampu u Salakovcu, a „ja provjereni humanitarac i stručnjak za izbjeglička prava“ saznadoh od Stefana iz Švajcarske, dobrog čovjeka i humanitarca za Tebe Majo, Tvoje putešestvije i izbjegličke muke. Slično mi se dogodilo i daleke osamdeset i neke. Moja prva posjeta, tad su ga zvali sirotinjskom domu Rade Vuković. Donio sam za tu djecu sa omladinske radne akcije Neretva stotinjak majica i patika i koješta drugo. Svi smo bili srećni i uzbuđeni. No, po završetku ceremonije, sve do izlazne kapije tog sirotinjskog doma, pratio me jedan dječak Tvojih godina, dobra moja izbjeglice Majo. Čvrsto me držao za ruku i pun nade nekoliko puno mi ponovio: „Čiko, ja idem s tobom“. Bio sam zatečen, nisam znao šta mu reći, a još manje šta uraditi. I danas me prati njegov umilni pogled, oči ispunjene nadom i želja da osjeti čari porodice i svoj dom. Da ne bude kolektiv. Da ima svoje dječije snove i da ga prije spavanja pomiluje, ako ne majčina ruka, ono bar ruka neke dobre tete ili čike koji mu suznih očiju nestade s kapije sirotinjskog doma. Od tada, dobra moja djevojčice Majo, ja nemam snage posjetiti ovakve ustanove, ili „kampove“ za unesrećene. Jednostavno, ne znam šta reći, a još manje šta uraditi.

A MAJA?

U subotu, 28.07.2018.g. porukom mi se u 21,20 sati obratio Stefan M Dietrich, poznati dobri čovjek i humanitarac. Želio je da razgovaramo o trenutnoj izbjegličkoj problematici u BiH. Sutradan u „Bristolu“, dvočasovni razgovor o izbjeglištvu i kako ga rješiti. Predlažem mu rješenja, zahvaljujem za pomoć, ali i otvoreno ukazujem na zbrku državnih organa i njihovo „nesnalaženje“. A kako se Stefan tek vratio iz „kampa“ u Salakovcu gdje je odnio pomoć, priča mi o Maji. Devetogodišnja djevojčica s Dalekog istoka. Bila u „kampu“ u Somboru, pa onda njeni, ili ko zna ko, odlučili da krenu put BiH. Lakše će tako do obećanog Zapada. Odlučih da već u ponedeljak posjetim Salakovac i upoznam djevojčicu Maju. Maju, što je u Somboru naučila naš jezik i sad kao devetogodišnjakinja u „kampu“ je prevodilac s našeg na njihov jezik. Znam i poštujem sva izbjegličke uzuse, djece posebno. Zovem jednog „dužnosnika“ i najljubaznije ga molim za posjetu Salakovcu i priču o Maji. „Nema problema“, uobičajen odgovor. „Javiću ti se sutra i dogovoriti u koliko sati, sa ovim iz bezbjedonosnih struktura“. Tri puna dana se pripremam, a zbog onog iskustva iz sirotinjskog doma Rade Vuković, kako i šta pitati Maju?  Šta joj reći i pokloniti? Poštovani čitaoci, nisam ni vidio, ni pričao s Majom, a pišem o njoj. Zamišljam tvoje dječije oči, tvoju kovrdžavu istočnjačku kosu, tvoj radoznali pogled. Želio bih mnogo toga da te pitam: Sjećaš li se tvog rodnog mjesta, svojih drugova? Šta ti je sa porodicom, s kim si ovdje u Salakovcu? Kuda si sve i kako „proputovala“? Kako si naučila naš jezik, a svoj nisi zaboravila? Kako ti je bilo u Somboru i ovdje u Salakovcu? Hoćeš li biti prevodilac ili sportista, a zašto i ne parlamentarac kod Stefana u Švajcarskoj? Šta bi poručila vršnjacima? A šta bi voljela već danas i sutra da imaš?…….. Milion pitanja i nijedan odgovor.

I upravo dok završavam ovu priču iz Crvenog krsta, Alen Kajtaz mi javlja da je Maja povrijedila nogu i da je uskoro očekuju u Salakovcu.

Slijedi nastavak…

The post OPROSTI MI MAJO! appeared first on Tacno.net.

Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojemu “gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarsto se ne napušta, novinarstvo se brani.

S Tomislavom Jakićem razgovarao je Goran Borković, HND                 

Gospodine Jakiću, premda ste u mirovini i dalje puno pišete i čest ste sugovornik u dijelu medija kada se govori o vanjskopolitičkim temama, a uskoro vam izlazi i knjiga s kolumnama.

Rekao bih da Vas dojam vara. Da, prisutan sam i dalje, možda je bolje reći: još uvijek sam prisutan u medijskom prostoru. Ali, to se svodi na dva teksta mjesečno u tjedniku Novosti, ponekada i neki tekst napisan isključivo za portal tacno.net ili forum.tm. Televizije me, mislim na HTV, N1 i Al Jazeeru, ponekada pozovu na razgovor o nekoj aktualnoj vanjsko-političkoj temi, to radi i  Radio 101, ali niti su ti pozivi tako česti, niti bi meni ikada palo na pamet da se pretvorim u neku vrstu komentatora opće prakse, pa da prihvaćam govoriti ili pisati o bilo čemu. Zato sam ne jednom i odbio pozive, smatrajući da za temu koja mi je predložena nisam dovoljno kompetentan. A što se tiče knjige koju spominjete – da, nadam se da će se početkom jeseni pojaviti knjiga mojih odabranih kolumni uz desetak dosada neobjavljenih tekstova što sam ih napisao u kasnu jesen godine 2017., kada sam se, zgađen atmosferom ne samo na medijskoj sceni, nego u društvu, pokušao povući s javne i medijske scene. Nisam izdržao i, eto, tu sam. 

Energije vam nikad nije nedostajalo? Kako gledate na stanje u hrvatskim medijima?

Imam, rekao bih, onoliko energije koliko je primjereno čovjeku mojih godina, a koji nema nikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema. I koji nije izgubio interes za sve što se događa oko njega, i u neposrednoj okolini, i u svijetu. Pitate me za stanje u hrvatskim medijima. Mogao bih odgovoriti jednom riječju: žalosno. No, tim uopćavanjem bio bih nepravedan prema zaista rijetkim medijima koji nastoje održati profesionalnost i dignitet profesije, kao i prema također rijetkim pojedincima koje toleriraju, čini mi se kao neku vrstu alibija, u redakcijama mainstream medija koji su, više ili manje očito, “glajhšaltovani”. Ide to dotle da se u jednoj velikoj medijskoj kući novinarima propisuje kojom riječju smiju opisivati neku stvar.

Na koga, odnosno na što mislite?

Ne mogu ulaziti u pojedinosti, jer bih samo doveo u neugodnu situaciju mlade kolege koji mi se ponekada potuže na sve što moraju otrpiti, da bi sačuvali radno mjesto.

Posebna je priča javni radiotelevizijski servis, gdje ste vi i započeli karijeru da bi devedesetih s mnogim drugim kolegama preko noći postali nepoželjni. Koliko HRT zadovoljava svoju zadaću javnog medija?

HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija, onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinama. Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupine.

Kako promijeniti takvu situaciju? Dojam je da je postalo normalno da u poslijepodnevnom terminu gledamo čovjeka kako neometano 15 minuta priča kako je Jasenovac bio radni logor u kojem su ljudi rado boravili.

U američkom kvizu rekli bi da ste mi postavili pitanje za milijun dolara. Ne znam kako promijeniti takvo stanje, ali definitivno znam, vidim i osjećam da HRT nema jedinstvenu uređivačku politiku. To ne znači nikakvo jednoumlje, nego naprosto to da se zna koje će vrijednosti javna radio-televizija promicati,  kojim će se temama – u interesu najšire javnosti – baviti, kako će im prilaziti, kakve će ljude dovoditi u svoje programe. Imam dojam, možda griješim, da unutar HRT postoje, i profesionalno i svjetonazorski gledano, različite skupine, pa se program formira ovisno o tome na koji njegov segment ova ili ona skupina ima presudan utjecaj.

Devedesetih je najveći pritisak na medije dolazio od političkog vrha da bi kasnije primat preuzele velike tvrtke sa svojim oglasima. Upravlja li se i danas negdje iz sjene?

Da, rekao sam već. Utjecaj na medije nedvojbeno postoji. Možda se baš izravno ne upravlja, kako Vi kažete, ali se itekako utječe. I na program i na ljude koji ga stvaraju. Utječe vlast, utječu pojedine stranke, utječu interesne skupine, utječu oglašivači. Oni koji rade u novinarstvu, čast iznimkama koje su zaista rijetke, niti mogu reći da rade u slobodnim medijima, niti da su sami slobodni.

Desnica vas i danas naziva „komunjarskim novinarom“, mada, što je manje poznato, za razliku od dežurnih kritičara, nikada niste bili član Saveza komunista Jugoslavije?

Ne, član Saveza komunista nikada nisam bio, tri sam puta odbio podnijeti molbu za primanje u Partiju, a kakvim me sve nazivima “krsti” desnica uopće me ne zanima. To, što se njima ne sviđa da iznosim činjenice i da na osnovi činjenica, argumentirano, zaključujem – to je njihov problem. Oni, naime, pate od bolesti koja se zove nesposobnost suočavanja s istinom i odbijanje suočavanja s istinom. Kako onom o prošlosti, tako i onom o današnjici. Ozbiljna bolest koja se kao zaraza širi našim društvom.

Rođeni ste u Zagrebu i to usred rata. Kako ste se odlučili za novinarski posao?

Ne bih mogao reći da sam se odlučio. Bilo je to, da tako kažem, najprije letimično poznanstvo koje se s vremenom pretvorilo u ljubav, profesionalnu naravno. Kao student prava javio sam se na natječaj tadašnje Radio-televizije Zagreb koja je za svoje programe tražila mlade novinare. Prošao sam višemjesečno rigorozno testiranje, apsolvirao dvogodišnju internu novinarsku školu RTZ, prošao godišnje jednomjesečne prakse u redakcijama radija i televizije koja je tada tek stasala. Upoznao sam kroz to novinarski poziv i zavolio ga. Našao sam u njemu sebe. Mislim da je time sve rečeno.

Koje putovanje vam se posebno urezalo u sjećanje?

Ono prvo, na Sinaj, neposredno nakon Oktobarskog rata godine 1973. Bilo je, naravno, kasnije i drugih, zanimljivih i izazovnih, bilo je intervjua s vrlo interesantnim sugovornicima, već i samo nabrajanje predaleko bi nas odvelo.

S početka devedesetih posebno je zanimljiv zadatak bio pratiti Franju Tuđmana i Gojka Šuška po SAD-u što ste opisali u knjizi „Nisam zavijao s vukovima – sjećanja otrgnuta zaboravu“ (Plejada, 2010,)?

Da, to je bilo i zanimljivo, a za mene i otrežnjavajuće. Na tom sam putovanju spoznao tko su ljudi koji su uzeli sudbinu Hrvatske u svoje ruke i dobio sam prilično jasnu predodžbu o tome kako će se stvari razvijati. Do dana današnjega.

Nakon HRT-a karijeru ste nastavili u Hini, pa na Radiju Slobodna Evropa u Pragu, Kako ste preživljavali tih godina?

Bilo je i drugih poslova, bio sam profesionalni tajnik Akcije socijaldemokrata Hrvatske, bio sam predstavnik za javnost Instituta Otvoreno društvo, bio sam glavni urednik i direktor riječke televizije Kanal Ri, bio sam kolumnist dnevnog lista Vjesnik. Ukratko: radio sam što sam mogao, uglavnom kao novinar, ali ponekada i izvan novinarstva. Bile su to godine preživljavanja, no – da me ne biste pogrešno shvatili – ne tužim se, bilo je kolegica i kolega koji su u to vrijeme imali daleko traumatičnija iskustva. Ostajali su doslovno na ulici, izgubili su egzistencijalnu osnovu, iskusili su što znači biti otpisan po kratkome postupku, pa uz to i etiketiran na najgori mogući način. Mene su, srećom, takve stvari samo rubno dotaknule.

Nakon demokratskih promjena postali ste savjetnik predsjedniku Stjepanu Mesiću s kojim ste i danas u dobrim odnosima. Koliko se Mesić razlikovao od Tuđmana i kako, po vašem mišljenju, Kolinda Grabar Kitarović stoji prema njima dvojici?

Odgovorit ću vrlo kratko, jer bi svaka detaljnija analiza tražila peviše vremena i prostora. Tuđman i Mesić bili su dva svijeta, različiti karakteri, različiti pristup visokoj funkciji koju su obnašali. Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građane. Aktualna Predsjednica priča je za sebe i kako njezin mandat još traje, neka mi bude dopušteno da se suzdržim od svakog daljeg komentara. U nekim kolumnama koje sam napisao bio sam određeniji.

Na nedavnoj promociji knjige pokojne novinarke Tatjane Tagirov „Optužujem“ (Documenta, Žene u crnom, 2018.) prikazana je snimka na kojoj Tanja u nekoj televizijskoj emisiji na pitanje voditelja što bi poručila mladima novinarima, odgovora: „Poručujem im da batale ovaj posao!“ Što biste im vi poručili?

Upravo suprotno. Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojemu “gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarsto se ne napušta, novinarstvo se brani. Uz mali dodatak. U predgovoru knjizi mojih kolumni što ste je spomenuli na početku razgovora napisao sam da je to svjevrsni nekrolog novinarstvu kakvoga sam poznavao i kakvo ono, prema mojem dubokom uvjerenju, mora biti. Drugim riječima: moja je generacija svoje odslužila, na mladima je da se izbore za dignitet profesije, ali i za svoj osobni. Jer, te su dvije stvari nedjeljive.

The post NOVINARSTVO SE NE NAPUŠTA, NOVINARSTVO SE BRANI! appeared first on Tacno.net.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Gotovo 50 posto žitelja RH je protiv uvođenja eura kao službene, državne valute, a tek 8,7 posto za. No 39,8 posto anketiranih drži da Hrvatska treba uvesti euro, ali tek kada se uspostave odgovarajući gospodarski uvjeti. Sada tih uvjeta još nema ni na horizontu, unatoč svim hvalospjevima o napretku što vladajućima, prirodno, ne silaze s jezika. A kako bi drukčije građani znali koliko im je dobro i u kako sretnoj zemlji imaju sreću živjeti – da im to vladajući ne kažu? Moraju im reći, jer računaju na njihove glasove. Kada god izbori bili. Najtragičniji su odgovori ispitanika o uspješnosti djelovanja hrvatskih predstavnika u Uniji: „najviše ih je, čak 81,4 posto, uvjerenja da Hrvatska bespogovorno sluša veće članice EU-a; hrvatski političari ne uspijevaju se izboriti za interese RH“ 

Marijan Vogrinec

Upravo je u najvećoj crveno-bijeloj euforiji nacionalnih kvadratića zbog svjetskog nogometnog srebra na SP-u 2018 u Rusiji ikad viđenoj u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj prohujao poput avetinjske sjene indikativan nadnevak – punih pet godina otkako je Republika Hrvatska službeno primljena u Europsku uniju ili, kako to vole reći ovdašnji raspamećeni politički poslovođe kapitalističkih interesa Zapada, u „obitelj kojoj oduvijek pripadamo“. Zbog nogometnog spektakla kruha i igara, ništa drugo jednostavno nije imalo šanse probiti se pod svjetla pozornice, a bilo bi itekako vrijedno. Neki politolozi i ekonomski analitičari već su unaprijed pokušali zbrojiti dva i dva dobitaka i gubitaka od članstva RH u Uniji, ali – ovisno o ideološkim uvjerenjima, pristupima, metodama i koječim statistički apsolutne većine sličnim – ni rezultati im nisu isti i, što uopće nije čudno, nerijetko se dijametralno razlikuju od javnih refleksija vladajućih struktura. Ugrubo, nije sve crno i beznadno, ali je daleko od lažne pozlate i nekritičke apologije neznatnog dijela hrvatskog društva, koji je osobno jako profitirao od članstva u Uniji.

Skor prve petoljetke u toplom domu „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ – obilježen krahom životnog standarda, iseljavanjem oko 300.000 ljudi iz RH u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, tzv. bijelom kugom koja godišnje čini negativnu razliku između nataliteta i mortaliteta za prosječno više od 11.000 duša, dužničkim ropstvom za 325.000 žitelja i svom negativom koja to prati – svodi se na prostoseljački zaključak najvećeg broja građana sve Bjednije Naše da su temeljito iznevjerena politička obećanja i nade o životu dostojnom čovjeka. Plaće i mirovine nisu ni približne europskim, socijalna i radna prava podsjećaju na ona u predindustrijsko doba u Velikoj Britaniji i Njemačkoj, a RH je po svim ključnim kriterijima razvijenosti spao na pretposljednje mjesto među 28 zemalja EU-a. Nešto je lošija samo Bugarska. Danom 1. srpnja 2013., nakon što su tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor stavili svoje autografe na pristupni dokument, državni je suverenitet RH ustupljen Bruxellesu, baš kao i vojni/obrambeni 1. travnja 2009. NATO-u. I to je to.

Sve nakon toga je povijest gospodarske, društvene i moralne nizbrdice, koja bolno udara po državnom proračunu, žitelje čini nezadovoljnim zdravljem vlastite domovine, ubija u njima svaku nadu u bolje sutra, čini ih apatičnim… Iznuđeni referendum zbog kojeg se zakonski mijenjalo cenzus prolaznosti (većina izašlih na birališta umjesto apsolutne većine svih registriranih s izbornim pravom) služi i danas političarima na vlasti u RH te vrhu Unijine birokracije u Bruxellesu kao dokaz narodne volje te modus operandi za sve što se bitno odlučivalo u/o Uniji, a tiče se i nacionalnog/državnog interesa Bijedne Naše. Trenutno je frka s pulskim brodogradilištem Uljanikom, kojem je još SDP-ov koalicijska vlada odobrila državna jamstva za 350 milijuna eura čisto operativnog novca (plaće radnika, materijal za gradnju brodova, neophodna davanja iz poslovanja, itsl. troškovi), a sada se škver našao u programiranoj (?) stisci, posao nije obavljen, novca nema i škverani žele aktivirati – državna jamstva. Pa bi novca bilo. I jamačno nemaju otkud vratiti posuđenih više od pola milijarde „bratskom“ škveru u Rijeci (3. maj), koji je nagomilao gubitke i našao se pred zidom.

Eutanazija škverova

Eeee, sad se i vlada zatekla u nebranom grožđu, jer i tu Bruxelles ima zadnju riječ, pa je na brzaka poslala u sjedište EU-a na odobrenje plan restrukturiranja Uljanika. Tajnovito, da nitko ne zna što u njemu piše, je li time dovedeno u pitanje partnerstvo s multimilijunašem iz Južne Afrike Dnkom Končarom i je li u to uključen i nekretninski business. Dakle, o sudbini Uljanika neće se odlučiti u tom škveru, u Gradu Puli, u Istarskoj županiji ili u Zagrebu, što bi bilo logično, jer su sve te niše u državi RH, nego će to učiniti činovnici – u Bruxellesu. Hoće li EU dopustiti rasplet događaja na način kako su to smislili premijer Plenković i njegova polit-interesna skupina, gdje se mutno isprepliću državni novac (jamstva) i privatni imovinski apetiti, ostaje vidjeti, ali jest već sada vidljivo da RH gubi brodogradnju.

Hrvatska je tradicionalno i pomorska zemlja koja je stoljećima u nebrojenim velikim i malim škverovima gradila brodove i za sebe i za cijeli svijet, a njezini su pomorci bili cijenjeni na svim morima i oceanima, na svojim i tuđim brodovima. U bivšoj pak SFR Jugoslaviji, brodogradilište Uljanik u Puli spadalo je u sam svjetski vrh, zajedno s 3. majem u Rijeci, škverovima u Splitu, Trogiru, Šibeniku, Kraljevici, Betini, na Korčuli… Danas umiru i posljednji veći navozi, s kojih se još samo tu i tamo porine novogradnja od koje autoritetima za tu vrst proizvoda zastane dah. Brodogradilište Uljanik spadalo je u sam vrh i nakon što su ostala restrukturirana uglavnom po principu ključ u bravu, ali se sada i ono našlo u situaciji biti – ne biti. Zapravo, više ne biti, nego biti.

Ulaskom RH u Uniju – čije su veće i moćnije članice Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Italija, Poljska… brodogradilišno respektabilni na globalnom tržištu – mala zemlja za velike razvojne promašaje pokorno je i maloumno pristala odreći se svoje stoljetne pomorske tradicije i brodograđevne industrije. Politika je godinama jedno govorila, a drugo radila ne bi li škverovi postali preskupi i nekonkurentni. Unatoč, kao u slučaju Uljanika, prepunim knjigama narudžbi. Nije nerazumljivo zašto EU ne treba brodogradilišta u RH, ali jest blesavo da to bespogovorno odobravaju i desne i lijeve vlasti RH. Za čije babe zdravlje? Za iste one babe na megakapitalističkom Zapadu, koja je ciljano više od dva desetljeća pripremala teren za sve što je karakteriziralo prvu petoljetku hrvatskog članstva u Uniji (i devet godina u NATO-u), odnosno što se danas događa u brodogradnji i cjelokupnoj industriji, poljodjelstvu, itsl. u RH.

Foto: Goran Šebelić / CROPIX

Gradi li Uljanik ili bilo tko u RH novi brod, bez obzira tko je i odakle naručitelj, škver mora kupiti u inozemstvu gotovo sav materijal: od čeličnih limova, kablova i boje do agregata i stroja. Uz milijun vrsta drugog potrošnog materijala, pa čak alata, i da stvar bude tragikomičnija – uvesti iz inozemstva radnike. Više nema domaćih tvornica – a bilo ih je do 1990. krcata periferija Zagreba i doslovno svih većih gradova u Hrvatskoj – koje su proizvodile ne samo brodske dijelove (čelične limove, električne kablove i agregate, strojeve, boje, plastiku…); u školama zjape prazne klupe za zavarivače, montere, brodocjevare… Budući da je nakon 1990. uništena naslijeđena industrija u rangu srednjerezvijene europske zemlje – „nerentabilni socijalistički mastodonti“ bili su dobri samo za „domoljubnu“ pljačku u tzv. ratnoprofiterskoj pretvorbi, sic transit! – pa poljoprivreda, stočarstvo i ribarstvo, financije su gotovo bez ostatka preuzeli mutni bjelosvjetski lihvari, a Katolička crkva i braniteljski vođe manjeg dijela od 1350 udruga „vlast“ nad dušama, sviješću i savješću svih koji „vole Hrvatsku“, Bijedna je Naša bila zrela tog 1. srpnja 2013. godine svući do koljena svoje već šporkane i više puta loše zakrpane gaće. A nakon pet godina?

„Iako ne možemo sasvim izolirati koji su to učinci članstva na naše gospodarstvo od drugih učinaka, ipak danas, pet godina kasnije, možemo zaključiti da je došlo do makroekonomske stabilizacije, porasta izvoza i ono što je bitno da su se naše tvrtke konsolidirale i da nalaze sve više i više mogućnosti na tom europskom prostoru kako za izvoz tako, naravno, za javne nabave i sve druge pozitivne aspekte članstva“, kazala je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, kako prenosi Hina, uključujući se s đurđevačke „Picokijade“ izravno u HTV-ovu posebnu emisiju „Pet godina članstva RH u EU“. „Druga prednost jesu slobode kretanja u sklopu jedinstvenog tržišta koje omogućuju mobilnost nšim ljudima, dakle strudiranje, zapošljavanje. Život u inozemstvu, u drugim državama članicama EU-a i, naravno, mnoge poslovne prilike za naše gospodarstvo, za naše tvrtke, bile one male, srednje ili velike. No, nismo definirali što je to što želimo konkretno od samog članstva, koji su naši ciljevi, specifični interesi i, naravno, kako ćemo iskoristiti sredstva iz fondova EU-a. Mislim da inicijalno programiranje nije bilo dobro, i nije se tražilo predfinanciranje koje se može tražiti u toj fazi. Sada je nažalost prekasno za to.“

Je li Hrvatska grlom u jagode ili kao guska u magli srljala pod Unijine skute, naivno držeći da će ju „obitelj kojoj oduvijek pripada“ – gorka je istina: kao kolonijalno roblje ili ovce za striženje, odnosno po potrebi prvo topovsko meso na najisturenijim ćukama! – prihvatiti kao izgubljenu mezimicu te ju posjesti na ravnopravno, ako ne i počasno  mjesto za svojim ekonomskim i političkim stolom. A to se svih prošlih pet godina nije dogodilo. Niti će se dogoditi. Hrvatski građani su to iskusili i ostali razočarani. Oni pak koji su bili srcem i dušom za „europejsku internacionalizaciju“ i te „globalističke“ priče, osjetno su se – ohladili. A politička kasta, kojoj je članstvom RH u EU pala sjekira u med, jer uživaju/apliciraju na nevjerojatno unosne apanaže u birokratskom aparatu u zemlji, u Bruxellesu ili Strasbourgu, zborno tepaju razočaranim sunarodnjacima čuveni Krležin stih: „Ni med cvetjem ni prvice“. I nije.

Netko jest med cvetjem, med fijolice, a netko je – većina nasanjkanih nezadovoljnika – samo smardljivi terputec, jalnuš, tvardogutec. Pa traži kruha u Irskoj, i gdje god je malo bolje nego tu, gdje su ga „domoljubi“ i „hrvatski idelisti“ prevarili da je „svoj na svome“. Sic transit. Zapravo, svoji su na svome ovdje strani vlasnici vjerovničkih prava na sve što iole vrijedi i vrijedit će u Hrvatskoj. Pa i vlasnici ovdašnjih žitelja. Tu činjenicu ne samo da Unija u prvih pet godina članstva RH nije okrenula u hrvatsku korist niti je RH bio spreman izvući za sebe sve što se obećavalo i moglo, nego se u nekim područjima katastrofalno pogoršalo. Recimo, iskorištenost europskih fondova u sadašnjoj financijskoj perspektivi do 2020. godine premršavih je 11 posto od 10,7 milijardi raspoloživih eura, a ugovoreno je tek 40 posto. Ministrica Gabrijela Žalac je na čelu eurofondovskog, jednog od najneuspješnijih resora Plenkovićeve vlade.

Nema kapaciteta

Osim megalomanskih obećanja za razdoblje do kraja 2020., odnosno 2023. – kada garant više neće biti ministrica, a tvrdi da će RH dotad biti među najuspješnijima u EU u povlačenju novca iz eurofondova – od nje se ništa ozbiljnije i ne može očekivati. Hadezeovka iz Vinkovaca jednostavno nema taj kapacitet za učiniti više. Ima neke druge kapacitete, ali nebitne za iznimno važan posao koji joj je povjeren.

No, sve to nije spriječilo državni vrh da u povodu pete obljetnice članstva RH u EU organizira svečani koncert u zagrebačkom HNK, kojem su nazočili samo odabrani te prigodno zaključili – a što bi drugo? – da je prva petoljetka imala „pozitivan učinak na hrvatsko gospodarstvo koje se oporavlja i raste, a dobri gospodarski rezultati i promjena društvenog ozračja smanjit će potrebu za iseljavanjem hrvatskih građana“. Naravno da premijer Andrej Plenković, karijerno opsjednut Unijom, u toj prigodi neće kazati ništa manje vrijedno od tvrdnje da se, osobito za njegova mandata, „Hrvatska kvalitetno pozicionirala kao uvažena članica Unije te su ekonomski učinci članstva očiti“. Jer, precizira, „RH u smislu gospodarskih pokazatelja od članstva u EU do danas raste, oporavlja se. Nakon recesije koja je bila koristimo dodatnu vrijednost europskog proračuna i europskih fondova te zajedničkog tržišta i politika. No, treba proći još točno pet godina da se napravi rezime o pravim efektima na hrvatsko gospodarstvo i društvo, ali mislim da smo sada uređeniji, kvalitetniji, predvidljiviji, prepoznatljiviji nego što smo bili ranije i na tom tragu ćemo nastaviti našu politiku“.

Jest taj diskurs o uspjesima i benefitima članstva RH u EU u velikom raskoraku s dnevnom zbiljom, koja ukazuje na potpuno suprotne činjenice, pa se i premijer u tom smislu ipak nije mogao oteti kanti već pripremljenog pepela za posipavanje političkih glava: „Jest da je Hrvatska pogođena visokim valom iseljavanja stanovništva, ali nije prva članica iz koje je otišao veliki broj ljudi; to se dogodilo i Poljskoj i Rumunjskoj“. Uvjeren je da će se iseljavanje zaustaviti, pa i iseljeni vraćati u zemlju „promjenom društvenog ozračja u RH i postizanjem boljih gospodarskih rezultata“.

U Hrvatskoj upravo boravi dvjestotinjak uspješnih poslovnih ljudi iz cijelog svijeta, okupljenih u ekskluzivnu američku asocijaciju Chief Executive Organization (CEO), koji su u sklopu krstarenja od Italije do Turske posjetili Šibenik i Dubrovnik. Tu je prigodu u Šibeniku iskoristila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kako bi im predstavila investicijsku klimu u RH i pozvala ih na ulaganja. „Neću reći da je Hrvatska samo mala zemlja budući da je zemlja velika onoliko koliko se velikom učini, a mi imamo velike snove i otvoreni smo za posao“, naglasila je i odmah tome dodala svoju već olinjalu vanjskopolitičku fiks-ideju o „tri mora“ (Baltik-Crno more-Jadran) i energetski trumpizam s LNG terminalom za ukapljeni plin na otoku Krku, čime će „RH postati jednim od najjačih energetskih igrača centralne Europe“. Tu su, dakako, geostrateški položaj između zapadne i jugoistočne Europe, turizam, itsl.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Dobro, u takvim se prigodama – a hrvatska gaf-predsjednica ne može bez blještavila pozornice ni prepotentnog soliranja mimo svojih ustavnih ovlasti i operativne moći – ne govori da poduzetnik u RH mora računati s milijun birokratskih i prepreka političke te pravne nestabilnosti, koje se bitno mijenjaju svakom promjenom vlasti. Gotovo 600 (para)fiskalnih nameta i beton-korumpirana, neprobojna državna birokracija zagorčat će život svakom ulagaču čim se pojavi s idejom za poslovanje na balkanskom kifliću. Čuvenom švedskom koncernu Ikei trebalo je punih sedam godina samo za skupljanje bezbrojnih odobrenja/“papira“ za otvaranje prodajnog centra u Rugvici nedaleko od Zagreba, sic transit. LNG je povelik upitnik budući da je Europa većinom ovisna o jeftinijim, bližim i dostupnijim ruskim energentima. Osobito velika Njemačka koja gradi i novi dobavni pravac velikog kapasiteta Sjeverni tok 2. Što će im, npr. američki san Grabar-Kitarović – Trump o dobavnom plinskom pravcu via Omišalj na otoku Krku i RH kao „jedan od najjačih energetskih igrača centralne Europe“? Za hren ribat’.

Zanimljiva je caka sa šibenskog susreta predsjednice RH s međunarodnim poslovnim ljudima asocijacije CEO, koja vjerojatno najbolje ilustrira stanje ekonomske i političke ozbiljnosti – za investicije spremne Bijedne Naše. Grabar-Kitarović je, već kako to ona voli, proglasila svoju zemlju Eldoradom za investitore, a njezin stranački drug iz HDZ-a Željko Burić na poziciji gradonačelnika Šibenika okrenuo je ćurak naopako: „Ne bih rekao da postoje direktni poslovni kontakti, ali u Šibeniku se priprema niz zanimljivih ulaganja i sigurno je da ugledni poslovni ljudi iz moćnih država to prate i znaju“. Da nije turizma, nekada moćan industrijski Šibenik danas bi bio slijepo crijevo u državi iz kojeg bi se moralo trbuhom za kruhom iseliti i preostalo stanovništvo.

Prema istraživanju rejtinške agencije Ipsos plus za Dnevnik Nove TV, 45,4 posto od 606 ispitanika RH po stratificiranom slučajnom i nacionalno reprezentativnom uzorku ocjenjuje da je Bijedna Naša u prvih pet godina podjednako imala i štete i koristi od članstva u Uniji. Samo ih 28,4 smatra da je imala više koristi, a 23,1 posto da je imala više štete. Istraživanje je provedeno od 21. do 28 lipnja 2018. Otprilike je isti omjer odgovora bio i na pitanje jesu li osobno osjetili više koristi ili više štete. Prednosti od povlačenja euronovca u velikoj mjeri je osjetilo 11 posto ispitanika, u manjoj 17 posto, a 36 posto drži da je sve ostalo isto. U vezi s dostupnošću kvalitetne hrane, 51 posto građana drži da se ništa nije promijenilo nabolje. Dapače. Četrdeset pet posto ljudi je u velikoj mjeri osjetilo nedostatke zbog iseljavanja ljudi iz RH, a svaki četvrti ispitanik u velikoj je mjeri osjetio nedostatke radi otežane poljoprivredne proizvoidnje (RH više nema dovoljno vlastite hrane za opskrbiti već manje od četiri milijuna svojih žitelja). Svaki treći pak smatra povećanje administracije velikim problemom.

Politička poslušnost

Gotovo 50 posto žitelja RH je protiv uvođenja eura kao službene, državne valute, a tek 8,7 posto za. No 39,8 posto anketiranih drži da Hrvatska treba uvesti euro, ali tek kada se uspostave odgovarajući gospodarski uvjeti. Sada tih uvjeta još nema ni na horizontu, unatoč svim hvalospjevima o napretku što vladajućima, prirodno, ne silaze s jezika. A kako bi drukčije građani znali koliko im je dobro i u kako sretnoj zemlji imaju sreću živjeti – da im to vladajući ne kažu? Moraju im reći, jer računaju na njihove glasove. Kada god izbori bili. Najtragičniji su odgovori ispitanika o uspješnosti djelovanja hrvatskih predstavnika u Uniji: „najviše ih je, čak 81,4 posto, uvjerenja da Hrvatska bespogovorno sluša veće članice EU-a; hrvatski političari ne uspijevaju se izboriti za interese RH“.

Zanimljivo u tom smislu, ali samo kao šuplja retorika protokolarne predsjednice RH koja ni o čemu bitnom ne odlučuje, zvuče riječi Grabar-Kitarović s konferencije koju je o prvoj petoljetci RH u Uniji upriličio Večernji list: „Držim da je naša zajednička odgovornost osigurati vodstvo i vratiti povjerenje naših ljudi u europski projekt. U svim našim promišljanjima o budućnosti EU-a, li i Hrvatske, moramo nastaviti biti vođeni najboljim interesom naših građana i usredotočiti se na aktivnosti EU-a na područjima, gdje ona može dati većinu opipljivih prednosti i stvoriti najveću dodanu vrijednost za njih. To je nešto, što pokušavamo postići Inicijativom triju mora. Zajedno s 11 srednjoeuropskih država članica pokrenuli smo Inicijativu triju mora kako bismo smanjili razvojni jaz između tzv. ‘stare’ i ‘nove’ Europe te potaknuli daljnju koheziju europskog prostora kroz gospodarsko i infrastrukturno povezivanje država srednje Europe. (…) Hrvatska ima sve predispozicije postati ‘Hrvatska kakvu trebamo’“.

E sad, kad bi njezine inicijative i bezbrojna „ekonomski prosperitetna“ putovanja po svijetu bili korespondentni s inicijativama i premijerovim svako malo hodočašćima u glavne domove „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“, puna šaka brade. Možda bi tada i prva petoljetka članstva RH u EU bila krupan razlog za slavlje. Ovako, to je petoljetka kraha životnog standarda, iseljavanja i bijele kuge u zemlji koju je, prenavljaju se vrli „domoljubi“, Bog namijenio – samom sebi. Valjda za umirovljeničke dane, tko zna?

The post Prva petoljetka kraha životnog standarda, iseljavanja i bijele kuge appeared first on Tacno.net.

Foto: Telegrafi

Možda i nisu krivi ovi jadnici. Sto pomoćnika ministara i nemaju šta da rade, nemaju šta da iznose u svom izveštaju, jer u stvari i nemaju šta da kretaivno rade u jednoj toliko glomaznoj vladi, gde neki ministri imaju i po šest pomoćnika

Iveštaj o stodnevnom radu Pomoćnika ministra poljoprivrede vlade Kosova

Piše: Dr. sc. Husnija Bitić 

Sigurni smo da sadašnja vlada Kosova drži apsolutni svetski rekord po broju pomoćnika ministarskih mesta. Vlada ima 22 ministarstava i preko 100 pomoćnika ministara.

Ovih dana je prepuno natpisa u kosovskoj štampi, podnose se delovi pisanih izveštaja pojedinih pomoćnika ministara u kosovskoj vladi, za prtekli period od 100 dana.

U nastavku prenosim izveštaj pomoćnika ministra poljoprivrede, gospodina Shukri Maxhuni, koji izveštava ptredsednika vlade Kosovo, gospodina Ramuš Haradinaj-u, o svome radu u proteklih 100 dana.

Prenosimo tekst sa portala Kallxo (Kaži-reci)

“Srce razvoja jedne države je poljoprivreda. Srce poljoprivrede je stočarstvo. Srce stočarstva je krava. Srce krave je farmer. Srce farmera je mlekara. Srce mlekare tehnolog. Tako da, ukoliko ne funkcioniše ovaj lanac nema razvitka, piše gospodin Maxhuni. 

Ovaj deo izveštaja on stvalja u okvir, posle čega je dodao i jednu fotografiju krava u pašnjku, kako pasu lepu travu. 

“Mlekarne živitinje su fabrike. Dakle, ko ima jednu takvu, ima fabriku (sic)”. Dr.Sc. Shukri Maxhuni, Prof. assis“, kaže se u izveštaju pomoćnika ministra.  

Pomoćnik ministra poljoprivrede, Shukri Maxhuni u 100 dnevnom izveštaju svoga rada, na koga je imala uvid “KALLXO“, kaže se da, prioritet treba da bude poljoprivreda, jer po njegovom mišlenju to je srce razvoja države“. 

“U izveštaju, on kaže da je osnova razvoja poljoprivreda i pašnjaci. Iz starih zapisa još od vremena Rimljana, Vizantije i Osmanskog carstva uočeno je da ovi pašnjaci imaju veliku mogućnost da u njima pasu od 100.000 - 200.000 grla…“, objašnjava gosp. Pomoićnik ministra predesdniku Vlade, gosp. Haradinaj-u. 

U njegovom izvštaju, pomoćnik ministra dao je nekoliko predloga reformi sa jednom finansijskom analizom, koje on podržava, jer to će imati veliki uticaj u ekonomskom razvoju.

Dalje, on je objašnjavao Predsedniku vlade i strategijski-projekt za razvoj poljoprivrede u 30 stranica.

U daljem je  teksu “KALLXO“ naznačio mesto za klik, gde može da se pročitati celi izveštaj, tako da ćemo se mi zadovoljiti sa ovim što smo preneli. Mada sličnih izveštaja imamo svaki dan u kosovskoj štampi. Juče smo imali izveštaj jednog pomoćnika ministra koji u delokrug svog 100-dnevnog rada navodi da je pregledao 100 zgrada, drugi navodi da je imao sastanak sa jednim drugim pomoćnikom ministra, treći da je učestvovao u kraj godišnjoj proslavi, dok jedan drugi obaveštava Premijera da je imao sastanak s njim…

Možda i nisu krivi ovi jadnici. Sto pomoćnika ministara i nemaju šta da rade, nemaju šta da iznose u svom izveštaju, jer u stvari i nemaju šta da kretaivno rade u jednoj toliko glomaznoj vladi, gde neki ministri imaju i po šest pomoćnika?!?!?!

Toliki broj pomićnika ministara nema ni vlada Republike Kine, koja je osamstosruko (800%), sa većim brojem stanovnika.

Premijer traži izveštaj, a ti jadni pomoćnici moraju nešto da pišu, jer ako nema pisanja, nema ni plate, a u ove teške dane ostati bez plate od 1.150 eura nije baš pohvalno.

Neću se usuditi dati nikakav komentar, neka čitaoci komentarišu svaki po svom nahođenju. Završit ću sa jednom narodnom izrekom: “Nezaposleni Popa, jarčeve krsti“.

The post ‘Srce poljoprivrede je krava a srce krave je farmer’      appeared first on Tacno.net.

Prikaz knjige Slave Kukića “POSLJEDNJI POZIV U POMOĆ”, Kult-B, Sarajevo 2018.

Piše: Esad  BAJTAL

Kako biti i ostati normalan u atmosferi namjenski projektovanog prekrajanja istorije, potiranja civilizacijskog sistema vrijednosti, neofašističkog afirmiranja fašizma i zločina?, ključno je i nezaoibilazno pitanje vremena o kojem autor govori i piše

Ovo je, četvrta u nizu, knjiga autorovih sabranih kolumni koje se, s namjerom i bez nje, logikom kolumnističke inercije, bave bh. etno-idolatrijom i inventurnom sistematizacijom dežurnih, dnevnopolitikantski induciranih problema, kontinuirano i sistematski obesmišljavane egzistencije građana Ove Zemlje. Zemlje u kojoj neodgovorna vladavina ljudi, nekažnjenom pljačkom, otimačinom i nadmenom etno-idolatrijskom retorikom (objeda, s jedne, i samohvalospjeva, s druge strane), derogira vladavinu zakona, prava i pravde, daveći ih propagandnim, prozirno neinteligentnim, lažima klero- i etno-ostrašćenih b-h-s manipulatora.

Naravno, u svom kolumnističko-angažmanskom otporu spram politikantstva desno-lijevih propagatora anticivilizacijskog beznađa, Kukić, najširoj javnosti pokušava posredovati racionalni koncept razumijevanja i samorazumijevanja propasti, kojoj je, u svom etno-zanosu devedestih, i sama izborno kumovala. U naporu tog pokušaja, autor, ne štedeći kolovođe i izvođače egzistencijalne propasti bh. građana, u već prepoznatljivom stilu dijagnosticiranja stanja po principu preciznog adresiranja vlastitih uvida, nastoji trasirati i aktivirati energiju društvene promjene i vrijednosnog obrata toka stvari.

U svom pokušaju racionalno-kritičke detekcije postojećeg, i projekcije novog, boljeg, budućeg stanja i društvenih tokova, a u kontekstu neizbježnosti EU puta, i njegovog sistematskog opstruiranja moćnih i neodgovornih vladara života i smrti, Kukić ne štedi ni politike ni Crkve; ni svoje ni tuđe, ni desne ni lijeve aktere javne i političke bh. scene. Nego, logikom intelektualne samodgovornosti i odgovorno nastrojene samosvijesti, udara po brlozima štetočina naše propasti. Čini to ne samo u svoje, nego u ime krajnje obespravljenih, prevarenih, poniženih i uvrijeđenih građana. Tačnije, bivših građana, a danas puke sirotinje sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, i sa najplaćenijom i najneodgovornijom vlašću u regionu. U tom smislu, Kukić se kritički razložno pita: „Zaslužuje li narod vlast kakvu bira“? (ako bira?), nudeći (logikom vlastitog promišljanja trodecenijskih b-h-s nedaća), i “recept za suprotstavljanje društvu kriminalnih i korumpiranih – i za afirmaciju prava na život normalnih“.

Ali, kako biti i ostati normalan u atmosferi namjenski projektovanog prekrajanja istorije, potiranja civilizacijskog sistema vrijednosti, neofašističkog afirmiranja fašizma i zločina?, ključno je i nezaoibilazno pitanje vremena o kojem autor govori i piše.

Shodno tome, istovremeni i dobro „sinkronizirani udar nepotizma, etničke demokracije i natruha fašizma“, kako ih Kukić rentgenski detektuje na svakom koraku naše obesmišljene životne svakodnevnice, traže urgentni („sada ili nikada“, kako autor kaže), „udruženi građanski otpor rastakanju zemlje“ i smisla življenja. Na tom fonu, i u zbirno aritmetičkom smislu Kukićevog kolumnističkog kontinuiteta, ne samo knjiški (naslovno-simbolički), nego i sasvim realno, knjiga Posljednji poziv u pomoć, čitana cum grano salis, doima se kao logičko-simptomatska rezultanta tematskih prethodnica svog autora: Lopovluk u ime naroda (2013.); Zadah kolektivne izdaje (2014.) i Vrijeme obnovljenog zavijanja nacionalnih truba (2016). Dakle, u pitanju je semantički znakovita građa čitavog niza kritičkih, neupitno racionalnih upozorenja autora na patološki istrajan, i poguban, kontinuitet jedne politički i državotvorno podrivačke prakse dijela vlastodržačkih struktura. Kako onih unutar, tako i onih – oko Bosne i Hercegovine.

U taksativnoj ravni te podrivačke prakse, na koju se Kukić spisateljsko-analitički referira, srećemo širok dijapazon kancerogeno-problematskog šarenila koje, otvoreno, ili pod plaštom politikantskog licemjerja svojih nosilaca, rastače unutarnje, državotvorno biće Bosne i Hercegovine. Šarenilo, u koje, kategorijalnim jezikom autora govoreći, pored ostalog, spadaju: još uvijek živi duh Karađorđeva; „izborni cirkusi“ umjesto ciklusa; evropsko sljepilo ili projekat disolucije; nepotizam kriminalizirane vlasti i politizacija kriminala; prekrajanje historije u funkciji kreiranja aktualnih „nesporazuma“; odsustvo građanskog otpora; referendumske i ekskluzivistčke logike; fašistoidne ideologije; državne mafije; reinkaranacije duha luburićevština; strategije retuširanja demografske slike BiH; etnonacionalistička zaglupljivanja masa; razmnožavanje etno-akademija; politizacija pravosuđa; izborni zakon po mjeri indukovanog etnosljepila; „srbska čast“ i njoj analogna čovićevska inačica; država u službi privatnog kapitala; etno-bajke za gladne narode u atmosferi etnokleptokratije … i mnogi drugi sofisticirani, medijski, licemjerno-politikantski zaošijani oblici manipulacije idejno izgubljenim, siromaštvom poniženim, i, krajnje –  obespravljenim ljudima.

Uz sve to, i na drugoj strani nemoralnog bespuća, sred kojeg se davimo, autor zapaža i deskribira čitavu jednu subkulturu moralnog „čovječuljstva“, koja svojom nedoraslošću vlastitoj ljudskoj rodnosti, konformistički služi moćnicima na vlasti. Čini to tako što, nekritički slijepo, i bez pogovora, slijedi sve njihove naloge i dnevnopolitičke kaprice. Uostalom, sila i moć nikoga ne mole, i njima se mogu oduprijeti samo oni najveći, bez obzira na egzistencijalnu cijenu i vrlo opipljive posljedice tog otpora. Koje im, na kraju, bivaju isporučeni u ime zaštite tzv. „nacionalnog interesa“ (usto još vitalnog), koji je, suštinski gledano sve drugo – samo ne to što bi, nominalno govoreći, ne trebao, nego, morao da bude. Jer, životni uvid nas uči i činjenički jasno opominje, da u životnoj ravni, iza plašta retoričke kozmetike etno-nacionalista, saga o „nacionalnom interesu“ završava pragmatski sasvim opipljivo i perceptivno vidljivo: kao goli – interesni nacionalizam.

Ergo: isplati se biti (retorički) nacionalista, praktično živeći svoju licemjerno egoističku varijantu, upravo na račun jada i praznih stomaka onih koje interesno zadojeni nacionalisti verbalno „brane“ i „zastupju“. Kako inače objasniti životnu činjenicu da, pod etnički čistim b-h-s vlastima (svako pod svojom), uprkos sistematskoj i kontinuiranoj samoreklamirajućoj galami samozvanih čuvara „vitalnog nacionalnog interesa“, upravo nacije, kao tro-nacionalna etno-sirotinja – masovno gladuju. Dok nacionalisti, tobožnji čuvari „vitalnog nacionalnog interesa“, žive svoju sjajnu, holivudski raskošnu životnu varijantu.

Upravo zato, zbog svega rečenog (i nerečenog), sa stanovišta neophodnosti da se, medijski već objelodanjeno štivo (kolumne), još jednom da na uvid javnosti, Izdavač smatra moralnim, etički obaveznim, i društveno korisnim, ovaj kritički rukopis S. Kukića, objaviti još jednom, sada u njegovoj – knjiškoj formi.

Sutješčica, juna 2018.

The post Na drugoj strani nemoralnog bespuća appeared first on Tacno.net.

- Potresne fotografije pretučenog čovjeka objavila je na svom facebook profilu nevladina organizacija “No name kitchen”, tvrdeći da je “hrvatska policija pretukla njega i njegove prijatelje”.

“U utorak navečer, dok je večerao među volonterima u Velikoj Kladuši, prišao nam je čovjek i pitao možemo li ga pregledati, upravo se vratio s “igre” a hrvatska policija pretukla je njega i njegove prijatelje. Ovako su mu izgledala leđa deset minuta nakon što je bio prisiljen da se vrati s granice”, napisali su aktivisti u svojoj facebook poruci, objavljujući i dvije potresne fotografije koje prenosi i naš portal.

Podsjetimo, domaće i strane nevladine organizacije koje rade na problemu migracija i migranata u više navrata optuživale su hrvatsku policiju za brutalnost na granicama. Koristeći takozvanu ‘push back’ taktiku, hrvatska policija, tvrde oni, redovito premlaćuje migrante koje uhvati na pograničnom području.

Ministarstvo unutarnjih poslova odbija ove optužbe, a Sindikat policije nedavno je, ponukan upravo napisima o nasilju nad migrantima, pohvalio svoje kolege koje rade u pograničnom području.

BORIS PAVELIĆ Novinari mogu zaustaviti nasilje nad migrantima

Na sve medijske rupe cure svjedočanstva o nasilju hrvatske policije nad izbjeglicama i migrantima. U prošli petak, 27. kolovoza, internetska stranica nonamekitchen.org objavila je reportažu u kojoj Iranka optužuje policajce da su seksualno zlostavljali žene, a pretukli muškarce iz skupine u kojoj je ona, s četveročlanom obitelji, iz Velike Kladuše bila prešla u Hrvatsku. To se, prema tvrdnjama te žene, dogodilo oko »25 kilometara u dubini hrvatskog teritorija«.

Optužbe za seksualno zlostavljanje dosad još nismo susreli. Ne manjka, zato, izvještaja o premlaćivanju, oduzimanju novca, mobitela i vrijednosti. Reportaža Al Jazeere Balkans, objavljena 23. srpnja, s tvrdnjama aktivista Crvenog križa i svjedočanstvima pretučenih izbjeglica, daleko je odjeknula: kada ju je preveo i na svom portalu objavio Jutarnji list, pobunio se Sindikat policijskih službenika, optužujući medije da šire »vrlo ružnu sliku i negativnu sliku o policiji i teško štete ugledu ovog časnog i poštenog poziva«.

Jučer je SPS-u dobro odgovorilo Hrvatsko novinarsko društvo (HND). U prvome službenom priopćenju otkad je predsjednik postao novinar HRT-a Hrvoje Zovko, HND poručuje da se »SPS izravno miješa u pravo medija da slobodno rade svoj posao, vršeći nedopustiv pritisak na slobodu medija kao jednog od temelja demokratskog društva«. »SPS svojim priopćenjem daje do znanja da se od medija očekuje da o spomenutoj temi izvještavaju ‘lijepo’, optužujući ih pritom za nečasno obavljen posao u slučajevima izvještavanja o policijskoj brutalnosti prema izbjeglicama o čemu postoje brojna svjedočanstva, koja u javnost izlaze upravo zahvaljujući medijima koji rade svoj posao, a taj je da informiraju javnost. Naime, ‘lijepa’ slika hrvatskih policajaca nestala je upravo onog trenutka kada su, prema svjedočanstvima žrtava, pojedini policijski službenici počeli premlaćivati, potkradati i pucati u izbjeglice, o čemu sama policija vrlo šturo informira javnost, a novinari redovito prenose i njihovu stranu«, navodi Zovko u priopćenju.

Točno, primjereno. Samo, jesu li priopćenja dovoljna? Želimo li, kao novinari, izvještavati o medijskim prepucavanjima ili zaustaviti nasilje? Za ovo što se događa posljednjih mjeseci – da policija zemlje u kojoj živimo mlati ljude na granicama – građanski smo odgovorni svi, uključujući i novinare. I zato je struka pred moralnom dilemom koja nadilazi puko izvještavanje: trebamo li biti nezainteresirani svjedoci ili nam je posao pokušati zaustaviti nasilje?

Mnogi će tvrditi da je posao novinara isključivo – izvještavati. Ima, međutim, i onih koji misle ovo drugo. Sjetimo se Martina Bella i zapadnjačkih reportera u prošlom ratu: šokirani razaranjima, jasno su u kamere govorili tko ubija Sarajevo, tko je razorio Vukovar, zahtijevajući vojnu intervenciju protiv srpske vojske. Izbjeglička kriza, srećom i naravno, nije s tim usporediva – ali imamo pretučene ljude. Novinske bi redakcije, zajedno s HND-om, od MUP-a trebale zahtijevati da omogući reporterima neka s policajcima izlaze na granicu, noću, u najtežim uvjetima, na najneprohodnijim dijelovima granice. Samo tako nasilja će biti manje.

Novi list

The post Opet premlaćivanje na granici? Ovako izgledaju leđa migranta koji je sreo hrvatsku policiju appeared first on Tacno.net.