Quantcast
Channel: Ostali Gradovi – Tacno.net
Viewing all 1914 articles
Browse latest View live

Travnati tenk

$
0
0

 Foto: PF

I najjača impresija – tenk, obučen u travnatu košulju, s drvenim gusjenicama i granom umjesto cijevi. Kao simbol slobode, ali i želje za mirom. Vrijedniji od svih onim tona željeza i epoleta na naramenicama generala.

Odlazak u vojsku, na odsluženje vojnog roka, bio je nekad jedan od važnijih događaja u životu mnogih generacija mladića u Jugi. Prvo vojska, pa ženidba – znalo se reći. Okrenulo bi se jagnje, sakupila rodbina i prijatelji, pala djevojačka suza.

S ponosom se ispratilo na vlak za Bitolu, Bileću, Pulu. I Pivku – mjestašce u Sloveniji koje se zemljopisnom kartom prostite kao golub, široko raširenih krila.

E baš tamo, u toj Pivki, danas je izrastao muzej koji nas vraća u ne tako davnu prošlost. I ne samo to. U parku vojaške zgodovine trag je „svih slovenskih bitaka“. Od Rima, preko Austo-Ugarske i Jugoslavije do današnje Slovenije.

U vojnom kompleksu koji je izgradila Kraljevina Italija tridestih godina prošlog stoljeća, a koji je služio za obranu repalske granice.

Danas su stare vojarne najveći muzej u Republici Sloveniji i jedan od najvećih vojno-povijesnih kompleksa u ovome dijelu Europe.

U jednom od izložbenih paviljona, nazvanom Oklop slobode, možemo vidjeti vojnu opremu i oružje koje je Jugoslavija, sredinom pedesetih godina, nakon sukoba sa Staljinom, dobila od SAD-a, među kojima se „diče“ tenkovi Sherman i Patton, samohodni top Jackson i nekoliko oklopnih automobila.

Ovdje je i uspomena na prvu partizansku tenkovsku brigadu, koju su zapadni saveznici opremili i trenirali. Ima i nekoliko oklopnih vozila iz druge tenkovske brigade koja je opremana i trenirana od strane Sovjetskog Saveza.

Upravo ta činjenica ilustrira ondašnju politiku i stratešku genijalnost partizanskog vođe, Josipa Broza Tita.

U paviljonu A prikazan je slovenski put u samostalnost. U „dnevnoj sobi“, opremljenoj Marles nemještajem, možemo s ekrana iz onoga vremena satima gledati reprize dnevika i vijesti u kojima se prati situacija u zemlji u vrijeme, „slovenskog rata“.

Među mnogim zanimljivim eksponatima posebnu pažnju privlači helikopter Gazela, s oznakom Velenje TO-001, koji je prvi uspjeo pobjeći iz jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. Zanimljiva je i serija vozila BOV, koja je za potrebe slovenske teritorijalne obrane proizvedena u Mariboru.

Ipak dvije impresije s posjeta muzeju su najjače.

Prva je činjenica da je cijeli karakter i namjera izlagača na objektivan način prezenirati većinu onog bitnog za poveznicu pojmova Slovenija i rat. Trag slovenske vojničke čizme u raznim vojskama, za različite interese i sa različitim ishodima. Bez suvišnih komentara i navijačke strasti. Bez pogrdnih atributa pri spominjnju bivše države. I na, čak, simpatičan način prikazane dogodovštine iz vojničkih dana u Pivki. S tetoviranjem tenkova i JNA  na nadlakticama.

Nešto što u jednoj drugoj, Sloveniji susjednoj državi, ne bi bilo moguće. U kojoj se još uvijek veliča ustaštvo i propala kvislinška nakaza, a sve vezano uz Jugoslaviju sotonizira i podcijenjuje, te ju se prikazuje kao tamnicu i zlotvorsku tvorevinu.

U kojoj se još uvijek potiče mržnja prema susjedima neke druge države i država.

Upravo takav objektivan pristup slovenskih čuvara povijesti je ono što čini razliku. Na kojoj bi se i naši povijesničari i državnici trebali školovati.

I najjača impresija – tenk, obučen u travnatu košulju, s drvenim gusjenicama i granom umjesto cijevi.

Kao simbol slobode, ali i želje za mirom. Vrijedniji od svih onim tona željeza i epoleta na naramenicama generala.

Za kraj smo, naravno, kušali i pravi pravcati vojnički grah. Pasulj po receptu nostalgije.

mde

 

 

The post Travnati tenk appeared first on Tacno.net.


JEDNO LJEVIČARSKO – BIH PROMIŠLJANJE

$
0
0

Foto: Counterfire

Svaka politika zahtijeva, a ljevice u BiH posebno, da jasno istaknete i izdefinišete svoje ciljeve i programe, da ste duboko i istinski i sami u njih uvjereni, da stanete iza tih ideja i onda ih i praktično ostvarite.

Kad je o ljevici u BiH riječ svi smo, pokazalo se, premnogo očekivali, a nekoliko mjeseci pred izbore, već možemo zaključiti – premalo ostvarili.

Od (ne)ujedinjenja, (ne)zajedničkih lista, do zapostavljanja i eksploatacije savremenog radništva i nedovoljno naglašene borbe za njihova prava, do upadanja u klopku nacionalnih trvenja i podjela koja nisu mimoišla ni stranke lijeve orjentacije. Doda li se tome da na nove izazove, odgovor mogu dati samo mladi i obrazovani ljudi, a nikako decenijski studenti i još manje zakržljali stariji kadrovi iz devedesetih i nekih, opredijelilo je moj ovakav stav.

Naime, u intervju za nedeljnik „Monitor“, na pitanje: “Kako bi na oktobarskim izborima mogla da pobijedi ljevica?“, odgovorio sam: “Ovdje se na ljevici događaju vrlo čudne stvari. Uz veliku pompu najavljivano je udruživanje, zajedničke liste, programi i koalicije, a upravo se događa suprotno. Razdruživanje, borba za fotelje i istrošeni kadrovi, glavna su karakteristika današnjih kretanja na ljevici. Nadati se, da bi se do oktobarskih izbora to stanje moglo popraviti.“

Pa, krenimo redom. 15. maja 2015. godine Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a izjavljuje: “Sigurni smo da se nikad više neće desiti da na bilo koje izbore u BiH ljevica izađe rasparčana i podijeljena“. Samo par mjesci poslije, predsjednik DF-a Željko Komšić potvrđuje ovaj stav i najavljuje: “Bilo bi neodgovorno prema ovoj zemlji, da ne pstoji jedan blok stranaka ljevice kao odgovor takvoj vrsti političe organizacije kao što je blok narodnjačkih stranaka…“.

I šta se poslije događa? Kongresi i SDP i DF-a usvajaju dokumenta koja omogućavaju i stvaraju pretpostavke za ujedinjenje, saradnju, koalicije.

Te iste godine Esad Bajtal s pravom ukazuje na nužnost da se lijeve snage, a ne samo stranke, okupe i pokušaju pokrenuti točak što bi u krajnjem dalo dobre rezultete i za ljevicu, ali i za državu BiH. Isto to čine i najugledniji i nekompromitovani intelektalci koji nikad ne prodaju svoj naučni i lični moral, zarad stana, titule, dobijanja određenog projekta ili drugih privilegija.

Potom je, naredne 2017.godine i posebno početkom 2018. godine došlo do usložnjavanja i nesuglasica na ljevici. Demokratska fronta prema SDP-u i nekolicini drugih manjih partija izlazi sa „Prijedlogom principa za održavanje kongresa ujedinjenja“. Tim dokumentom postavljaju se neprihvatljiva načela kojim se u stvari zatire prošlost SDP-a, a samim tim i ljevice u cjelini, jer od kongresa ujedinjenja zahtijeva jednak broj predstavnika, odnosno članova rukovodstva na principima pariteta. I tu nije kraj priče.

Željko Komšić i njegova stranka, a bez ikakvih konsultacija sa drugim strankama lijeve orjentacije predlaže sam sebe za člana Predsjedništva BiH, a što mu gle čuda, jednoglasno prolazi na organima partije.

I tada i prije toga, a i sam sam bio svjedok jednog takvog sastanka gdje su najugledniji intelektualci ukazivali i njemu lično, da ove njegove vratolomije u suštini razbijaju ljevicu i neće donijeti ništa dobro. Vrijeme već pokazuje da smo bili u pravu, a to će se tek još više potvrditi nakon oktobarskih izbora.

Potom se umjesto ujedinjenja prešlo na priču o zajedničkim listama, što je bio samo pokušaj vađenja iz kaljuže u koju se ljevica zaglibila, ili su joj to neki drugi spakovali mirno gledajući sa strane kako se „crveni“ sami sa sobom glođu. Bolji poklon im odavno nije bio serviran, jer se autogolovi ne mogu nadomjestiti ni u produžecima, a ni nakon penala. Tu priliku su poodobro iskoristili jer je medijska pažnja, umjesto na njihov četverogodišnji nerad i sva zla koja su napravili, prebačen na lijevu stranu.

I onda poslije svega, pameti se nisu dozvali ni jedni, ni drugi, ni treći. Svako je, izgleda, krenuo svojim putem, mjerkajući onog drugog. Istina, utihnula su međusobna prepucavanja, ali nema ni naznaka nečeg novog i zajedničkog.

Vrijeme ističe, a priča bi se umjesto predizbornog ujedinjenja i zajedničkih lista, vjerovatno mogla preokrenuti ka koalicijama nakon izbora i kombinatorikama formiranja nove vlasti. No, tad će jedino broj mandata, kad se sve sabere i oduzme, biti sigurno za 20-30% manji nego li da je do zajedništva došlo bar pola godine pred izbore.

A tad će se sasvim opravdamo postaviti pitanje, a šta to uopšte imamo za podijeliti?

The post JEDNO LJEVIČARSKO – BIH PROMIŠLJANJE appeared first on Tacno.net.

DA LI HRVATSKA MOŽE DA POBIJEDI 11 JAHAČA BALKANSKE APOKALIPSE?

$
0
0

(Getty Images)

Fudbalska, nogometna euforija. Razumljivo. Svako ima pravo da hrani dušu i napaja um kako hoće i kako misli da je najbolje. Ja sam odavno izvan toga svijeta. Kao državljanin BiH, a svjestan situacije kakva je neprestano prisutna unutar Nogometnog saveza BiH u najmanju ruku, već odavno odbijam da se emotivno oslanjam na rezultatski status bosanskohercegovačkih fudbalera pri međunarodnim takmičenjima. To se vrlo lijepo može prepustiti drugima. Brojnost kod zahuktalog i neselektivnog navijanja na ovim prostorima nikad nije upitna. Držim da je problem u sljedećem – neprestano odbijanje masa da se sa istom strašću i predanošću uhvate u koštac sa pojavama u društvu koje nas čine zatupljenim pijunima na šahovskoj tabli balkanskog ludila:

1. korupcija
2. politička zadrtost
3. vječni ples na ivici rata
4. fašistički nazori
5. nacionalna netrpeljivost
6. vjerska isključivost

Pa posljedično tome:

7. ekonomska apatija
8. snižen životni standard
9. obrazovna depresija
10. masovno iseljavanje stanovništva
11. deficitarnost kulture i stvarnih umjetničih dometa

Kada nadigramo ovih 11 igrača i jednom za sva vremena ih izbacimo iz daljnjeg takmičenja, imati ćemo razloga za istinsku navijačku radost i tada ću možda sa većom pažnjom pratiti nogometna takmičenja.

Naravno, eventualna pobjeda nacionalne reprezentacije Hrvatske u predstojećem finalnom meču za naslov svjetskog prvaka u Rusiji, po nekom normalnom redu stvari, bez obzira na sve, ne bi trebala biti prepreka da ljudi konačno uvide svoje stvarne životne interese.

Kada bi ih ostvarili, fudbal bi postao ono što uistinu jeste a to je najvažnija sporedna stvar u životu. Kada su životni prioriteti neoskrvnjeni, u sekundarnim interesovanjima se daleko više i svrsishodnije uživa.

Zato se iskreno nadam da će se Hrvatska reprezentacija popeti na svjetski tron u meču protiv Francuske i da će to biti početak osvješćenja i buđenja iz opasne društvene letargije koja nas grize više desetljeća. Poželjan proces u kojeg bi se svi na krilima jedne velike sportske pobjede mogli uključiti.

U protivnom, ako do pobjede i dođe a ona ne bude na jedan način katarzična, ona bi, u ovom slučaju za Hrvatsku i njen narod, bila samo još jedan doping, mnogo snažniji doping nego inače, a onda se on kao takav može vrlo lako transformisati u koban i konačan Overdose još jednog nacionalnog bića u mnogo većoj i značajnijoj istorijskoj utakmici koje mnogi nisu nikad ni bili svjesni.

The post DA LI HRVATSKA MOŽE DA POBIJEDI 11 JAHAČA BALKANSKE APOKALIPSE? appeared first on Tacno.net.

Sergio Šotrić – Beogradski: „AKO KAŽEŠ: NOŽ, ŽICA – TI SI BRE OBIČNA PIČKICA“! Dalmatinski: „JEBA VAS DOM ZA KOJI STE VI „SPREMNI“ – VI STE, GOSPE MI, OBIČNI KRETENI“!

$
0
0

Foto: moja / naša zajednička državna zastava na nacionalnom spomeniku države Bosne i Hercegovine, Partizanskom spomen groblju u Mostaru /  maj 2018.

Nogometaši Republike Hrvatske i fudbaleri Republike Francuske lijepo igraju lopte, ali ja u nedelju 15.07.18. svjesno neću gledati utakmicu francuskih i hrvatskih milionera na zelenom terenu. Tih 90 ili 120 minuta mog života, posvetit ću mom odanom prijatelju – psu, njemačkom ovčaru (porijeklom iz okoline Sarajeva) Valteru, sa kojim sam zadnjih dana, iz nedostatka slobodnog vremena, rijetko bio u šetnji. Tom prilikom ću uputiti iskrene želje svim psima: „dragi psi, želim vam puno sreće i uspjeha, da se ostvare sve vaše želje u vašim psećim životnim utakmicama – ja navijam za vas!“. 

Piše: Sergio Šotrić

„Je li kod Vas sve OK gospodine Šotriću“ upita me to veče Michael Meier – tada dugogodišnji menadžer „Borusije Dortmund“ – višekostrugog njemačkog fudbalskog prvaka, pobjednika UEFA Champions League 1997. (da ostale mnogobrojne sportske uspjehe ovdje ne nabrajam), dok smo se liftom – zajedno sa predsjednikom „Real Madrida“ – vozili iz garaže Borusijinog „Westfalen“ stadiona“ do VIP- loža. „Kod mene sve OK, hvala Vam na pitanju, nadam se i kod Vas“ – kazah, te mu u sljedećoj rečenici zaželih sportsku sreću i uspjeh u meču sa Realom. Kartu za tu (rasprodatu) utakmicu (kao i za mnoge druge) sam besplatno dobio od Borussia-e, na čemu su mi zavidjeli moji njemački prijatelji, pogotovo znajući, da je za mene fudbal najsporednija stvar na svijetu. Ta utakmica – to veče – za mene je bila pomalo dosadna, Real je na kraju pobijedio, u prostorijama VIP- lože, to veče – kao i uvijek, servirali su vrlo ukusnu klopu, a nakon utakmice nije bilo nikakvih incidenata… Navijači su se mirno razišli svojim kućama…

Srijeda, 11.07.18 u Mostaru i Hercegovačko-neretvanskom kantonu:
masovno divljanje hrvatskih navijača, koji su slaveći uspjehe hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu pjevali: o mostovima i (međunarodno presuđenoj zločinačkoj para-tvorevini) Herceg-Bosni. Širokim Brijegom se orilo: “je*** te Bosno, je*** te ja, Hrvatska moja domovina” i “pu** ku*** ko te je**, možemo mi i bez tebe Federacijo…”, za dom – za dom spremni…“ I tako u krug… Vjerojatno najskandalozniji je snimak dječaka u Mostaru – obučenog u dres reprezentacije države Hrvatske – koji skandira: “Nož, žica, Srebrenica”.
Ovo se događalo na Dan žalosti i nekoliko sati nakon što je u Potočarima obilježena 23. godišnjica genocida u Srebrenici. Tokom tog dana, dio građana BiH je lakovjerno nasjeo na lažne vijesti, koje su se internetom proširile brzinom šumskog požara, da su navodno kapiten i golman hrvatske reprezentacije, Luka Modrić i Danijel Subašić, izjavili da će utakmicu protiv Engleske igrati u sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Bilo bi to tako lijepo, da je istinito, na žalost ovdje se radi o nepoznatim organizatorima manipulacije javnosti, koristeći pri tome – na morbidan način – žrtve genocida.

Niti jedan hrvatski medij, kao niti jedan dužnosnik iz vrha hrvatske politike, u časovima koji će uslijediti, ne osuđuju (ne ograđuje se) od huligana iz redova bosanskohercegovačkih Hrvata, za koje su zadnjih godina – u više navrata – izjavljivali, da su “nedjeljivi dio hrvatskog nacionalnog bića”.

Član Glavnog odbora SNSD-a, objavljuje sraman status u vezi sa genocidom u Srebrenici – to je prijetnja nekim novim genocidom. Direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), izjavljuje za medije da se SIPA uključila u provjere koje se odnose na tvit Rajka Vasića, SIPA je dobila nalog da „skine“ tvit koji je objavio Vasić, no, za sve drugo nadležno je Tužilaštvo BiH. Tužilaštvo još ne reaguje… Da li će i koliko brzo reagovati?

Odrastao sam dijelom u Dalmaciji. Jednom sam izračunao – proveo sam preko 6 godina aktivnog života u Dalmaciji, znao sam svaki kamenčic između Drvenika i Splita. Roditelji (od plata) kupili ruševinu i napravili malu vikendicu na Makarskoj rivijeri, gdje sam od moje 5. godine provodio sve školske raspuste, često vikende, 29. Novembre, 1. Majeve, a kasnije sa djevojkom (sadašnjom suprugom) i Nove godine. Sa Dalmatincima sam proveo najljepše godine – Dalmatinci (Osmi dalmatinski korpus NOVJ – 9. 19. i 26. dalmatinska divizija)  su sa Mostarkama i Mostarcima ginuli i herojski oslobodili Mostar 14. februara 1945. od Hitlerovog Wermahta i Hitlerovih sluga – ustaša.
Nema potrebe ovom prilikom naglašavati, da od Zagreba, preko Istre do Dubrovnika i danas žive moji prijatelji, koje volim. Nema potrebe ovom prilikom naglašavati, da dalmatinsku spiku i danas znam. Dovoljno je, ako vam dalmatinski kažem: „JEBA VAS DOM ZA KOJI STE VI „SPREMNI“ – VI STE, GOSPE MI, OBIČNI KRETENI“.

Zadnjih godina u gradu Mostaru, veliki broj Mostaraca i Mostarki, za koje pouzdano znam, da su rođeni u Mostaru i da su čitav svoj život proveli u Mostaru, imaju običaj mahati zastavom susjedne države – nikad našom zajedničkom – državnom zastavom Bosne i Hercegovine. Uglavnom im se za mahanje zastavom ukaže idealna prilika povodom fudbalskih utakmica, da se (kako bi Mostarci rekli) dobro ispušu, da dožive euforiju mahanja nečim, što nije njihova djedovina, nego je lijepa susjedna Republika Hrvatska.

Živio sam u Beogradu – prelijep je Beograd. Jednom sam izračunao – proveo sam preko 3 godine aktivnog života u Beogradu (u Beogradu sam služio i 15 mjeseci vojnog roka), znao sam svaku ulicu – svaki sokak – nekadašnjeg glavnog grada Jugoslavije. Bio sam često prisutan, kada je krajem 80tih (u vrijeme, kada sam se kretao po binama jugoslovenske Rock-Pop- muzičke- scene), moj tadašnji menadžer Antonijević  vodio pregovore o transferima sa fudbalerima „Crvene Zvezde“ i „Partizana“ – često u hotelu „Interkontinental“. Sa Beograđanima sam proveo najljepše godine. Nema potrebe ovom prilikom naglašavati, da od Novog Sada, preko Pančeva do Beograda i danas žive moji prijatelji i dio rodbine – ljudi koje volim. Nema potrebe ovom prilikom naglašavati, da beogradsku spiku i danas znam. Dovoljno je, ako vam beogradski kažem: „AKO KAŽEŠ: NOŽ, ŽICA – TI SI BRE OBIČNA PIČKICA“!

Prije par dana – u srijeda, 11.07.18 – u Mostaru i Hercegovačko-neretvanskom kantonu –
navijači urlaju: o mostovima i (međunarodno presuđenoj zločinačkoj para-tvorevini) Herceg-Bosni. Širokim Brijegom se ori: “je*** te Bosno, je*** te ja, Hrvatska moja domovina” i “pu** ku*** ko te je**, možemo mi i bez tebe Federacijo…”, za dom – za dom spremni…“ I tako u krug… U Mostaru: “nož, žica, Srebrenica”. Tužilastvo BiH ne reaguje na sramni status člana Glavnog odbora SNSD-a, koji javno prijeti nekom novom prilikom – nekim novim genocidom…

Zadnjih godina, veliki broj Mostaraca i Mostarki, za koje pouzdano znam, da su rođeni u Mostaru i da su svoje najljepše godine proveli u Mostaru, imaju običaj – po bijelom svijetu – mahati državnom zastavom komšijske države – nikad našom zajedničkom – državnom zastavom Bosne i Hercegovine. Uglavnom im se za to ukaže idealna prilika povodom fudbalskih utakmica, da se (kako bi Mostarci rekli) dobro ispušu, da dožive euforiju mahanja nečim, što nije njihova djedovina, nego je „samo sloga Srbina spašava“ – komšijska država Srbija.

Proteklih dana – kao i uvijek do sada, prilikom važnih fudbalskih takmičenja – raja iz Bosne i Hercegovine preplavila je društvene mreže lijepim željama za uspjeh nogometašima države Hrvatske i fudbalerima države Srbije. Nakon što reprezentacija Srbije ovaj put nije prošla u dalji tok takmičenja, Bosanci i Hercegovci (velikom većinom Bošnjaci i/ili takozv. Ostali), kao da po čitav dan ne rade ništa drugo, nego tipkaju po tastaturi najljepše želje i čestitke njihovim susjedima. Ne bih imao ništa protiv – bujrum – ako je nekome smisao života u tome – ko voli neka izvoli – ali raja moja dobra, ja ne vidim, da neko od naših komšija i susjeda kači po društvenim mrežama napr. državne zastave Bosne i Hercegovine u znak zahvalnosti njihovom vjernim prijateljima iz BiH? Jesam li možda ja nešto propustio? Je li možda do mene? Ne vidim buraz, da neko od susjeda i komšija vijori sa našom – međunarodno priznatom – državnom zastavom Bosne i Hercegovine, pa makar iz znaka zahvalnosti, ako ne iz iskrene ljubavi?

Pretpostavljam, da smo napr. u prošlosti, sa ovakvim intenzitetom i istrajanošću bodrili napr. „susjede“ Nijemce (koji su već mnogo puta igrali u finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva, a 4 puta čak i pobijedili i postali svjetski prvaci), već odavno bismo bili počastvovani brojnim zvaničnim pismima – zahvalnicama – njemačkih institucija i njemačkih sportskih saveza. A koliko (nakon 26 godina života i rada u Njemačkoj) poznajem Nijemce, oni bi u znak zahvalnosti, nakon sportske pobjede – u izravnom TV prenosu – mahali i našom državnom zastavom Bosne i Hercegovine, pozdravljajući time svoje najvjernije prijatelje i navijače u Bosni i Hercegovini. Pjevalo bi se: „DANKE BiH“!

Moj sadašnji prvi komšija – Toni Kroos – od kojeg me dijeli samo zajednička ograda u vrtu, je jedini njemački fudbaler, koji je u istoriji njemačkog fudbala 4 puta osvojio UEFA Chamions League i koji je 2014. u Brazilu sa njemačkom fudbalskom reprezentacijom postao prvak svijeta – vjerovatno ne bi imao ništa protiv, da makar jednom javno mahne državnom zastavom Bosne i Hercegovine – u znak zahvalnosti vjernim prijateljima iz BiH, koji bi mu uvijek i bez izuzetka poslali najljepše čestitke i koji bi mu čestitali svaki uspjeh – koji bi ga tješili nakon izgubljenih utakmica…

Ali, mi Nijemce ne volimo dovoljno, ni Engleze, ni Šveđane, ni Ruse, ni Dance, ni Špance – mi najviše volimo one, koji su nas u zadnjim ratovima najviše klali, čije se državne institucije još uvijek nisu zvanično izvinule ni za agresiju, ni za genocid, ni za UZP – mi najviše volimo one, koji našoj državi trenutno u „svjetskoj geo-političkoj utakmici“ prave najviše problema – tako je buraz – mi vjerno i ponizno navijamo za reprezentaciju Srbije, a kada ona kojom nesrećom ispadne, onda bratski prigrlimo reprezentaciju Hrvatske.

NAPRIJED „NAŠI“!

Zadnjih dana u Mostaru i u dijelovima moje domovine:
Nož – žica – Srebrenica…
Ori se pjesme: “je*** te Bosno, je*** te ja, Hrvatska moja domovina” i “pu** ku*** ko te je**, možemo mi i bez tebe Federacijo…”, za dom – za dom spremni…“

Repertoar pjesama slavlja hrvatskih navijača u Širokom Brijegu je vrlo „bogat“ – citiram:
-“Nema krsta sa tri prsta i vjere što guzicu pere”
-“Draga moja BiH, jeb*** te u usta”
-“Za dom spremni”
-“Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana”.
-“Balije van iz BiH”
-“Ovo je Hrvatska…”
Gradonačelnik Širokog Brijega se naknadno ogradio od ovih izliva radosti, ne rekavši nam, gdje je te večeri bila policija, gdje su bile državne institucije…

Vijore se državne zastave lijepe njihove susjedne države Hrvatske u sred naše najljepše države Bosne i Hercegovine.

Državne zastave BiH u RS nisu spuštene na pola koplja povodom 11.07., još uvijek – i pored pravosnažnih presuda suda UN – zvanično se ne priznaje genocid u Srebrenici, još uvijek se maše državnim zastavama komšijske države – Republike Srbije – u sred naše najljepše države Bosne i Hercegovine.

sergiopartizansko

Moje dijete ima krvnih zrnaca mostarskog Hrvata – djeda Nikole, ima krvnih zrnaca mostarskih Srba – djeda Aleksandra i bake Jelene, a ima i bosnjačkih krvnih zrnaca – nene Šahe. Moje dijete, koje je rođeno u Njemačkoj, je samostalno odlučilo za koga će u sportu navijati, pa tako i u fudbalu / nogometu. Ja, mome djetetu, u tome nisam mogao – niti želio pomoći – ima svoju pamet, neka samo odluči. Primjetio sam, da moje dijete navija za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i za reprezentaciju Njemačke. Nisam primjetio, da moje dijete – napr. prije neke utakmice – šalje najljepše želje prijateljima i rodbini u Hrvatskoj i/ili u Srbiji ili da napr. po društvenim mrežama lijepi čestitke nakon pobjede fudbalske reprezentacije Srbije i/ili nogometne reprezentacije Hrvatske.
Da li se možda trebam upitati, da li je moje dijete normalno?
Ili sam možda ja kao roditelj zakazao – propustivši moje dijete vaspitati u duhu ponizne / servilne ljubavi prema sportistima napr. fudbalerima / nogometašima iz države Srbije i lijepe njihove susjedne države Hrvatske?

Ovih dana se mediji na njemačkom jeziku – uz izvještavanje o sportskim rezultatima – osvrću i na hrvatski nacionalizam i fašizam. Mogu se napr. pročitati izvještaji o kršenjima zakona – napr. ustaškim simbolima – navijača u Beču, urlanja fašističkog pozdrava „za dom – spremni“ itd..  Jedan od najutjecajnijih njemačkih informativnih medija – NTV – objavljuje opširan izvještaj, pedantno navodeći i taksativno nabrajajući napr.: skandal oko hrvatskog reprezentativca Josipa Šimunića 2014., Thompsonove nacionalističke pjesme koje se ovog ljeta pjevaju u svlačionici hrvatske nogometne reprezentacije, Antu Pavelića – Hitlerovog vazala i današnjeg predsjednika HNS-a Davora Šukera, koji 1996. u Madridu ponosno pozira pored Pavelićevog groba, Mamića i njegovu kriminalnu prošlost,  – nabrajaju Nijemci, sve po redu – nikoga ne poštediše, ne zaboraviše Nijemci ni ovom prilikom svojim građanima (po hiljaditi put) detaljno objasniti da je hrvatski (kako crno-na bijelom napisaše) ustaški pozdrav „za dom spremni“ potpuno ravan nacističkom pozdravu „Sieg Heil“.

Mogu se pročitati i vijesti, da je država Hrvatska zvanično najsiromašnija država u EU (u julu je pala na zadnje mjesto iza Bugarske). Vjerovatno naša bosanskohercegovačka raja to ne čitaju – možda ih to i ne zanima, dok ovih dana masovno plaćaju skupe cijene apartmana po hrvatskom primorju kao dokazano najvjerniji pomagači hrvatskog turizma – oni će već sutra i prekosutra zakrciti društvene mreže sa čestitkama susjedima, zaželjvši im još jednu nogometnu pobjedu, smatrajući pri tom sasvim normalnim, da im u vlastitoj državi niko neće prijateljski mahnuti našom zajedničkom zastavom – državnom zastavom Bosne i Hercegovine – ma neeeee, šta ti pada na pamet buraz – ovih dana će se po Bosni i Hercegovini vijoriti zastave države Hrvatske, a prvom prilikom i zastave države Srbije. A kada dođe povoljan trenutak, zavijorit će se buraz opet i zastave države Turske – iako nam Turska uopšte nije susjed, niti komšija, ali nema veze, tu je Turska, „blizu je“, a Boga mi i Turci su nas u prošlosti napali i pod okupacijom držali 445 godina – što jes´jes´, zaslužili su Turci debelo, da Bosanci i Hercegovci mašu i turskim zastavama.
Naš narod bezgranično voli sve one, koji ga napadnu i koji se nikad uopšte i ne pokaju, da su ga napali.
Možda to objašnjava i fenomen, zašto nas narod zadnjih desetljeća ne maše njemačkim zastavama i ne kači po društvenim mrežama najljespše želje za njemačku fudbalsku reprezentaciju. Jer, istina je, Nijemci nas jesu napali i okupirali u 2. svjetskom ratu, ali istina je i to da su se Nijemci – uskoro nakon završetka rata – iskreno pokajali, da su nas napali i da su odavno zvanično osudili sve njemačke ratne zločine i njemačke osvajačke ratove. Možda nam i zato buraz Nijemci ne pašu – ili možda zato, što nam aktuelno ne prave nikakve ozbiljne probleme, a možda i zato što su prijatelji države Bosne i Hercegovine?

Napisah neki dan na društvenoj mreži:
NAŠ TEREN JE NAŠA DRŽAVA BOSNA I HERCEGOVINA
Bilo ko, bilo gdje, bilo šta da igra, na bilo kojem sportskom takmičenju, želim mu sreću i uspjeh, bez obzira na njegova krvna zrnca, boju kože, spol itd. Ja se ne bavim sportom, ja i dalje – u realnom životu – učestvujem na “Svjetskom prvenstvu prijateljstva i poštovanja prema Bosni i Hercegovini”. Možda i ti želiš aktivno učestvovati u ovom “takmičenju”, možda ne želiš biti samo pasivni promatrač ispred TV- i internet- ekrana u toku trajanja ovog “Svjetskog prvenstva”?
Možda i ti znaš ime tvoje domovine, njene međunarodno-priznate granice, njenu državnu zastavu?
Možda si i ti svoj na svome, koji tuđe nećeš, a svoje ne daš?

Ako si takav, dobro došao u naš bosanskohercegovački tim prijateljstva i poštovanja.
Ako nisi takav, nema problema, onda si ti samo igrač jedne od protivničkih ekipa, koji ovu životnu utakmicu igra pod nekom drugom zastavom.

Jedan legendarni Nijemac – svjetski prvak – je jednom prilikom rekao: “istina je na terenu”.
A naš teren je naša država Bosna i Hercegovina!

Lijepi pozdravi svim pripadnicima bosanskohercegovačkog životnog tima i svim prijateljima Bosne i Hercegovine širom svijeta!

Sergio Šotrić / 09.07.18

Sjetih se ovih dana:
ispred bašte jednog mostarskog ugostiteljskog objekta, 4. jula 1998. godine, ubijeni su: Emina Ćatić i Husein Đelilović – otac drugarice moje supruge, moje drugarice – pjevali smo zajedno u ansamblu „Mostarske Kiše“. Husein Đelilović je bio punac bivšeg gradonačelnika Mostara – Safeta Oručevića. Te večeri, Emina Ćatić i Husein Đelilović, mirno su sjedili u bašti ugostiteljskog objekta, kada su iz zapadnog dijela Mostara počeli neselektivno pucati iz vatrenog oružja – nakon fudbalske utakmice između reprezentacija Hrvatske i Turske. Ubice nikada nisu pronađene – istraga je 20 godina u toku. Safet Oručević tada nije dozvolio, da ovaj tragični događaj – koji je direktno pogodio njegovu porodicu – bude povod većih sigurnosnih problema, nije dozvolio da ova ubistva zapale mostarsko bure baruta – smirio je situaciju, samo dan nakon ubistva njegovog punca, održao je govor, kojim je tada otvorio ponovo obnovljeni mostarski aerodrom, u prisustvu predstavnika međunarodne zajednice.

Dva nevina ljudska života 1998. u Mostaru, zbog šutanja lopte?
Dva svemira – dva univerzuma – su tada ubijena zbog nečijeg (pre)napuhanog baluna!

Puca se i ovih dana iz vatrenih oružja u Mostaru – tokom Svjetskog fudbalskog prvenstva u Rusiji, bez izuzetka – nakon svake utakmice nogometne reprezentacije susjedne države Hrvatske.
Puca se neselektivno…
Ko puca – čime puca?
Zna se!
Pretpostavljam, da bi mostarska policija na ovo pitanje odgovorila svima nama poznatom floskulom: „istraga je u tijeku“.

Poslah i juče, kao i često ovih dana poruku rodbini:
„Jesu li pucali u Mostaru?“
„Auuuu jašta su…
Čim je završila utakmica, a onda opet u ponoć. Pucanje iz pušaka i pištolja uz vatromet“.
„Kreteni primitivni – svugdje u svijetu bi policija odmah pohapsila počinioce teškog krivičnog djela – pucanje iz vatrenog oružja“ pomislih…
„Čuvajte se“ – kažem u nadi, da ovaj put neće pasti mrtva glava zbog baluna u glavama mazluma.

Za mene će ovih dana fudbal – koji odavno više nije balun, koji odavno više nije igra lopte, nego čista industrija za maksimiranje profita, postati još nevažniji nego što je to ranije bio, a moja domovina – država Bosna i Hercegovina i država Njemačka (koja mi omogućava da mirno živim i da se nesmetano bavim business-om) za mene će postati još važnije nego ikada.

Nogometaši Republike Hrvatske i fudbaleri Republike Francuske lijepo igraju lopte, ali ja u nedelju 15.07.18. svjesno neću gledati utakmicu francuskih i hrvatskih milionera na zelenom terenu. Tih 90 ili 120 minuta mog života, posvetit ću mom odanom prijatelju – psu, njemačkom ovčaru (porijeklom iz okoline Sarajeva) Valteru, sa kojim sam zadnjih dana, iz nedostatka slobodnog vremena, rijetko bio u šetnji. Tom prilikom ću uputiti iskrene želje svim psima: „dragi psi, želim vam puno sreće i uspjeha, da se ostvare sve vaše želje u vašim psećim životnim utakmicama – ja navijam za vas!“.

valter

The post Sergio Šotrić – Beogradski: „AKO KAŽEŠ: NOŽ, ŽICA – TI SI BRE OBIČNA PIČKICA“! Dalmatinski: „JEBA VAS DOM ZA KOJI STE VI „SPREMNI“ – VI STE, GOSPE MI, OBIČNI KRETENI“! appeared first on Tacno.net.

Pismo iz Srebrenice

$
0
0

Foto šg

Zašto vi koji to niste uradili, niste pokazali interes, spremili se i došli na mjesto zločina? Zašto niste došli i skinuli ljagu i prokletstvo sa sebe jer vi to niste počinili niti ste dozvolili da to neko počini u vaše ime? Zašto se svojim ćutanjem svrstavate na stranu zločinaca, zaboravljajući da ste po božjoj zapovjedi dužni stati na stranu čovjeka?

Rijetko kad mi se srce tako stegne, kao što je to na Maršu mira u Srebrenici, posebno onaj moment kada se dvije kolone, ona iz Nezluka i ona iz Žepe, spajaju u jednu na ulazu u Memorijalni centar. To je trenutak kada suza kane iz oka svakog od nas ma koliko bili jaki ili pokušavali da je zadržimo. I po ko zna koji put postavljamo sebi pitanja bez odgovora koja nas ne ostavljaju ravnodušnim: Koliki idiot životinja u ljudskom obliku može biti da ubije bespomoćnog čovjeka? Kakvi su to monstrumi mogli biti koji zatvore preko 1000 ljudi u zemljoradničke magacine u Kravicama a onda ih zasipaju bombama, rafalima? Još uvijek na zidovima tih zadruga u kojima se danas čuva stoka se vide ožiljci metaka i granata. Koliko bitange u ljudskim odorama mogu mrziti kao što je to bilo u Petkovcima 1995. godine? Mjesto, gdje još uvijek leži na stotine praznih čaura iz kojih su puščana zrna ubijala nedužne ljude sa omčama na rukama. Gledam u jednu od tih omči koje sam našao i vidim smrt. Pitam se gdje danas leži blizu 1000 ubijenih Srebreničana koji se vode nestalima! I da li će ikad biti pronađeni…..

Zašto vi koji to niste uradili, niste pokazali interes, spremili se i došli na mjesto zločina? Zašto niste došli i skinuli ljagu i prokletstvo sa sebe jer vi to niste počinili niti ste dozvolili da to neko počini u vaše ime? Zašto se svojim ćutanjem svrstavate na stranu zločinaca, zaboravljajući da ste po božjoj zapovjedi dužni stati na stranu čovjeka?

Prije 3 godine sreo sam na ukopu srebreničkih žrtava italijanskog ljekara – pedijatra Paola Ciarlantinija. Bio je vidno potrosen, gotovo u stanju šoka gledavši veliki broj sanduka poredanih jedni pored drugih. Brada mu se tresla pa ga je moja supruga poslije dženaze pozvala nama kući u Bratuncu da se malo okrijepi.

I čini mi se da smo uspijeli. Svakog 11 jula  e-mailom dobijemo njegovu poruku ljudskog suosjećanja, iskrene ljudske solidarnosti koja tako puno znači! Zato vam istu prenosim u originalu:

”Dear friends,

Potocari is the place in which Europe forgot and lose definitely itself, the same Europe that today is looking for security building walls and letting die people in Mediteranean sea or in Lybia and the same Europe that let die men, women and children in Auschwitz and Sarajevo.

The peace march and the funeral in Srebrenica must remember to world at all – but especially to European and Western people, to everyone of us – that Srebrenica massacre have been never ending during these 23 years and that horror must remain alive inside our minds and our hearts, as it does in the lives of the victims’ families.

But the most important thing to remember – every year and every day – is that Srebrenica massacre could be and had to be avoided: this is the unique, historical, unforgettable truth.

I hope we really do “stay human”.

Many hugs again to your parents and to your family,

Paolo”

Svaki Marš mira, pa i ovaj posljednji, je pobjeda dobrog nad zlim, ljudskog dostojanstva nad primitivizmom, ljudske savjesti nad ravnodušnosti, pravde nad nepravdom, čovjeka nad nečovjekom.

Paol je u Srebrenici našao istinu i smiraj svoje duše! On je shvatio da se srebrenički genocid nije završio niti nakon 23 godine te da je ovaj horor ostao živ u našim mislima i srcima te u životima porodica žrtava genocida! I ono što je poenta: Srebrenička tragedija se mogla i morala izbjeći što je stvarna, historijska i neoprostiva istina osuđena da leži na savjesti svih nas!

Ovo je ujedno i odgovor gluhim i slijepim, lažnim i primitivnim, koji ne žele da traže istinu već glorifikuju zločine i zločince! Onim koji NE priznaju sud časti i ljudskog saosjećanja! Istina im je još uvijek 23 godine nakon masakra servirana na stratištima poput onih u Petkovcima i Kravicama!

Na tu moralnu filozofsku temu o smislu svog vlastitog postojanja i bitku ljudskog života morat ćete jednog dana sami dati odgovor! Jer i buduća pokoljenja će vas pitati: ”Zašto i u čije ime?”

The post Pismo iz Srebrenice appeared first on Tacno.net.

Piti ili ne piti: dalmatinski dišpet i povratak optisanih

$
0
0

Moram priznati da sam, kad je riječ o fudbalu, rijetko kad doživio takvo razočaranje kao prošlog utorka, gledajući prvo polufinale svjetskog prvenstva, utakmicu Francuska-Belgija. Teoretski, sudar odličnih timova i solidnog broja odličnih pojedinaca. To, na papiru. A na terenu, na jednoj strani nemoć, a na drugoj – čista kalkulacija.

Uzmimo Les Bleues, Francuze. Talenta i mogućnosti do neba, a igra – kao da su je “peglali” na Wall Street-u! Poslovno i učinkovito, a dosadno – do mačke piterine!

Već sam ih davno, još nakon nepravedne pobjede nad Australijom i neviđene uspavanke protiv Danaca, htio poslati kućama, pa nek’ svojima prodaju novi katanađo. No, onda je, u osmini finala, došao onaj sjajan meč protiv Messija & Co. (4-3). Tada su Galski pijetlovi pokazali da ipak znaju igrati i drugačiji, pravi fudbal.

Poslije njega, u četvrtfinalu protiv Urugvaja, opet stara pjesma. Sporo, široko i bez trunke rizika. Živio famozni posjed lopte! A onda, kad osjete da je “plijen” uspavan – smrtonosni udarac. Priča o uspavanki se, dakle, ponovila i u polufinalu. Doduše, prije meča je izgledalo da Belgijanci, sa najtalentovanijim timom u  povijesti ove male zemlje, neće lako pristati na Francuzima omiljenu igru  lukave mačke i grogiranog miša. Dosadašnje igre na prvenstvu, posebno spektakularni mečevi protiv Japana i Brazila, nagovijestili su da su Crveni đavoli napokon spremni za najveće poduhvate.

Problem je, čini mi se, što su i oni tako pomislili. Pa se, makar samo na tren, uspavali na lovorikama, i pristali na “tromi valcer” trenera Francuza Didije Dešampa. Taj je i kao igrač – solidni, ma prilično predvidljivi zadnji vezni – i kao trener usavršio način igre zbog kojeg više mnogi ne dolaze na stadione: umrtvi, pa vladaj. Zato te noći u Petrogradu De Braine i drugovi (sa izuzetkom Hazara) nisu bili ni sjenka majstora iz prethodnih tekmi. Doduše, na put bez povratka ih je malo “pogurao” i njihov trener Martinez, neobjašnjivom odlukom da iz igre izvadi snažnog, u igri glavom izvanrednog Felainija, a ne, recimo, potpuno indisponiranog Nacera Čadlija.

Pa iako najbolji golman turnira s pravom bjesni na “antifudbal” Francuza, koji su, kako reče, “jednom zabili (Umtiti), a onda se samo branili” i čija “ ‘devetka’ stoji na trideset metara od svog gola”, ostaje činjenica da ni Belgijanci te večeri nisu bili bolji. Najbolji igrači, sa izuzetkom Hazara – kao pod sedativima. Za De Braina i drugove zrak je te večeri, na  “polufinalnim” visinama, očito bio prerijedak. Toliko, da su čak u mnogo čemu ličili na Dešampove Plave.

A sad vam moram odati jednu tajnu. Za fubalskog fanatika – veliki grijeh. Nisam, naime, odgledao prvo poluvrijeme tekme Engleska-Hrvatska! Srećom, tada su Lu(t)ka i Drugovi još spavali, a Gordi Albion se, sasvim po francuski, zadovoljio minimalnim vođstvom.

A onda se Hrvatska, kao baba iz bolesti, najednom tgnula iz sna. Sjetila, valjda, da je takva “uspavanka” prethodnu noć Belgijance odvela u finale. Ali ono utješno. Za treće mjesto.

Od tada je sve krenulo nabolje. Najopasniji igrač u redovima Vatrenih te večeri je bio Ivan Perišić. Prvo su mu, nakon sat igre, Gordi lavovi jedva izblokirali opasan šut, da bi im se malo kasnije ovaj osvetio “gimnastičarskim” pogotkom, “do neba” podignutom nogom! Malo kasnije, nakon izvanredne akcije, Perišić pogađa stativu. Samo koji centimetar unutra, i sve bi već tada bilo riješeno. Ni produžetaka, ni nerviranja. Hoćemo li već jednom mi, kako nas svuda u inostranstvu zovu: ićaćosi, (i) u fudbalu napraviti taj presudni zadnji korak?

MLADI MIRCETICI I UNUKA

Ali, bez tako uzbudljive završnice možda ne bi bilo ni čašćavanja na Tvrđavi. Kakvog? Na kojoj Tvrđavi? Polako.

Prvo koja riječ o katastrofalnoj grešci engleskih medija, koji su Vatrene još prije početka utakmice proglasili otpisanima. Kao, dvaput produžeci-pa-penali, jes’ jednako – naša sigurna pobjeda. Kad naši Lavovi, svježi i naspavani, istrče na teren, Hrvatići će se od umora samo ispružiti na travnjaku. A takve bi ih čak i Drogirani Bucko, Diego Maradona, mogao nadtrčati.

E, tu su se, da prostite, malo zaj… Nije ni čudo. Šta oni znaju šta je dalmatinski dišpet. A Kockasti puni primoraca: Subašić i Modrić, Vrsaljko, Perišić i Strinić… Ma, pasja ćehra (narav), trčali bi i na jednoj nozi, samo da pobjedom razuvjere Nadmene Albione!

Zato su produžeci bili puka formalnost. Pitanje trenutka kada će Vatreni završiti posao. A to se desilo na početku drugog produžetka, kad je, nakon izvrsnog pasa Perišića, veliki borac Mario Mandžukić majstorski “zavalio” gol za konačnu pobjedu: 2-1.  Da, to je onaj isti Mandžo koji je tekmu sa Rusijom završio šepajući, nemajući snage ni da izvede penal. Tada se činilo da taj hrmpalija mjesec dana neće moći ustati iz kreveta!

Na tu njegovu, to jest njihovu, mentalnu snagu je mislio trener Kockastih Zlatko Dalić kad je nakon pobjede izjavio da je ovo prvenstvo možda jedno od najčudnijih u povijesti. (Ne samo) po njemu – o tome je, dozvolite da budem malo neskroman, već pisala i moja malenkost – iz turnira su rano ispali baš oni timovi koji su se previše oslanjali na magiju jednog igrača: Neimar, Ronaldo, Mesi…

Upravo tu je, nesumnjivo, ključ uspjeha i Francuza i Hrvata. Jer, mada i jedni i drugi imaju po jednu nešto sjajniju zvijezdu (Pogba, Modrić), njihova je snaga prvenstveno u potpunoj predanosti svih jednom, zajedničkom cilju – tituli svjetskih prvaka. Takvi su, uostalom, i “utješni” finalisti, timovi Belgije i Engleske, gdje su Hari Kejn i Kevin De Braine za dlaku iznad ostalih, ali uvijek u funkciji cjeline.

LETECA LA LU

A ono pivo? Evo o čemu se radi.

Vjerovatno ste nakon meča s Englezima vidjeli scenu u kojoj Mario M. “šepa” travnjakom umotan u zastavu na kojoj piše: Slavonski Brod. Nije ostalo samo na zastavi. Presretni centarfor se, naime, kasnije još jednom sjetio rodnog grada, i uplatio turu pića svima koji su te večeri meč gledali vani, na lijepoj slavonskobrodskoj tvrđavi. A bilo ih je, kažu, više od tri i po hiljade.

Šta je to njemu, trulom bogatašu, velite? Nemate pojma. Važno je dobro srce. Uostalom, poklonjenoj žuji se ne gleda u gram hmelja. Živjeli!

The post Piti ili ne piti: dalmatinski dišpet i povratak optisanih appeared first on Tacno.net.

PORTO MONTENEGRO – IZLOŽBA SUVREMENE ARHITEKTURE IN VIVO

$
0
0

Foto: Getty Images

Nije slučajno pjesnik kazao da je Boka nevjesta Jadrana. U toj Boki postoji čarobni drevni grad Tivat, a pored njega izgrađeno je jahting naselje Porto Montenegro. Ako postoji suočenje sa maketom raja na zemlji, onda sam to suočenje doživio svaki put kada sam kročio u ovo suvremeno naselje, projektirano, pak, po uzoru starog grada Perasta. Ono što sam spreman uvijek i na svakom mjestu braniti kao stoprocentnu istinu je da se u slučaju jahting naseobine Porto Montenegro radi o izložbi suvremene arhitekture. I to prvoklasno uspješne. Sve je ovdje na svom mjestu. I zgrade hotela i apartmana, bijelih i mediteranski raspjevanih fasada. A posebno ulice i trgovi sa cvjetnim perivojima fontana-zidova.

Minijaturan je to grad u kojem nema niti jednog detalja koji bi paktirao sa današnjom općom nekulturom. Za razliku od prestonice šunda i kiča, obližnje Budve, kojoj ni u kom slučaju ne pristaje pridjev prestonice bokokotorskog turizma, ovdje je kao i u Tivtu tišina ta koja vas miluje, a u cvjetnim perivojima dočekuju posjetitelje miomirisi ružinih buketa. Hortikulturnim rješenjima, koja bi mogla biti učilištima za studente ovih disciplina, Porto Montenegro se nameće kao bitna komponenta vizualnosti par exelance, izložba uspjeha suvremene arhitekture na otvorenom.

Porto Montenegro ima tako neosjetan i logičan prelaz u obližnji grad Tivat da to treba svakako izučavati na ponajboljim arhitektonskim učilištima u regionu, pa  i u čitavom svijetu!

Susrete sa ovim jahting naseljem bilježe moje najtananije lirske ganglije, Porto Montenegro je dijelom pismohrane najemotivnijih mojih susreta sa stvarnošću koju živimo. Stvarnošću koja je sva nestvarna.

Predvečerja i večeri u Porto Montenegru učinila su mi, bar na tren, više nego infernalni svijet oko nas podnošljivijim!

The post PORTO MONTENEGRO – IZLOŽBA SUVREMENE ARHITEKTURE IN VIVO appeared first on Tacno.net.

Diktatura optimizma

$
0
0

Pitanje što je Hrvatska dobila članstvom u Evropskoj uniji zahtijeva potpitanje – kojoj EU? Jer ova sadašnja puno je gora od one prije pet ili više godina: razjedaju je ekonomski egoizam i histerična ksenofobija, koji prijete da tu nekadašnju civilizacijsku predvodnicu pretvore u gluhu provinciju

Napunilo se pet godina od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju i, naravno, postavljeno je pitanje što smo time dobili, iako bi bilo mudrije da je to diskretno izbjegnuto. Je li, recimo, vrijedno vatrometa, ispijenog šampanjca i svečarskih koncerata to što je simbolički baš u vrijeme ove obljetnice Hrvatska ostala bez svoje najveće kompanije, koja je prešla u strane ruke, a to prije vuče na teški, sramotni poraz nego na pobjedu. Tu treba učiti od puno starijih, iskusnijih i lukavijih. Svojedobno smo redovito obavještavani kako filipinski katolici obilježavaju svoje blagdane krvavim samobičevanjem, a onda je te prizore neka nevidljiva ruka sklonila s televizijskih ekrana. Ruka je očito zaključila da ti brutalni poganski rituali ne spadaju u ovo vrijeme jer prikazuju Katoličku crkvu kao neku srednjovjekovnu rugobu koja je usvojila divlje, primitivne običaje svojih dalekoistočnih sljedbenika. Ali onda se saznalo da isti ritual postoji i u neosporno evropskom Opusu Dei, pa je jedan pripadnik tog reda, koji u posljednje vrijeme vrlo aktivno djeluje i u Hrvatskoj, vrlo smjerno, gotovo ispričavajući se rekao da je riječ o bezazlenom simboličkom činu. Jer, rekao je, njihov bič napravljen je od mekih vlakana kojima se vlastita leđa više masira nego šiba. Bravo, majstore.

Eto, tako su to riješili predstavnici presvete Katoličke crkve, a sada da vidimo kako su se snašli hrvatski državni predstavnici u povodu spomenute pete godišnjice. O, i oni su ljubazno pljesnuli ručicama, a bič činjenice da se Hrvatska danas po bogatstvu, a zapravo siromaštvu nalazi na predzadnjem mjestu u EU-u ublažavaju koječime. Prvenstveno posljedicama rata, iako ih je sama Evropa poslije Drugog svjetskog rata sanirala u daleko bržem roku, a zatim i izrazito selektivnim, suženim odabirom ekonomskih pokazatelja (rast BDP-a u najnovije vrijeme, pad nezaposlenosti, rast državnih poticaja…). Iz njih bi se trebalo, kao, zaključiti da nam je zapravo sasvim dobro, ali to još ne vidimo. Ukratko, riječ je o slapovima optimizma kojima nas zapljuskuje najviše premijer Andrej Plenković, što izgleda toliko neuvjerljivo, ali napasno da je to netko ovih dana ironično nazvao ‘diktaturom optimizma’. Jasno, ta diktatura ne može se služiti klasičnim instrumentima – zabrana kritike, izvođenje vojske na ulice, policijski sat – pa se ubrzo pojavila i diktatura pesimizma. Ali kako je operativni štab ove druge diktature na vrlo sumnjivoj adresi – Kolinda Grabar-Kitarović, Pantovčak 241 a – otprve se vidi da su ove dvije diktature zapravo promidžbeni ping-pong dvaju interesnih klanova iste vladajuće klase.

Zato maknimo sve to u stranu i vratimo se početnom pitanju: Zbilja, što je Hrvatska dobila ulaskom u EU? Najradije bih odgovorio kratko i jasno – ništa, ali da se ne bi reklo da se brčkamo u plićaku istih pojednostavljenih narativa kao i Plenković i Grabar Kitarović, red je da budemo malo opširniji. Kada se pita što smo dobili ulaskom u EU, najprije treba odgovoriti na potpitanje – koju EU? Ova EU nije naime ista kao prije pet godina, a pogotovo nije ista kao prije četrnaest godina, kada je Hrvatska postala kandidat za članstvo u njoj. Štoviše, ona je toliko različita da to podsjeća na situaciju kada kucaš na vrata prijatelja xy, a ne otvara ih ni on ni itko iz obitelji, nego netko sasvim deseti. Što se promijenilo? Baš sve. Počnimo s ekonomijom, a završimo s politikom. Od velike ekonomske krize prije deset godina Evropa više nije što je bila i možda je najtočnije reći da se odrekla same sebe. Kada se tako kaže, to u sebi prvenstveno sadrži činjenicu da je baš Evropa izumila socijalnu državu, a to je značilo i relativno stabilan balans između rada i kapitala. Sada toga više nema ili ima u blijedim tragovima i prije se može govoriti o otvorenom klasnom ratu među njima koji nameće, protivno prijašnjim iskustvima, kapital, a ne rad. Zato taj rat uvelike izgleda osvetnički.

Tome je išao na ruku i pad Berlinskog zida, odnosno socijalizma na istoku i jugoistoku Evrope, čime je kapitalizam ostao bez konkurenta u natjecanju dvaju koncepata socijalne države. A to je onda postalo i idealna startna pozicija za stvaranje novog, darvinističkog tipa kapitalizma. U njemu su socijalne razlike vrtoglavo povećane (zbog čega postoje masovni migracijski pokreti ne samo prema Evropi, nego i unutar nje, što uključuje i Hrvatsku), a Evropa je dobila i vlastiti ‘jug’. Slabo razvijeni pojas uz Mediteran, prema kojem je postao dozvoljen ne samo ekonomski egoizam nego i iživljavanje kao u slučaju Grčke. Njoj su gotovo policijskim metodama naplaćeni dugovi prema sjevernoevropskim bankama, a da se pritom uopće nije pitalo da li je odgovornost za te dugove i na strani bankarskih vjerovnika. To se, uostalom, odnosi i na dugove Agrokora, koji su nabujali na nekoj vrsti kamatnog ‘rasizma’, jer su toj kompaniji davani krediti po mnogostruko većim kamatama od prosječnih u Evropi. Eto, zato ono spominjanje ritualnog filipinskog samobičevanja. Jer ovo što sada gledamo zbilja nije ništa drugo nego ekonomsko bičevanje, s tim da ga se hrvatska politička klasa ne usudi tako nazvati, nego se odlazak Agrokora u strane ruke čak slavi kao velik uspjeh vlade Andreja Plenkovića.

Cinično priznanje došlo je i iz Bruxellesa, koji je nagodbu oko ove kompanije proglasio dijelom evropske pravne stečevine, iako to više sliči na kapitulacije koje su se nekada potpisivale u vagonima skrenutim na sporedni kolosijek. Osim na kapitulaciji, naglasak je ovdje i na ovom sporedni. Očito je naime da Evropa, koja je bila kolijevka najboljih tekovina suvremene civilizacije, od produktivne faze kapitalizma i njegove marksističke kritike i protuteže, do uvođenja visokog standarda političkih sloboda i ljudskih prava, sada od same sebe pravi gluhu provinciju. A uskoro možda i grobnicu svih tih tekovina. To se u slučaju Hrvatske i drugih zemalja ex-yu regije možda i najbolje vidi. Devedesetih godina Evropa je bila jedina prava opozicija ovdašnjim autokratskim nacionalističkim režimima i njihovim iživljavanjima nad nacionalnim manjinama, medijima, neovisnom sudstvu. A kada je počeo rat, izbjeglice su ondje primane kao samorazumljivi postupak jednog boljeg kutka svijeta. Sada, međutim, gledamo nešto sasvim drugo.

Trenutno se u Evropu useljava mikroskopskih pedesetak hiljada izbjeglica iz Afrike, s Bliskog i Srednjeg istoka, što sigurno bitno ne odskače od broja useljenika prije nego što su počele najnovije migracije. Ali oko toga je stvorena takva ksenofobna histerija, čak i u zemljama koje migracije sasvim zaobilaze, da se tu jasno razabire klica fašizma. Doduše, on je još kapilaran, ali tko misli da su za nacifašizam potrebni Hitler i Mussolini, ljuto se vara. Jer njih dvojicu se u većini evropskih zemalja dočekivalo, za razliku od sadašnjih izbjeglica i migranata, širom otvorenih vrata.

The post Diktatura optimizma appeared first on Tacno.net.


Naviknuti da smo zaboravljeni

$
0
0

Oni ostaju kakvi jesu. Mi smo ti koji smo promijenili dres, ciljano i svjesno. I zato smo nigdje. Sada već i naviknuti da smo zaboravljeni.             

Bio sam na kratkom, dvodnevnom putovanju, u Ženevi, lijepim povodom. Ne mora se ovdje pominjati kojim jer to nije tema. Ali jeste činjenica da mi, evo, već drugi ili treći put u sličnim slučajevima, u odmicanju od kuće tamo negdje počinje padati na pamet nešto što odavno nije kod kuće, bar ne u tolikoj mjeri. Navikao se, očigledno, na novu realnost i nesvjesno pomirio. Tek tamo negdje, u raznim situacijama i prilikama, ispotiha me zateknu  misli o nama ovdje koje su mi počele izmicati. I sjećati se sada kako ih nije bivalo prije. I kako se nisam upoređivao ni u tolikoj mjeri primjećivao razliku.»Oni« tamo su bili to što jesu, mi ovdje onakvi kakvi smo tada bili. Sličnosti su bivale normalne, logične, manje ili više podrazumijevajuće i ništa više od toga. Odlazili smo, dolazili, bivali zadovoljni ili ne…Život je išao svojim tragom i mi smješteni u njemu tamo gdje smo, uglavnom, znali da nam je mjesto.

Spoznaje o nama nisu poticale od njih tamo, već su poticale od nas kakvi smo bili ovdje.Normalan i logičan će vjerovatno kazati ovim povodom, kakve veze ima Ženeva s nama danas i na šta nas ona uopće može asocirati. Na koga onako skockana sa svim tim diplomatskim ikebanama  unutar nje – Uniteded colors of Geneva – može podsjećati i sa čime se tu mjeriti. Pa s njima su nesuvisla uporođenja i neuporedivo uređenijih oaza u svijetu.

Naravno, eto iz tih i nebrojenih drugih razloga, sve ovo što mi je prolazilo iznenada tamo kroz glavu nije bilo upoređenje, već tek niz malih iznenađenja kojih do prije desetak godina bezmalo nikada i nigdje nije bivalo ovako. Iznenađenja povodom nečega za što smo mislili da je trajno i definitivno bilo normalno u nas, jer smo bili dio mnogo čega i danas normalnog unaokolo, ali ne više i kod nas.Pa i kod onih kojima smo se divili kao i kod onih sa kojima smo se pomalo šprdali sa nekih visina na koje smo imali pravo.Mjesto na kojem me sve ovo počelo tamo kopkati – gdje  je to svijet danas, a gdje smo mi – zove se  »Geneva School of Diplomacy and International Realations«. Ne pregolema, ali po mnogo čemu ekskluzivna univerzitetska institucija u srcu međunarodne, svjetske diplomacije. Relativno mali broj odabranih studenata iz cijelog svijeta, tridesetak u generaciji 2018.Nakon završetka školovanja, u zavisnosti od akademskog nivoa, dobijaju diplome, od osnovnog nivoa do Mastera i Doktorata. Postoje i specijalizacije poput instruktora i trenera za  međunarodne odnose i diplomaciju. Predavači su poznati i priznati svjetski  specijalisti za odgovarajuće oblasti iz politike, prava, ekonomije, medija, međunarodnog businessa i humanitarnih poslova.

Osnivač i Predsjednik Akademije, smještene u divnom parku neposredno uz sjedište UN institucija, je jedan sasvim poseban i atipičan svjetski diplomata, i u najboljem maniru tipični Irac, dr. Colum de Sales Murphy. Počasni  Dekan je dr. Athar Sultan-Khan, specijalni savjetnik za diplomatske aktivnosti Visokog komesara UN-a za izbjeglice (UNHCR). Nisu ovdje bitni zbog funkcije, već zbog onoga što su tamo napravili.

Dr. Murphy služio je u više značajnih misija UN-a širom svijeta duže od 30 godina. Specijalizirao se za pitanja ljudskih prava i pregovore u svjetskim konfliktnim zonama. Bio je u samom vrhu mirovne misije UN-a u ratu u Bosni, u Odjelu za politička pitanja. Tako i u mnogim važnim pregovorima o prekidu vatre uključujući i one završne o Bosni 1994. godine. Puno vidio i puno toga zaključio na drugi način nego rutinirani službenici svjetske birokracije tada i tamo. O njegovoj knjizi »Zvijer«, po mnogo čemu jedinstvenoj iz pera nekog stranca, a posvećenoj tim zbivanjima i vremenima, profesor Stanley Hoffmann sa Harvarda, napisao je u glasovitom časopisu »Foreign Affairs« kako »…portret jednog duboko moralnog čovjeka…Myrphyjev osjećaj za pravdu i nepravdu…i njegova istinska briga za žrtve zvijeri rata…daju ovoj knjizi sjaj i emotivnu snagu«. Brendan Simms s Cambridge University, napisao je: »Pročitao sam ovu uzbudljivu knjigu u jednom dahu. To je poražavajuća, ali i humana i dirljiva osuda neuspjeha velikih sila i međunarodne zajednice u Bosni. Sjajna knjiga!«Ovo se moralo kazati da bih se vratio na početak i onaj osjećaj da se sve to tamo danas na posebno tužan način tiče nas ovdje danas. Podsjećajući nas odjednom u ovakvim prilikama kako smo, koliko i zašto otklizali daleko unazad, ispod bivšeg digniteta i normalnosti, bolno potaknuti prizorima svijeta koji ide dalje. I na to da ništa nije slučajno, pa ni današnja zbilja poniženosti i navikavanja na te zaborave. Onih tridesetak studenata, uglavnom mlađih od 25 godina  u poznatim akademskim odorama, bacanje kapa uvis, vrisku i zajedničko slikanje, ljubljenje, grljenje i pokoju suzu, rastajali su se uz obećanja da će ostati zajedno u sjećanjima ili diplomatskim susretima.  A došli su na studije u Ženevu iz petnaestak različitih zemalja. I ni jednog jedinog trena to nisu smatrali potrebnim dokazivati. Počinjali su svoje emotivne govore na ceremoniji uručivanja diploma pozdravima uobičajenim tamo odakle su došli, vjerskim, običajnim, ležerno građanskim ili samo uz »dear friends«, »brothers and sisters« i svima je sve, ama baš sve bilo normalno, ljudsko, bez ičije pomisli da podigne obrvu ovako ili onako. Činilo se sa ovdašnje, naše tako lukavo i ciljano odnjegovane distance spram svega normalnog u svijetu, u najmanju ruku zaboravljenim ili »interesantnim« da se Amerikanka i Iranac, Palestinka i Jevrej, Rus i Ukrajinka, Grk i Turkinja, Afganistanka i ko zna ko…onako došaptavaju, dijele adrese, kasnije zajedno pijuckaju ovo ili ono uz sjećanja na dogodovštine minulih mjeseci i godine. Usput, samo »naših« s ovih prostora, ma šta to još značilo nekome, tamo nema. Sve to skupa viđeno minulog vikenda, danas, po povratku kući, zvuči pomalo nategnuto pa i patetično. Neko će kazati i namješteno. Uklopi se čovjek čim sleti doma.Uostalom, već sam i imao takav komentar. Kažu, može to u Ženevi, ali kad se i oni vrate tamo odakle su došli, u mašinu  političke brutalnosti, interese ili nešto drugo, sva će se ta ljubav zaboraviti…Možda hoće, a možda i neće. Ne mogu o tome da gatam, to i nije smisao ovog iznenadnog osjećanja što se tamo javilo, pa i zabolilo na neki način. Htio sam samo kazati da se uglavnom sve u politici dešava tragom onoga što je plan, cilj i projekt kako to postići. I u tu posjetu tamo, u školu u kojoj se govori o humanim vrijednostima odnosa, a ne prevashodno o diplomatskim tehnikama, pozvan sam eto zato. Ciljano i s razlogom kako su vjerovali da im je tom cilju sa studentima odgovaralo. U želji da se programski podvuče jedna priča za koju su mislili da se mora tamo kazati i prikazati, valorizirati i vratiti gdje joj je mjesto – priča o ondašnjem  Sarajevu u ratu, i danas, nakon svega. O svijetu u tom kontekstu. O gradu, ljudima i vrijednostima. Uništenim i sačuvanim. O onima koje su se tamo branile, neke odbranile, a evo mnoge i ne. Opet ciljano i svjesno. O tome šta je ostalo danas od svega toga zato što projekt jeste, ili nije prošao. Ko je na njemu kapitalizirao i profitira i danas. A ko ne. Sve skupa tamo, u manje od dva puna dana, bilo je dovoljno kao povod za promišljanje više o nama kojima je danas, evo, pomalo čudo što su sve one cure, i momci tamo onakvi kakvi mi danas ne samo da nismo, već nas to pomalo i čudi. Tako različiti, a toliko zajedno, sretni. Ona škola tamo, s ljudima koji je vode i znaju šta su podrazumijevali pišući o »zvijerima« ima projekt, ima humani cilj i ogromnim koracima uspješno ga realizira. Naši »pobjednici« ovdje, i oni onda poraženi, presuđeni pa proizvedeni u heroje, uz one što su kobajagi pobijedili pa svoje pobjede pretvorili u poraze nastavljenog slavljenja mržnje i gađenja nad »istošću«, takvu školu nikada neće  napraviti. Ovakva poput te ženevske ili bilo koje slične za njih bi bila dokaz da nisu uspjeli i varijanta u kojoj na daljoj mržnji i animozitetima ne bi mogli graditi vlast. A vlast im služi i kako bi se mrzilačka razlika  proizvodila dalje, i kriminalno kapitalizira. Prvo kolektivno, pa onda pojedinačno.

Naravno, hiljadu je drugih, malih ili beznačajnijih zapažanja koja čovjeku ostanu tek onako, kao usputni fleš tamo uz jezero kraj kojeg sam i nekada davno popio čašu vina. Ali uz sasvim druga razmišljanja i osjećanja kakvog-takvog pripadanja tome svijetu na bilo koji način. Sada je samo negdje iz daljine, ispotiha, kljucala pomisao da mi tu više ne pripadamo. Posebno ne onoj budućnosti u koju su hrlili momci i cure s crvenim togama i onim kvadratnim kapama s kićankom na glavi ispod kojih su svi bili dio iste priče. Ime im je bilo usput. Eto to mi je padalo na pamet žureći da što prije stignem na avion odatle koji baš i nije kretao po švajcarskom satu, tačno. Što uopšte nije bilo važno. Oni tu nisu bitni. Oni ostaju kakvi jesu. Mi smo ti koji smo promijenili dres, ciljano i svjesno. I zato smo nigdje.

Sada već i naviknuti da smo zaboravljeni.

Novi list

The post Naviknuti da smo zaboravljeni appeared first on Tacno.net.

Mali i veliki

$
0
0

„Svjetsko, a naše“ – je zapravo naslov ovog skupa misli….

Za razliku od kolege Anića svi građani Hrvatske, ali i šire – u „regiji“ i cijelome svijetu mnogi su vidjeli da je hrvatska reprezentacija  sasvim nešto drugo od hrvatske politike. Gospon Ivo je pretjerao prebacujući igranje nogometnom loptom u sferu igranja s nogometnom politikom Mamića i Šukera u Hrvatskoj pa je, valjda navijao za Argentinu, Rusiju, Dansku i Francusku protiv Hrvatske. Ili nije čovjek koji poštuje sport ili nije čovjek koji može raditi objektivnu analitiku. Piše srcem. Nekad je to šaka u oko. Tako mu u vodu padaju sva objašnjenja zašto nikad neće navijati za ovakvu Hrvatsku repku….

Dalić i dečki tako su se planetarno odvojili od politike da molim kolegu Anića da to analizira.

Samo je jedna stvar slična: hrvatska politika nas je pokrala baš kao što nas je pokrao i sudac finala.

Argentinac je  podlegao „minuti šutnje“ nakon poraza  tri nula od Hrvatske. Tad je uz pomoć Hrvatske Argentina ušla u natjecanje, ali su izgubili baš od Francuza s 4 naprema tri. Naši su ih razmontirali 3:0.

Nije mu bilo teško gledati VAR kod penala –  koji je bio, ali mu je bilo teško gledati VAR kod faula iz kojeg smo primili gol za jedan naprema nula, a koji nije bio. Daje barem usrećio Argentinu…..

Utakmicu finala trebao je suditi jedan sudac koji se rodio „vrlo blizu Hrvatske“ – što je za FIFU ozbiljan problem pa su se odlučili promijeniti tu moguću pristranost u finalu svjetskog prvenstva na način da izaberu – prvi puta u povijesti natjecanja – da finale sudi Argentinac koji „nije pristran“. Mašala….

Svjetski mediji sa svih kontinenata sigurno nisu baš svi „protiv Francuske“. Čak su i neki francuski mediji priznali da je Hrvatska igrala „jako dobro“. Opći je zaključak da je Argentinac „usmjerio utakmicu“ suđenjem onog penala.

Ne, dragi moji. Sudac je usmjerio utakmicu prvim golom Francuza.

Dao im je komfornu varijantu da vode odmah u 18 minuti kad ih nije bilo na terenu i nisu znali što da rade od „zrende“ koju im je priredila „umorna Hrvatska“. Naši su ih počeli razmontiravati kao i Argentinu…., igrali su „nogometnu filharmoniju“ onako kako to samo mi znamo…., ali, ali, ali….

U tim trenucima kao da je taj nepristrani Argentinac rekao – evo, Francuzi nemaju igru – pa neka im bude faul ova simulacija prekršaja „autoriteta“ Grizmana i slobodni udarac s dvadeset metara malo desno – baš kako si je Grizman zamislio. Volio bih da je i nama sudio neke „zamišljene“  faule naših….

Zamislite da smo mi poveli jedan nula i da Francuzi gube. Bi li igrali onako „poletno“?

Ne bi. Bila bi im voda u ušima kao i do tada jer lopte nisu vidjeli i ideje nisu imali.

Isto tako vas pitam da li bi Perišić napravio onaj potez za penal da vodimo jedan nula? Ne bi.

Zato neka si Argentinac pripiše pobjedu, a ne Francuzi.

Mi smo igrali na znanje i karakter. Kad nas pokradu mi i dalje imamo karakter. I znanje.

Svaka čast Francuskoj. Zabila je četiri gola. Mi smo zabili dva. Naša dva su bila čista. Njihova dva su bila čista, a dva im je priuštio Argentinac. Da sam u pravu vidjet ćete po tome kad će taj opet suditi.

Njegova je karijera gotova, a naši su dečki zlatni za cijeli svijet. Oni su najveće zvijezde prvenstva.

The post Mali i veliki appeared first on Tacno.net.

Srebro zlatnog sjaja s blatnim tufnama

$
0
0

 foto: themiddletown press

„Zahvaljujem hrvatskom narodu i državi“, egzaltirano je, suznih očiju i drhtava glasa od nabujalih valjda čuvstava ili provale glumačkog „dara“ kazala predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u povodu velikog uspjeha „vatrenih“ na nogometnom SP-u 2018 u Rusiji. Kakve veze imaju narod i država (sic transit), a još manje ona s trčanjem za bubamarom po travnjaku ili zabijanjem/promašivanjem golova? Ama baš nikakve. Ali demagogija je demagogija. Promašeni političari rado demagogiziraju, uvjereni da djeluju jako uvjerljivo i pametno. Sada će se svi razbježati na godišnji odmor, a od jeseni opet sve Jovo nanovo. Ništa ovo nogometno srebro vrijedno zlata neće učiniti boljim. Ni ljude, ni društvo niti poziciju RH u međunarodnoj zajednici. A Thompsonova krađa slavlja „vatrenih“ već se pokazala kontraproduktivnom i u svijetu i kod kuće. Njemu i njegovim porukama nije bilo mjesto ni u otvorenom autobusu niti na pozornici na Trgu bana Jelačića    

Marijan Vogrinec

Dosad neviđeni spektakl s vjerojatno dva milijuna ekstatičnih ljudi u RH i dijaspori, koji su izravno i posredstvom elektroničkih medija sudjelovali u slavlju, odnosno dočeku „vatrenih“ nogometaša nakon osvojenog drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu (SP 2018) u Rusiji povijesni je događaj kakav se vjerojatno neće ponoviti tako skoro. Dokaz je to više od ikojeg drugog pozitivnog događaja – a mogli bi se nabrojiti na prste jedne ruke – koji se posrećio malom balkanskom kifliću u njegovih 28 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, koji ukazuje na nesretnu činjenicu o tome koliko je narod željan bilo kakve pozitive u svojoj domovini. Koliko je sretan kad mu je država u nečem dobra u svijetu, služi za pohvalu i čime se može dičiti i pred velikima i moćnima, pa u vlastitim očima biva velik i (nad)moćan. Makar u nogometu, najvažnijoj nevažnoj stvari u životu.

A osvojeno drugo mjesto u svijetu – ispred globalnih nogoloptačkih divova kakvi su Brazil, Argentina, Španjolska, Belgija, Njemačka, Portugal… – tako je pregolema kvalitativna činjenica da svjetsko nogometno srebro sjaji jače od zlata. To što su baš nogometaši postigli igrajući za svoju državnu zastavu, a postigli su najvećim dijelom vlastitim znojem koji je livanjski Hrvat, izbornik Zlatko Dalić umio kanalizirati u dobru strategiju, čvrsto zajedništvo momčadi, uglavnom europskih zvijezda velikih klubova, polučilo je uspjeh kakav će pamtiti naraštaji. Kakav sva državna politika od 1990-ih do danas zajedno nije bila niti će biti kadra – takva, kakva jest – ikad postići, pa je taj dâr „vatrenih“ svojoj domovini vrjedniji za njezin image u svijetu od svih postignuća tzv. gospodarske i političke diplomacije zajedno. Nikakvi veleposlanici RH, konzuli, predsjednici države, premijeri koje se izabire po političkom pedigreu ni putujuća izaslanstva zajedno, u 28-godišnjem zbiru nisu učinili za Hrvatsku koliko „vatreni“ u samo mjesec dana SP-a 2018 u Rusiji.

I sad, da ne bi bilo baš sve čisto i bez greške kako bi moglo i moralo biti u jednom zrelom demokratskom društvu koje prepoznaje prave civilizacijske vrijednosti i ima igrađen odnos prema značenju sporta, ali i u jednom zrelom, psihološki, moralno i politički izgrađenom sportskom kolektivu, pobrinuli su se – nezreli političari i isto takvi nogometaši. Prvi, ne bi li na tuđi račun liječiti svoje komplekse zbog nesposobnosti i neuspješnosti u upravljanju državom, a drugi ne bi li vlastitu maloumnosti unovčili za glupavu samodopadnost i kilavu popularnost u javnosti. Pa se međunarodna javnost podrugljivo smijala – dobro, neki su simpatizirali i odobravali – kad je hrvatska „žena iz naroda“ na mjestu predsjednice države Kolinda Grabar-Kitarović ulijetala polugolim, znojavim „vatrenima“ u svlačionice, grlila ih i ljubila, stiskala u zagrljaj, slinila im niz obraze i lijevala suze zbog pobjeda. U igri ili nakon razigravanja jedanaestercima, nije bitno. Ona voli naslikavati se pred tv-kamera; neka svijet vidi kako navija.

Sramotni nastavak sramotne storije

Grabar-Kitarović, sva nacionalno ušarenjena od glave do pete, sjedi u Sočiju u VIP loži uz ruskog premijera Dmitrija Anatoljeviča Medvedeva, a on diplomatski korektno odjeven; ona skače sa sjedala, vitla rukama po zraku na dobre poteze i zgoditke „vatrenih“ u utakmici protiv ruske reprezentacije, on miran, korektno joj čestita kad je trenutak, smješka se i plješće pak kad njegovi uspješno pariraju. S njegove strane sve je diplomatski O.K., on predstavlja državu dobrog domaćina, svjetsku velesilu, prostorno najveću na globusu i tako se ponaša; ona predstavlja kiflastu miš-državu, najsiromašniju u EU poslije Bugarske, nevidljivu na karti svijeta i beznačajnu u međunarodnim odnosima velikih i moćnih i ponaša se kao razulareni navijač što vitla bengalkom po zraku. Nedostojno predsjednice ma kako male i beznačajne države.

kgkmfotoguardian

foto: guardian

Za sramotni nastavak sramotne storije s Kolindom Grabar-Kitarović pobrinuli su se nakon hrvatske pobjede nad ruskom reprezentacijom nogometaš Domagoj Vida te članovi stručnog stožera „vatrenih“ Ognjen Vukojević i Ivica Olić. „Slava Ukrajini!“, čulo se s videa koji je odmah završio na društvenim mrežama. „Ovu pobjedu nad Rusima posvećujemo Ukrajini! Beograd gori! Ajmo Hrvatska!“ Vida i Vukojević su nogometni gastarbajteri u Ukrajini i dobro znaju da se u toj zemlji ratuje, gine se i na ukrajinskoj i na ruskoj strani, da je Moskva anektirala poluotok Krim, da je ruska manjina oko Donjecka i Luganska proglasila svoju autonomnu vlast uz svekoliku potporu Moskve, koja je zbog svoje uloge u Ukrajini pritisnuta teškim zapadnim sankcijama. Njih dvojica znaju i to da je premijer Andrej Plenković svojedobno čak izazvao međunarodni diplomatski skandal kad je za posjeta prijateljima u Kijevu nudio tzv. hrvatsku mirnu reintegraciju (podunavski recept s kraja Domovinskog rata) kao rješenje za rusko-ukrajinski spor, mimo sporazuma iz Minska.

Napokon, Vida i Vukojević, pa i Olić koji im se pridružio u razularenim provokacijama iz svlačionice, vjerojatno znaju da se u Ukrajini, na strani prozapadnog režima Petra Porošenka, bore i hrvatski plaćenici u brigadi „Azov“ oko Mariupolja na obali Crnog mora, pod nacistički preuređenim hrvatskim nacionalnim znakovljem, u kojoj su se skupili i pronacistički plaćenici iz više zapadnoeuropskih zemalja. Na ruskoj su strani isto takve plaćeničke postrojbe u kojima se srpski ekstremisti s četničkim kokardama na šubarama bore za „rusku stvar“ protiv „ustaša“ i regularne ukrajinske vojske. Vida i Vukojević se maloumno, usred Ruske Federacije, koja je više nego srdačno i iznad svega domaćinski ugostila hrvatske nogometaše i pratnju, baš zajebavaju s pokličem „Slava Ukrajini“ (hrv. dalje prste od Ukrajine), pokličem ukrajinskih nacista iz Drugog svjetskog rata, koji otprilike znači isto što i ustaški „Za dom spremni“ u tzv. NDH. Taj poklič bio je krilatica najkrvoločnijih nacističkih stražara, Ukrajinaca, u logorima smrti širom Njemačke i Poljske u Trećem Reichu, a danas je i službena krilatica ukrajinske vojske na bojišnicama. Hrvatsku nogometnu pobjedu u Sočiju „posvetiti Ukrajini“ ne samo da je uvredljiva glupost prema domaćinu SP-a 2018, Rusiji, nego kretenizam par excellence koji nekom pri zdravoj pameti ne može pasti na um. Pa još u Rusiji!?

U taj red šovinističkih kretenizama ide i urlanje, s bocom piva u Vidinoj ruci: „Beograd gori!“ Zašto bi Beograd gorio!? Pa, što se podmaliganjeni Vida, Vukojević i Olić ne upute s upaljačima preko Bajakova na onu stranu i – potpale ga? Kukavički je lupati praznu slamu iz nepregledne daljine. Lavovi na riječima, miševi na djelu. Nogomet se ne računa. Ta šaka moralnog jada i krajnje problematičnog karaktera osramotila je Hrvatsku, uvrijedila domaćina i susjednu Srbiju i teško ukaljala zlatan sjaj srebrnih medalja, što su im obješene oko vrata. To nije sportsko ponašanje, ali jest kvarno i zazorno „domoljublje“ kakvo ne treba nikom normalnom u Hrvatskoj. Izbornik Dalić nije imao druge – pritisnut prijetećom kaznom Fife i oštrim reagiranjem Moskve – već odglumiti strogoću: Vukojeviću je oduzeo akreditacije kao članu stručnog stožera reprezentacije, a Vidi i Oliću se progledalo kroz prste. Kao, u nacionalnom interesu, jer bez njih dvojice valjda bi „sve propalo“. Sic transit.

Novi skandal s „vatrenima“ u glavnoj ulozi uslijedio je neposredno po slijetanju A-319 Croatia Airlinesa na hrvatsko tlo, što je gotovo istodobno raspalilo društvene mreže i prelilo se u svjetske medije. Odnekud se pojavio Marko Perković Thompson i show je mogao početi. Jednima na bezgraničnu radost, drugima kao žeravica na jetra. Što taj lik u crnom ima tražiti u strogo kontroliranoj zoni, pitali su se i nazočni u Zračnoj luci i oni pred malim ekranima. Pa, nikakav koncert nije zakazan.

„Vatreni“ imaju pravo, privatno, družiti se s kim ih je volja, bez obzira pobjeđuju li na velikim nogometnim natjecanjima ili ne, ali kao najmarkantniji sportski ambasadori svoje zemlje imaju obvezu u javnom prostoru čuvati njezin ugled i čast, grb koji nose na prsima i zastavu pod kojom se bore na travnjaku. Javno intimiziranje s političko-ideološki kontroverznim estradnim pjevačem Markom Perkovićem Thompsonom u okolnostima dosad neviđene, praktično općenarodne slavljeničke histerije na dočeku zbog osvojenog drugog mjesta na SP-u 2018 u Rusiji izrazito je negativna politička poruka o Hrvatskoj. I, u Hrvatskoj. Svjetski mediji (ugledni britanski The Guardian…) zabilježili su to domovini srebrnih nogometaša kao veliki minus, ludu kontaminaciju zasluženog kvadratičastog slavlja sjenom pobijeđene ideologije u Drugom svjetskom ratu. Toliko nahvaljenom prošlih mjesec dana jedinstvu i zajedništvu Hrvata iz cijelog svijeta i svih žitelja RH subverzivno je, pak, ubačen debeli klip pod kotače. Thompson od same svoje pojave na tzv. domoljubnoj estradnoj sceni nije ujedinjavao. Dapače.

Maloumni sukobi partizani-ustaše, Srbi-Hrvati, lijevi-desni, Jugoslavenčine/udbaši-hrvatski „domoljubi“, komunjare/ateisti-vjernici i tako ta vrst glupih diferencijacija su beznadno rastočili/podijelili Hrvatsku, posvađali i sukobili njezine građane, ukaljali ugled i dignitet zemlje u međunarodnoj zajednici kao zemlje nezrele demokracije i po ključnim razvojnim parametrima – male, neuspješne države. Eto, dogodilo se, osim u nogometu, i još nekim sportovima. Spektakularan doček „vatrenih“ inspirirao je neke medijske izvjestitelje i na kvalifikativ – ludi narod, luda zemlja.

Thompsonovo crno „domoljublje“

U tim oporbama, koje su za SP-a u Rusiji samo uzele predah među dvama mentalno i fizički samoistrebljujućim poluvremenima, čije glavne aktere bubamara neće privesti pameti, upravo je Thompson ikona netrpeljive desne, tzv. domoljubne („gdje si bio 1941./1991. godine?“) svjetonazorske i političko-ideološke opcije. „Jedinstvo ljudi“, kako premijer Andrej Plenković i njegovi u državnoj politici vide opću opsjednutost ludog naroda „zlatnim“ nogometnim srebrom nespojivo je s razlikom kakvu čini baš pjevač Thompson, kao prepoznatljiva ikona dijela društva samo jedne, netrpeljive, isključive i militantne opcije „gena kamenih“, inspirirane stoljećem sedmim, ognjištem, guslama, izmišljenim nacionalnim mitovima „Božjeg naroda“, pobjedničkim bitkama, izdajama i žrtvovanjima…  Marko Perković Thompson je bez dvojbe vrlo popularan estradni pjevač na desnici, kadar napuniti i najveći stadion i najveću arenu u RH, ali je baš zbog imidža koji ga bije – dijelom i nezasluženo – zadnji koji se od svih estradnjaka treba pojaviti s „vatrenima“ u tako osobitoj povijesnoj prigodi, kakva je bila u ponedjeljak na dočeku „vatrenih“. Od Zračne luke do Trga bana Jelačića.

Thompson_Modric_Screen

foto: Screenshot/Luka Modrić i Marko Perković

Na stranu to što nije jedini, čak ni najbolji domaći „domoljubni“ estradnjak ili što o kakvoći njegova glasa, stihova i glazbe postoje oprečna stručna stajališta, što javnost različito sudi o rejtingu njegova financijski iznimno unosnog domoljublja – uključujući svojedobno pravosudno propitivanje navodno HDZ-ovih 515.000 eura za nepjevanje u predizbornoj kampanji – Thompsonu nije bilo mjesto čak cijeli dan naslikavati se s nogometašima koje je pola Hrvatske slavilo na ulicama i trgovima. Od Zagreba do valjda zadnjeg sela bogu iza nogu. Jer samo njegovo ime, da se i ne govori o pojavi i kontekstu pojavljivanja – isključivo je negativna politička poruka. To nisu zaslužili ni nogometaši s izbornikom i stručnim stožerom ma koliko ga intimno simpatizirali ili mu bili fanatični fanovi (što Luka Modrić nije ni krio), ni oduševljeni građani u masama ludog naroda niti država RH. Thompson je iskakanjem u prvi plan – već u Zračnoj luci u autobus bez krova među „vatrene“ i na pozornicu na zagrebačkom središnjem trgu – uneredio masovan, nepolitički, slavljenički ugođaj. Je li nekom stalo pretvoriti slavlje u nacionalistički dernek tipa Croatia über alles, kojem upravo Thompsonova pojava i estradne poruke trebaju doliti koju kantu kerozina više?

Kojem je pametnjakoviću iz organizacije dočeka „vatrenih“ u zagrebačkoj Zračnoj luci i popratnog osiguranja pala na um ludost pustiti estradnog pjevača Marka Perkovića Thompsona u otvoreni autobus voziti se na Trg bana Jelačića s reprezentativcima i izbornikom Zlatkom Dalićem? Jesu li oni znali tko je taj pjevač i što će urbi et orbi značiti njegova pojava kao – 23. „vatrenog“? Ako je Luka Modrić, kako se šuška, uveo Thompsona u autobus, je li izbornik Zlatko Dalić trebao biti dovoljno priseban, pa upozoriti kapetana reprezentacije na političke konotacije/posljedice tog neozbiljnog čina? Je li sam Thompson trebao biti dovoljno politički savjestan domoljub, pa se kloniti i najmanje mogućnosti da svojim postupkom izazove negativne ideološke konotacije/posljedice i izravne političke štete Hrvatskoj u svijetu i kod kuće?

Je li HNS imao nekog važnog u blizini, osim indiferentnog Davora Šukera, koji bi uljudno uzeo Thompsona pod ruku i izveo ustranu: „Gospodine Thompson, ovo je fešta naših nogometnih junaka i cijele Hrvatske, vama nikako nije mjesto s njima u autobusu“? I sve bi bilo u najboljem redu. Ovako, nije. Ispalo je loše. U autobusu, njegovim naslikavanjem s igračima i izbornikom Dalićem, selfijima koji su istog trena završavali na društvenim mrežama, naočigled cijelom svijetu. Ispalo je loše i na pozornici, gdje se ugurao u sredinu među slavljenike i pozirao medijima, kao onomad neprirodno u teatru predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović među baletane nakon premijere „Labuđeg jezara“ Petra I. Čajkovskog na pozornici zagrebačkog HNK. Bilo je loše i nakon pjesme „Lijepa li si“, koja Thompsonova izvedba navodno nije bila predviđena scenarijem i za koju nije znao ni sveznajući Milan Bandić, a hvalio se novinarima da se njega sve pitalo.

„Neka nam Marko otpjeva još jednu“, poderanim se glasom Modrić unio u gladne uši raspomamljenog mnoštva na Trgu. A onda su u općoj kakofoniji naprasno prekinuti „Geni kameni“ bez matrice, jer je HRT-ov voditelj Mirko Fodor prišao Thompsonu, nešto mu šaptao na uho i ovaj je nestao sa scene. Nitko od medijskih izvjestitelja nije objasnio što se zapravo zbilo, a u tv-izvješćima kasnije Marko Perković Thompson je jednostavno izostavljen. Kao da nije ni pjevao. Jer nije ni trebao pjevati. Ako ga Luka Modrić želi slušati – zbog zavičajne srodnosti kamenih gena? – nema frke. Neka si ga pozove u svoju raskošnu, bivšu vilu legendarnog „vatrenog“ Zvone Bobana u elitnom, sjevernom dijelu Zagreba, pa ga na obroncima Medvednice sluša do mile volje. Sâm ili s društvom. Dan i noć. A ima i čime platiti, ako baš „domoljublje“ i prijateljstvo drže neku šuškavu cijenu. Ma koliko da je od neki dan vlasnik kipića najbolji nogometaš na svijetu, Modrić – o kojem su pak na fasadama ispisane svakojake prostote otkad ga pravosuđe sumnjiči za lažno svjedočenje u korist Zdravka Mamića – nema pravo svojim glazbenim afinitetima i prijateljima opsjedati javnost.

Ni Thompsonom, koji je dijelu građana RH političko-ideološki ili glazbeno zazoran. Treba imati i ukusa i mjere. O političkom ehu da se i ne govori. Ni sam estradnjak nije pazio na mjeru kad je na svom službenom FB zidu odmah objavio video iz autobusa s „vatrenima“, uz provokativan komentar: „’Vatreni’ još jednom odgovorili političarima na pitanje žele li da im Thompson pjeva…“ O Plenkovićevom „ostvarenom jedinstvu i zajedništvu“, koje mu Thompson prokazuje kad mu se sprdne, svjedoče i komentari na društvenim mrežama nakon što se Mirko Fodor došaptavao s pjevačem prekinutih „Gena kamenih“. Zbori izvjesni Zdenko Selman iza ustaškog grba umjesto svoje fotke  da mu „nitko nemre taj dan pokvarit ni kopilad kao dolenčić i fodor i ina udbaška gamad koja se na kraju nije niti pozdravila s igračima već ih podmuklo otjerala s pozornice. Doći će dan kada će i oni biti otjerani s nogom u dupe jer ta gamad ne zaslužuje ništa bolje“. Vladimir Biondić: „Kad mu UDBAŠI brane nastup trebalo bi takvima zabraniti da hodaju po Hrvatskoj. Tko ne dopušta Thompsonu da pjeva taj ne mora niti živjeti u Hrvatskoj. Jure Bacelj: „vaše neukusne komentare ostavite za sebe! Svi patrioti za vas su ekstremi!“

Užas, dakako

Te poruke simbolizira pjevač koji ima velikih problema s dijelom domaće i strane javnosti, a nositelji tih poruka, fanovi i vjerna publika – odreda praktični katolici, „domoljubi“ i Hrvati od stoljeća sedmog! – razmišljaju na vlas isto kako se razmišljalo u doba tzv. kristalne noći i paljenja Reichstaga, odnosno u tzv. NDH za strahovlade ustaškog ratnog zločinca Ante Pavelića. Oni bi progonili, ubijali, istjerivali iz RH… Užas. A prva je četvrtina 21. stoljeća, tek! Nikakva bubamara, sportska srebra i zlata, hadezeovski oktroirano partijsko držanje ruke na šupljem organu reprezentativaca za izvođenja državne himne neće dovesti u bratski zagrljaj „Mi, Hrvati“ ove što bi ubijali i progonili ne toliko zbog Thompsona, nego zbog onog što on simbolizira, i one što ne žele ni čuti za Thompsona baš zbog toga što simbolizira. Užas, dakako.

„Kako mu netko može zabraniti pjevati kad on ne pjeva nego njače!“ – istjerivačima pak odgovara izvjesni Ivan Brlić. „Obersnel je jedan od tih koji mu brane da pjeva, ali obersnel zajedno s tobom više voli one koji pjevaju srbijanske narikače“, tolerantno do boli, jelte, odvraća neki Ivanan Ivanić, a Ivan Anić će: „Da, došel je sa crnim šalom i na krajevima u s kockicama. Hvala bogu nije bilo nijednog političara!!!“ Jedinstvo i zajedništvo, ljubav koju su nam donijeli nogometaši i te frazetine bez imalo mesa – za vola ubit’. To s društvenih mreža, gdje svakojaki pametnjakovići i notorni glupani otvaraju dušu, realnost je ove zemlje. Kad se pospreme crveno-bijeli kvadratići za neku drugu prigodu općenarodnog raspamećivanja, navijački šalovi i šeširi, a maheri u nogometnoj vlasti podijele „zarađenih“ na SP-u 28 milijuna eura, ljudi će odjednom shvatiti da je počelo drugo poluvrijeme slobodnog pada države. Na svim razinama.

Hoće li netko odgovarati za narušen ugled RH u svijetu zato što se kontroverzan pjevač Thompson muvao među novim nacionalnim ikonama i svojom pojavom na mjestu kojem ne pripada „ukrao“ dio srebrne svjetske slave? Je li redatelj slavljeničkog spektakla Krešimir Dolenčić, koji je profesionalno bez zamjerke odradio posao po primjerno poslaganom sadržaju na pozornici bez političara, čak i bez neizbježnog Bandića – nije vrag da su ga svezali negdje na Kamenitim vratima? – prisiljen otrpjeti upravo Marka Perkovića Thompsona da mu onim što simbolizira „iskoči“ ili izmijeni poruku što ju je Zagreb s „vatrenima“ želio prenijeti građanima RH i svijetu? Nećemo znati. Estradnjak radikalo desnih nazora ničim nije zaslužan za drugo mjesto na SP-u 2018 u Rusiji. Sada se srebro, drugo mjesto sve službenije počinje nazivati mjestom svjetskog nogometnog doprvaka/viceprvaka, jer ljepše zvuči i valjda zlatnije sjaji.

modric-says-golden-ball-bittersweet-after-defeat

foto: Business Breaking News

Pjevač kojem je zbog estradne ikonografije, koketiranja s ustaštvom i „specifične“ za dom (ne)spremne publike zabranjeno nastupati u pola Europe – uključujući zemlje prvo i trećeplasirane nogometne reprezentacije na ovogodišnjem SP-u – ili u njima izaziva velika sporenja o svojim nastupima, naslikava se pred tv-kamerama sad s Lukom Modrićem, sad sa Zlatkom Dalićem, sad… Vidljiv navrh autobusa. Ide od jednog do drugog, prijateljski komuniciraju kao da su intimni od djetinjstva. Navijači u kilometarskim kostimiranim špalirima frenetično pozdravljaju/zahvaljuju „vatrenima“ za neočekivani užitak što su im priuštili svojim nezaboravnim igrama. Pa, dobro, ne zanima ih Thompson, žele vidjeti svoje junake s ruskih stadiona, s kojima su mjesec dana strepili, plakali od sreće i tuge… U toj sreći i tuzi nije bilo ideologije, domaćih prijepora, mržnje i životnog beznađa, pa se to nije smjelo ni provocirati puštanjem Thompsona u autobus i na pozornicu Banovom konju gotovo pod repom.

Ali netko jako ideološki nastran/zadrt iz prvog ešalona krivotvoritelja novije hrvatske povijesti, onih što se povijesno prepoznaju u tzv. hrvatskom jalu ili gnomi o tri Hrvata – pet stranaka, našao se zlorabiti opću političku, pa onda i širu društvenu zbunjolu oko endehazijskih sentimenata. Na raznim mjestima slavlja subverzivno podvaljujući tv-oku zastave ustaškog designa šahovnice ili međunarodno zabranjene paradržave u BiH, tzv. HZ/HR Herceg-Bosne (ukinuta Washingtonskim sporazumom, 1994.). Na čija prkosno upriličena svakog kolovoza obljetnička slavlja vlada RH šalje izaslanike. Te zastave – možda ne toliko i jedna ukrajinska kako bi, kaže vrli HTV-ov izvjestitelj, „Domagoj Vida bio zadovoljan“ – te Marko Perković Thompson s reprezentativcima poruka su civiliziranoj Europi i svijetu, koju su oni odmah razumjeli. Mala zemlja za veliki, svjetski pače nogomet, ali i ideološke blesavoće najniže vrsti.

Počelo je drugo poluvrijeme svakojakog hrvatskog ludila. S kvadratičastih tribina još odjekuje navijačka neumjerenost: „Croatia über alles!“ Političari najradije slušaju taj huk, koji će zloporabiti u svojim besmislenim filipikama o tome kako, eto, država baš njihovom zaslugom napreduje i cvjeta. U Bijednoj je Našoj sve baš naopako, a narod misli kako ih je nogomet vinuo u nebesa. Samom Svevišnjem uz desnu nogu, pa zato u stotinama tisuća izlaze na ulice i trgove pozdraviti „vatrene“. Kako masama malo treba da budu prevarene, izigrane i omlovažene, a osjećaju se sretno. Hrvatska se mainstream politika od samog tzv. državnog osamostaljenja na sva usta diči time da su naši sportaši najbolji ambasadori države i najstarijeg naroda u Europi, hrvatskog, što je licemjerje par excellence. Ne vjeruju ljudi, jer osjećaju kako žive lošije nego bi smjeli, ali – godi uhu. A političare larpurlartistika ništa ne stoji, pa..

Država u slijepom crijevu

Hlebincima itekako godi i nova himna „vatrenih“ milijunaša „Nije u šoldima sve“. Misle da je to istina. Uistinu nije u šoldima sve, ali danas se nogomet više ne igra iz ljubavi, entuzijazma i radi zdravlja, nego upravo zbog love, velike da se jedva može pojmiti, pa nogoloptačima jest „u šoldima sve“. Da nije, ne bi igrali. Recimo, Modrić je lani u proljeće iskeširao lijepih četiri milijuna eura Zvonimiru Bobanu za superluksuznu vilu na elitnom zagrebačkom Pantovčaku, gotovo pokraj čuvene Vile Weiss, površine 286 četvornih metara s 4370 kvadrata okućnice, izgrađenu 2010. godine, a vlada će mu, kao i ostatku vatrenih“, isplatiti ovih dana 10.000 eura nagrade za uspjeh na SP-u te slijedi respektabilna svotica nagrade od zarađenih 28 milijuna eura za plasman na drugo mjesto u svijetu. Narodu kruha i igara, nogometašima i prišipetljama lova, a muljatorima s vlasti – političke lovorike, selfiji s nacionalnim junacima, medijski poeni i koješta drugo što se dade upotrijebiti u predizbornim kampanjama. Bijednoj Našoj i dalje tavorenje u slijepom crijevu smislene državne skrbi. Tek, medalje i postolja ne daju se jesti, platiti njima račune za režije, školovati djecu, dobiti pristojan posao, plaću ili mirovinu… Kad sport zataji, pa izostane uspjeh, što je prirodno u toj vještini, sportisti više nisu ni ambasadori svoje zemlje niti su politici na radaru.

modricbbc

foto: BBC

„Zahvaljujem hrvatskom narodu i državi“, egzaltirano je, suznih očiju i drhtava glasa od nabujalih valjda čuvstava ili provale glumačkog „dara“ kazala u tv-kamere Kolinda Grabar-Kitarović. Kakve veze imaju narod i država (sic transit), a još manje ona kao predsjednica RH s trčanjem za bubamarom po travnjaku, zabijanjem/promašivanjem golova? S raspucavačkim ruskim ruletom nakon produžetaka? Ama baš nikakve. Ali demagogija je demagogija. Promašeni političari rado demagogiziraju, uvjereni da djeluju jako uvjerljivo i pametno. Sada će se svi razbježati na godišnji odmor, a od jeseni opet sve Jovo nanovo. Ništa ovo nogometno srebro vrijedno zlata neće učiniti boljim. Ni ljude, ni društvo niti poziciju RH u međunarodnoj zajednici.

U nogometu će i dalje zaudarati močvara, s istim krivcima i žrtvama, a „velikani“ Luka Modrić i Dejan Lovren – bez obzira na predvidljiv ishod – morat će dokazati na sudu da nisu lagali u korist odbjeglog, prvostupanjski osuđenog na 6,5 godina zatvora tzv. gazde hrvatskog nogometa Zdravka Mamića, da nisu s njim dijelili mutni novac te da mu nisu služili kao bankomat. Samo je HRT-ovom komentatoru Jošku Jeličiću, valjda mu je u pobjedničkoj euforiji zatajio osjećaj za građanske obveze prema državi, do toga da se toj dvojici uistinu zaslužnih „vatrenih“ skine „teret pod kojim moraju igrati“. Ma nemoj! Po toj se naopakoj logici ne mora odgovarati ni za ratni zločin, za pljačku državne blagajne ili obiteljsko nasilje, jer je netko „zaslužan“ za nešto državi (!?) jako važno? Ako su krali, varali i lagali pred zakonom, imaju biti primjerno kažnjeni. To nema nikakve veze sa zabijanjem golova za hrvatsku reprezentaciju. Kruške i šljive se ne zbrajaju. No, Bijedna je Naša i u tome egzemplar. Dakako, kad nisu posrijedi tzv. mali ljudi, koji vrijede državi samo kao – porezni obveznici, jeftina radna snaga i, kad zatreba, topovsko meso.

Naličje velikog nogometnog i postnogometnog spektakla, kad se stišaju strasti i ohlade glave, nešto je što će se morati podnijeti. Ma kako gorko bilo.

The post Srebro zlatnog sjaja s blatnim tufnama appeared first on Tacno.net.

Entiteti sa malo pameti

$
0
0

Iza sedam gora i sedam mora bila je jedna zemlja u kojoj su, kažu, virtualno svi bili sretni. Ipak, nisu u njoj svi bili sretni: nesretni su bili „oni“ koji su ‘nešto sreće’ tražili i u tuđoj nesreći.

U toj zemlji djeca su imala besplatno školovanje. Škole su bile teške. I knjige u njihovim torbama bile su teške. Zato je većina te djece bila jaka. I pametna. U tim knjigama bilo je mnogo znanja i znanstvenih istina koje je trebalo naučiti. I znati. Učila su i pamtila djeca kako je nastajala planeta Zemlja i život na njoj. I kako su nastali ljudi. Naučili su što je evolucija, razne teorije, periodični sistem elemenata, formule, teze, hipoteze, analize …

Rasla su djeca, pamtila … Pa zaboravljala. Zaboravljala da bih ponovo naučila …

Onda su i diplomirala. Većinu, posao je čekao: trebalo je Zemlji vratiti besplatno školovanje i knjige, razna učila …da bi se i drugi mogli besplatno školovati …

I tako, mnoge generacije su se nosile s teškim knjigama, mučile s teškim gradivom – učile i radile.

„Dosta nam je vaših bajki!“ – zavikali su „oni“ što su nešto sreće tražili i u tuđoj nesreći. „Svi mi moramo biti sretni i zadovoljni!“

I krenuše „demokratske promjene“.

I tada, od nekada – nema više besplatnog školovanja, besplatnih knjiga i učila …

„Ne možete djecu učiti na materinjem jeziku, to je jezik kojim ih je učila njihova mati – djecu morate učiti, isključivo, na njihovom nacionalnom jeziku. Djeca se moraju, dakako – nacionalno osvijestiti kada to već nisu uspjeli njihovi rodilji u socijalizmu. Za „to“ im treba nacionalni, isključivo nacionalni, entitet. Ako ga nema – bit’ će! Zašto? Ne mogu „ta djeca“ ići u istu školu s djecom koja nisu njihove nacije. Vjere – pogotovu! Borit ćemo se i izboriti za našu nacionalnu teritoriju na kojoj će ‘drugi’ i ‘drugačiji’ biti „pozitivno tolerirani“. Ako im se to ne sviđa … neka se humano od/sele … u svoj nacionalni entitet. Ili gdje već žele. A to ima i svoju cijenu.

I tu prestade bajka.

Za to je plaćena velika cijena. Plaćena je gubitkom Mira, mnogim životima, krvlju mnogih ljudi, stradanjima i patnjama nedužnih … na sreću i zadovoljstvo onih što uživaju …(Znate već!). Djeca su pošla u jednonacionalne škole na jednonacionalnom jeziku. Vjeronauk je zamijenio mnoge znanstvene istine, mitovi su se našli u naučnoj domeni …

Tako su, đaci, počeli učiti da vuk živi na drvetu, Evolucija je obična izmišljotina, Zemlja je ravna površina i ne vrti se oko ničega … jer sve se mora vrtjeti oko nacionalnih i vjerski vođa. I novca!

I … djeca su išla u jednonacionalne škole. Kako su, mnoge, ‘Zemlje-entiteti’ naslijedili od propalog socijalizma „jednu školu pod jednim krovom“, morali su ih pregrađivati u „dvije škole pod jednim krovom“. A ‘to’ je ozbiljan posao …

Kad jednu zemlju iza sedam gora i sedam mora podijelite na male ‘Zemlje-entitete’, onda je u tim ‘Zemljama-entitetima’ i ljudi manje. I, naravno, đaka je još manje.

I rasla su djeca. Pamtili su kao đaci svašta … i koješta. Nisu baš svi mogli i htjeli ići u ‘te škole’, ali oni koji su išli, učili su, i dosta se ‘tom školom’ mučili … I diplomirali.

„Gdje je naša budućnost u ‘Zemlji od entiteta’!? Gdje ćemo raditi bolji život graditi? Nema tvornica, nema poduzeća, nema besplatnog zdravstva, nit besplatnog školstva za djecu koju bi trebali imati … Nešto si nam, ‘Zemljo od entiteta’ – obećala“!

Pitala su se diplomirana djeca.

„Ti si me ‘Zemljo od entiteta’ učinila da budem diplomirano dijete bez zaposlenja! I kako i kada ćeš me zaposliti u poduzeću kojeg nema? U tvornici koja je pokradena i od koje vidimo samo razvaline. Tu za nas mjesta nema i još za dugo neće biti. Odlazimo! Ostavljamo naše knjige i naše igračke kao uspomene našim ostarjelim i životom razočaranim roditeljima koji nas dugo neće vidjeti. Neka, bolje da nas žele nego žale“.

Ljuta su postala prevarena djeca.

„Odlazimo iz najsretnije ‘Zemlje od entiteta’ dok još možemo da nešto naučimo, radimo i postignemo na ‘virtualnom Zapadu’. Na Zapadu iz filmova. Pa kako nam bude. Kako god da nam bude bit’ će nam, svakako, bolje no s vama … takvim kakvi ste. A nikakvi ste. Nama, mladim ljudima bez posla, izgubljenim u vremenu i prostoru, većina vas samo izgledate k’o ljudi …

Vrijeme je prolazilo. I sve više djece iz ‘Zemlje od entiteta’ je odlazilo … Zemlja-entitet je bivala, nekako, pusta bez svoje djece, mladosti, ljubavi kojima mladi zrače … Ono „nešto“ mladih, pre/ostalih, živjelo je po kafićima i očekivalo „bolji život“ koji bi trebao stići „vlakom želja“ uskotračnom prugom koje već odavno nema …

Zemlja-entitet se sve više gasio i ostajao je samo entitet … sa malo mladih … a tako i sa sve manje pameti.

The post Entiteti sa malo pameti appeared first on Tacno.net.

Božica Jelušić: Domovinska

$
0
0

 

DOMOVINSKA

 

Lijepa zemljo, gdje magarci revu,
Razluči nas na zrnje i plijevu!
Pusti šaku normalnih Hrvata
U Raj ući na sporedna vrata!

U tom Raju da je nogometa,
Sjever jugu nikad da ne smeta,
Da imamo zvjezdane trenutke,
Ne mareći za plastične lutke!

Taj što sluša kako zvona zvone,
Da ne čuje NATO avione!
Taj što mrkvu uzgaja u vrtu,
Da je ne da europskom krtu!

Daj da neuk dalje blago pase,
I da učen ne zna što je ZNA SE!
Lopovima soli daj po repu,
Namjesto tri DOMAJE u džepu!

Daj da sveci miruju na nebu,
A griješnici da se dolje grebu!
I dok zvekan lovor slave brsti,
Pop besposlen da jariće krsti!

Ne daj tima, što u mutnom love,
Da nam kamen sele u gradove.
Poskok ljuti, zmijurina šarka;
Rod građanski prozirna je varka!

Klepni ove, što nam prošlost kroje,
Pa ih vrati u vlažne rovove!
Buzdovan im uvali i praćku,
Crno sukno i srebrnu značku!

Pod ključ stavi barabe i tate,
Đavolove lukave prelate,
Što istini nagrdiše lice,
Pljujući po njemu danomice!

Lijepa zemljo, gdje štakori cvile,
Daj u ruke motike i vile!
Djeci gnijezda na rodnom tlu savij,
Pa nam ure k budućnosti navij!

 

The post Božica Jelušić: Domovinska appeared first on Tacno.net.

Mala-velika generacija ili Smogovci

$
0
0

Foto: Pixsell

Sjećate li se generala Vladimira Trifunovića? Sjećate li se čovjeka koji je zbog izdaje osuđen u Srbiji, gdje je godine proveo iza zatvora i to zato jer se odlučio da vojnike, koji su te 1991. godine imali svega 18 godina, vrati svojim majkama, odnosno da zajedno sa njima izađe iz varaždinske kasarne, prepustivši je hrvatskim, tada neprijateljskim snagama? Onog istog Vladimira Trifunovića kom se u Hrvatskoj sudilo zbog ratnog zločina, baš tu u Varaždinu. Da, istog onog Vladimira Trifunovića kom se sudilo i u Sloveniji gdje se zatekao onih nekoliko dana pucanja. Istog onog Vladimira Trifunovića kom su u Hrvatskoj oduzeli stan, a u Srbiji, odnosno Beogradu smjestili ga u hotelsku sobu hotela Bristol, istog onog hotela koji će uskoro biti iseljen i koji će preći u ruke nečega što se zove “Beograd na vodi”. Time će i posljednje sjećanje na njega preći u ruke kapitala. Simbolično.

Srećom po njega, Vladimir Trifunović nije dočekao još i taj udarac jer je umro prije koju godinicu. Sam. Napušten. Nepriznatog ljudskog čina. Uostalom, kome je do ljudskih činova danas? Srećom, pa nekome i je.

11-odbranio-zivote

Vladimir Trifunović, foto: novosti.rs

A te 1991. godine na život je stigla i prva ratna generacija. Rađale se do 1995., a 1991 – 1995 se baš zvala i predstava Boruta Šeparovića, čiji tekst je rađen po knjizi Borisa Dežulovića “Jebo sad hiljadu dinara”.

Ako ne znate o čemu se radi, evo samo ukratko. Onoliko koliko mene sjećanje služi i onoliko koliko mi se urezala priča u vene. Riječ je o sukobu Armije BiH i HVO-a, negdje po Hercegovini. Igrom slučaja i jedni i drugi su, kako bi zavarali one druge, odnosno prve obukli uniforme onih prvih, odnosno drugih pa su gledajući se kroz dvogled i jedni i drugi mislili da su oni prvi, odnosno drugi.

Shvatili ste poetnu? Niste. I ne treba jer prvi su drugi, a drugi prvi itd.

I Bora kao Bora. Sjajno je on ispričao tu priču koja se ipak zaokružila tek kad se Borut Šeparović odlučio da od nje napravi predstavu, a da kao glumce u predstavi uzme upravo generaciju kojoj je rat bio prirodno okruženje, koliko god to suludo zvučalo. Generaciju od 1991. do 1995. godine.

Borut je radio sa zagrebačkim glumcima i, koliko sam upoznat, a rekao bih da jesam dao im je šansu da biraju koju će stranu izabrati. Onu prvu ili drugu. I izabrali su prvu. Drugu. Ne. Prvo je prva bila jedna, a onda je bila druga.

Dobro. Prvo je prva bila hrvatska, odnosno strana HVO-a. Eto, tadašnji srednjoškolci su se mahom odlučili da budu pripadnici HVO-a ali u odorama Armije BiH. I trebalo je Borutu dugo vremena, mukotrpnog rada sa njima da barem dio njih privuče na stranu Armije BiH. Na kraju je i uspio. I ne samo to. Na kraju je imao drugi problem. Svi su htjeli biti oni drugi a obučeni u prve. I opet je imao isti…Ne. Nije više imao problem.

Umjetnost je najjača politička opcija. Borut je to i dokazao radeći sa generacijom koju je rat uokvirio, a obrisi tog okvira su nastajali onog trenutka kad je jednoj generaciji pao kamen sa srca jer su uz zaslugu svog pretpostavljenog uspjeli spakirati stvari i izaći iz opkoljene kasarne i vratiti se svojim roditeljima. Obrisi su u međuvremenu postali jaki okviri i najmanje je njihova krivica što su rođeni u takvom okruženju, što su rođeni i rasli tu gdje su rasli. Teško da bi mogli reći da je krivica i onih čija je sudbina također bila u rukama drugih, jer, kako ono ide ona replika iz Smogovaca: „Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali“.

I sad šta?

Sad su dovoljno veliki, ali porasli su i ovi drugi. Odnosno prvi. Porasla je i generacija 1991-1995.

Već formirana. Generacija kojoj su prvi zvuci bili zvuci granata. U njih je to usađeno. To su ti okviri. Baš zato valja nekad biti i Borut Šeparović. Valja nekad znati sve to i valja nekad biti samo tu kako bi neke od njih uzeo za ruku i pokazao mu/joj izlaz. Izlaz iz ovih balkanskih vukojebina, izlaz iz kasarni, kako je to činio Vlada Trifunović, ili im pokazati ulaz. Ulaz u podzemni svijet vječne borbe, ali ih prethodno dobro naoružati znanjem i saznanjem.

A to je, u stvari, Borut i radio. Nije im pokazao izlaz. To je često i najlakše rješenje. Osim ako niste Vladimir Trifunović u Varaždinu 1991. godine.

The post Mala-velika generacija ili Smogovci appeared first on Tacno.net.

Krivi su i Alija i Enes

$
0
0

U Bošnjačkom institutu u Sarajevu 12. jula održana je promocija knjige knjige dr. Enesa Durakovića “Riječ i svijet Alije Isakovića”. O autoru i Aliji Isakoviću, te njihovom stvaralaštvu, govorili su Mile Stojić, dr. Nihad Agić i Senad Pećanin. Zanimljivo je da o ovoj promociji, sa izuzetkom Face TV, nije izvijestio niti jedan sarajevski medij. Mogući razlog je izlaganje Senada Pećanina, od kojeg se na kraju promocije ogradio izdavač Izedin Šikalo (Dobra knjiga). Tačno.net donosi transkript izlaganja Senada Pećanina 

riječisvijetalijeisakovića

Poštovani prijatelji, dobar dan! Unatoč mojoj golemoj nelagodi, zahvaljujem Enesu Durakoviću što me je pozvao da govorim danas. Naime, da nije bilo njegovog poziva ja bih bio ovdje, ali sa druge strane ovog podijuma, gdje mi je i mjesto.

Jedan od razloga zbog kojeg sam ipak prihvatio da govorim, iako nemam kompetencije ni književnog kritičara, ni historičara književnosti, jeste moje uvjerenje da je sudbina nečega što se nekada zvalo muslimanska, a danas se zove bošnjačka književnost, frapantno i neraskidivo povezana sa samim identitetom nacije koja se nekada zvala muslimanska, a danas se zove bošnjačka nacija. A o tome bih, između ostalog i temeljem mojeg akademskog istraživanja, mogao reći nešto – nadam se – suvislo.

Oprostićete mi što ću biti i ličan, jer je i takva priroda mojeg odnosa sa Enesom Durakovićem, jednako kakva je bila i sa Alijom Isakovićem. Bio sam veoma srećan što su me – što bi rekao Nijaz Duraković – kao junošu, prije nekih tridesetak godina, pripustili sebi i počastili svojim prijateljstvom. To mi je omogućilo da saznajem i učim od dvojice divnih, velikih, pametnih, obrazovanih, vrijednih, duhovitih i plemenitih ljudi. Ja sam njih doživljavao skoro kao neki “homo-duplex”: to “Enes i Alija”, ili “EnesAlija”, kao da se radi o jednoj osobi, zvučalo mi je potpuno normalno, kao što su mi bili potpuno odomaćeni “Arsen i Gabi” ili “Mirko i Slavko”. A oni su mi tolerisali, Alija sa osmjehom, a Enes i sa kritikom, to što sam ih znao ponekad i javno “pecnuti” nezadovoljan ne pravcem, nego žestinom njihovog javnog angažmana. Taman u skladu sa razlikama u iskustvu, znanju i obrazovanju, oni su za moj ukus bili blagi, imali su razumijevanja i za one koji ga nisu zasluživali, ljude i pojave smještali su u širi kontekst koji je puno objašnjavao, ali koji je često služio i kao nezasluženo, univerzalno opravdanje. Rijetko sam kad propustio priliku da “pecnem” Aliju i Enesa, bilo da se radi o anegdotalnim ili ozbiljnim ili, pak, o anegdotalno-ozbiljnim stvarima. Recimo, zamislite vi scenu sa početka rata: u Sarajevu se održava nekakav ozbiljan skup ili koncert, nisam siguran, na kojem je i mnogo uglednika. Aliju Isakovića smještaju u prvi red, čovjek koji sjedi do njega je predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Alija zna ko je on, pruža ruku i predstavlja se; akademik, predsjednik Akademije, kaže da mu je Alija odnekud poznat, pita ga gdje radi; Alija mu odgovara da je trenutno u Narodnom pozorištu, na šta mu akademik kaže:”Aaaa, daaa, vi ste glumac!”

Ili, kada se Enes na početku rata prihvati zadatka da uvede red u školske udžbenike i zaustavi agresijom na Bosnu započeto divljanje u obrazovanju. I dok su mnogi očekivali da će najbližeg suradnika za taj važan i težak posao naći među nadolazećom stranačko-nacionalno-vjerskom oligarhijom u usponu – on za svog prvog suradnika odabere – Nikolu Kovača. Rat je odavno završen, ali tragikomedija sa nastavnim udžbenicima nije ni blizu kraja – do dana današnjeg boljih udžbenika nije bilo od onih čijom je izradom rukovodio Enes sa svojim suradnicima.

O tome da su Enes i Alija radili i uradili ono što je u sretnim državama i društvima oblast djelovanja čitavih institucija poznato je, vjerujem, većini ovdje prisutnih, a mnogima i puno bolje nego meni. Zato se ja neću dalje baviti ovim segmentom njihovih djela ili njihovog djela; no, ja želim iskoristiti, da ne kažem zloupotrijebiti, ovu priliku i ukazati na jednu važnu dimenziju djelovanja i angažmana Enesa i Alije.

Naime, ja mislim da su Enes Duraković i Alija Isaković pripadnici posljednje generacije intelektualaca Bošnjaka koji su imali i vlastito djelo i nepobitan javni ugled i uticaj, a koji su u kontekstu svoje odanosti i ljubavi prema Bosni razlikovali, ali i mirili nacionalni, vjerski i građanski identitet Bošnjaka.

Zašto je ovo danas važno, prevažno?

Važno je zato što već godinama svjedočimo potpunom ruiniranju, demoliranju magistralnih smjernica identiteta Bošnjaka. Upravo zahvaljujući Isakovićevim i Durakovićem djelima u jednom trenutku na prelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća izgledalo je da se taj identitet – koji se iz mnogo razloga poklapa sa opstankom – čvrsto vezuje za segmente Bosna, Bošnjaci, islam – dakle: Bosna, Bošnjaci, islam – ali upravo ovim redosljedom, koji jeste i redosljed i po važnosti i po prioritetu očuvanja. U jednom trenutku je ovdje izgledalo, godinama prije rata, ali čak i pod opsadom Sarajeva i pod granatama i snajperima, da je jedna grupa intelektualaca, od Hasana Grapčanovića, Hamdije Čemerlića, Midhata Begića, Alije Isakovića, Enesa Durakovića, Atifa Purivatre, Hasana Sušića, Muhsina Rizvića, pa do Fuada Muhića, Mustafe Imamovića, Kasima Begića… osvijetlila i popločala put izgradnje države i građanske, nacionalne i vjerske afirmacije svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini, uključujući i Bošnjake.

Nažalost, to je bila iluzija. I u ovoj tački ja bih, u skladu sa mojom advokatskom profesijom, umio odgovornost za takvo stanje pripisati pobrojanim intelektualcima, uključujući i Enesa i Aliju.

Šta bi bio ključni element takve optužnice? Ključni element bi bio činjenica da nisu prepoznali – ili jesu kada je to već bilo kasno – da sudbinu bošnjačkog naroda, a time i Bosne i Hercegovine, prepuštaju u ruke nekompetentnih, neobrazovanih, neodgovornih, nezajažljivih, neiživljenih, nemoralnih i nerazumnih aktera bošnjačke politike. Jedina legitimacija novoustoličenog nacionalnog lidera i njegove halke za kidnapovanje budućnosti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka bilo je njihovo stvarno i lažno stradanje u komunističkom periodu, te navodna ili stvarna preokupiranost islamom. Zahvaljujući njihovom poznavanju ajeta – Bošnjake su “uveli u suru”. Ko smije danas reći da poginuli branitelji Bosne, ili barem većina njih, nisu šehidi? Malo li je to što su svojim životima branili svoje najbliže, svoj grad, svoju domovinu? Šta je Bošnjacima Turska, a šta turski predsjednik? Jeste li vidjeli cirkuski kamion sa ciradom koja reklamira ogrjev, kojim su prekjuče iz Visokog prevoženi ostaci Srebreničana stradalih u genocidu? Kakve bi bile vaše reakcije da je takvo poniženje priredio Milorad Dodik?

Zahvaljujući prije svega vlastitoj nemoralnoj, diletantskoj oligarhiji, bošnjački narod je kulturno, politički, obrazovno, vjerski, ekonomski i socijalno sve zapušteniji i sve jadniji. Najjača podjela među Bošnjacima je ona po kojoj se dijele na one koji su nesretni što su morali otići iz svoje domovine i one koji su nesretni što još nisu otišli. Bosna i Hercegovina, polako ali sigurno, postaje evropski etalon siromaštva, zaostalosti, besperspektivnosti. Snose li i Alija i Enes odgovornost za ovakvo stanje? Snose! Evo i zašto: njihov grijeh je odsustvo želje za vlašću, odsustvo želje za vladanje nad ljudima. U svojoj bezgraničnoj ljubavi za Bosnu bili su naivni i vjerovali su da snagom svog djela, znanja, iskustva i intelektualnog autoriteta mogu dovoljno uticati na vlast. Nadali su se da će padom Berlinskog zida i ovdje “sunce konačno zasjati”. No, od nove bošnjačke oligarhije iskorišteni su za tranziciju iz podnošljivog  nedemokratskog u nepodnošljivo kvazidemokratsko društvo. Najgori među nama su prokockali skoro sve što su stvorili najbolji među nama, poput Enesa i Alije. Sve ono što su radili i stvarali predstavlja divan pejzaž ljubavi, morala i odgovornosti, ali kad se malo odaljite i pogledate njihovo djelo vidite da ono u današnjoj Bosni predstavlja tek – mrtvu prirodu.

Zato mislim da današnja Bosna i današnji Bošnjaci nisu zaslužili Enesa Durakovića i Aliju Isakovića.

Hvala.

The post Krivi su i Alija i Enes appeared first on Tacno.net.


Oluja u Moskvi

$
0
0

„Bit će to Oluja svih oluja!“, najavio je zadnju utakmicu u Moskvi reporter Hrvatske televizije i time točno detektirao politički proizvedenu nogometnu histeriju koja je imala sva obilježja one ratne od prije 23 godina kada je u akciji Oluja Hrvatska oslobodila svoj teritorij od mrskih srpskih građana. Nepodnošljiva atmosfera kolektivnog zanosa u kojoj je mučnu stvarnost, dešperaciju zbog socijalnog i ekonomskog kolapsa države potpuno preuzela nogometna lopta, pretvorena je u konačnici u ridikulozni, populistički cirkus kojemu je osnovni ton davala politička elita. Ona koja je bezobzirno, kao svoju, preuzela kvalitetu hrvatskih nogometaša, pa njihov uspjeh nastojala prikazati kao svoj.

Tako je prva dama države držala rutu Zagreb – Moskva, stalno u povišenom raspoloženju, prelazeći preko ruba pristojnog ponašanja, kao histerična navijačica, slineći na ramenima igrača u njihovoj svlačionici i konačno neobuzdano trošeći državni novac za svoja učestala putovanja u Rusiju. I upravo je ona pokazala svu vulgarnost hrvatske politike i utrla put izjednačavanju dobre igre hrvatskih nogometaša s nepostojećim državnim uspjesima, da bi onda tipično glupasto izjavila kako su pravi pobjednici hrvatski reprezentativci.

Samo mala zemlja velikih imbecila mogla se proteklih dana ponašati kao da je ratno stanje koje podrazumijeva kolektivnu mobilizaciju, a one malobrojne koji vjeruju da je nogomet tek igra, a ne nužno rat, izopćiti i standardno proglasiti nacionalnim izdajnicima. Mediji su upravo kao i devedesetih besprijekorno odigrali ulogu branitelja domovine, ne samo od evropskih nogometaša, nego od vražjeg unutrašnjeg neprijatelja, pa je puka primjedba da „oko reprezentacije imamo nacionalistički naboj“, te da ona „nastupa kao reprezenatcija HDZ-a, a ne Hrvatske“ koštala jednog profesora lavine optužbi za jugoslavenstvo, izdaju, svjedočenje protiv „hrvatskih heroja“ u Haagu itd. Jednako je prošao i beogradski sportski novinar Milojko Pantić, inače navijač hrvatske reprezentacije, nakon primjedbe kako balkanski političari koriste sportske uspjehe za promociju „plitkoumnog političkog populizma“ i kako moderni evropski političar ne ulazi u svačionicu i ljubi oznojene sportaše, misleći na hrvatsku predsjednicu. Pokušaj da se ojađena, besperspektivna nacija kroz 22 trkača za loptom učini velikom i moćnom izrodio se tako u bijednu karikaturu, uz brisanje svake granicu između novinarstva i potpunog idiotluka. Jutarnji list uoči utakmice s Engleskom ima naslovnicu „Mi smo Hrvati!“, što bi valjda imalo značiti „Mi smo ratnici!“. Stoga nepobjedivi. Slobodna Dalmacija pred finalnu utakmicu izlazi s naslovnicom: „Mi smo prvaci!“, a kolumnist te novine koristi priliku za još jedan lov na izrode koji odbijaju biti dijelom nacionalističke euforije. Pa piše kako je „ovaj narod u svojoj rudimentarnoj emociji jedinstven i homogen, podijeljen samo na 90 posto onih koji su privrženi svojoj državi, te možda 10 posto onih koji bi je potopili u dubokom oceanu“. Zadnji sekretar Saveza komunista u toj novinskoj kući time i ne htijući dobro uočava samo jedno – rudimentarnost emocija. Onih najnižih, homogenizirajućih strasti koje se „u ime nacije“ vješto koriste u svakoj ovdašnjoj igri. Nogometnoj ili ratnoj, svejedno.

Komentatorica Novog lista piše: „Imaju pravo oni mediji koji su odlučili da neće pisati niti riječ o hrvatskim problemima.“ Nego se basrljalo samo o „našim nogometnim herojima“ koji da su „djeca Oluje i domovinskog rata“, u kolektivnoj ekstazi izjednačeni s „našim momcima“ iz ratnih postrojbi, a srebrna medalja imala je biti istoznačnica za završnu ratnu akciju Oluja iz 1995. Otuda ista kockasta odjeća, baš kao vojna uniforma, na svim političarima, novinarima, glumcima… otuda „događanje naroda“, kako je cjelodnevni doček nogometaša u Zagrebu idiotski nazvao jedan TV-komentator. Od toga izraza, korištenog početkom ratova u Jugoslaviji, smrzli su se pristojni građani Hrvatske, prateći pred ekranima događanje naroda koje je trajalo punih šest i pol sati koliko su nogometaši milili od aerodroma do centra Zagreba. Kroz neprohodnu, ekstatičnu masu, uz stalne urlike rulje: „Mi Hrvati, tra, la, la…“, s krova nekog autobusa mahali su neki novi ratnici, a kadrovi neodoljivo podsjećali na one kada su umorni vojnici 1995. na starim tenkovima ulazili u Knin. I tu sličnost nažalost ne prestaje. Jer bitna figura toga veličanstvenog seoskog derneka bio je upravo simbol hrvatskog domoljublja, profašistički pjevač Thompson koji se, na izričitu želju kapetana reprezentacije Luke Modrića, vozio u autobusu s igračima. A potom na središnjem zagrebačkom trgu arlaukao svoje nacionalističke pjesmuljke. Sve uz pratnju „svjetskih“ momaka, i uzvike Modrića: „Hoćemo Thompsona!“ I gle čuda, valjda pod ozbiljnom političkom prijetnjom, naciji u totalnoj ekstazi uskraćen je onaj najdraži Thompsonov ustaški pozdrav: Za dom spremni!

Ili, kao što u velikom, antiratnom Malaparteovom romanu Kaputt, po završetku rata u Italiji, kaže jedan stanovnik srušenog, leševima usmrđenog, Napulja: „Eh, što ćete gospodine, pobijedile su muhe!“

Mladina

The post Oluja u Moskvi appeared first on Tacno.net.

HET daje više od 35.000 maraka za medijsku promociju

$
0
0

Iako su napravile gubitak od 24,3 miliona maraka, „Hidroelektrane na Trebišnjici“ planiraju da daju 35.100 maraka za usluge medijskog predstavljanja na TV stanici sa nacionalnom pokrivenošću.

Kako stoji u objavljenom tenderu, navedenu sumu HET je spreman da plati za tri gostovanja direktora ili drugog predstavnika ovog preduzeća, te za 20 priloga sa terena i emitovanja 100 čestitki obavještenja i oglasa.

Igor Vukajlović iz Udruženja građana „Tender“ za „Direkt“ kaže da je pitanje koja je uopšte svrsishodnost ulaganja u ovakvo oglašavanje. Između ostalog, posebno je zanimljivo to što je tender raspisan u trenutku kad se bliže izbori i ubrzo nakon što je zvanično saopšteno da je direktor HET-a Gordan Mišeljić potencijalni kandidat za Predstavnički dom Parlamenta BiH ispred Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), a izvršni direktor za proizvodnju i tehničke poslove HET-a Ilija Tamindžija kandidat za NSRS ispred iste stranke.

- Pitanje je same svrsishodnosti praćenja direktora koji se tako, u stvari, promoviše pred izbore. Osim toga, HET ima polumonopolistički položaj u svojoj djelatnosti, on nema konkurenciju, pa da se treba promovisati. Ne znam šta će HET ostvariti reklamiranjem u Banjaluci. Ako će obavještavati svoje potrošače, to ide putem saopštenja koje svi svakako objave, a ne vidim ni svrhu njihovih čestitki za praznike – ističe Vukajlović.

Direktor HET-a Gordan Mišeljić, pak, ima svoje objašnjenje o ulaganju ovolikog novca u medijsku promociju.

- S obzirom na to da radimo ogromne investicije u Trebinju i želimo nešto da napravimo za grad, trebamo to i medijski propratiti. Maksimalno pokušavamo da radimo, ali moramo to i prezentovati. Maksimalno se trudimo da radimo korektno i po svim zakonskim standardima, a često smo na meti kritika zbog nekih razloga meni neznanih, zato i mi želimo da imamo neki glas i kažemo tako i tako – kazao je Mišeljić za „Direkt“.

No, on nije uspio da nam objasni šta je konkretan efekat ulaganja u medijsku promociju, odnosno kakve će beneficije ona donijeti HET-u čija je djelatnost proizvodnja električne energije i koje, stoga, nema konkurenciju na domaćem tržištu.

- Mislim da imamo konkurenciju, to uopšte nije jednostavan sistem, veoma teško mi je da vam objasnim preko telefona. Tu ima pet preduzeća koja proizvode električnu energiju, daju neke svoje planove, imate TE kakve imate, nekad nas potiskuju zbog niske cijene električne energije, nekad vas guraju zbog izuzetno visoke cijene električne energije. Konkurencija su okolne elektroprivrede koje kupuju struju od nas ili prodaju tu istu električnu energiju, ali to nije pitanje za ovo preduzeće, nego za Elektroprivredu RS – zaključio je Mišeljić.

Zanimljivo je i to što se u tenderu traži da TV stanica u svojoj ponudi, osim u Trebinju, mora imati zemaljsku pokrivenost u Banjaluci, Doboju i Bijeljini, a Mišeljić nije objasnio ni šta će medijska promocija baš u ovim gradovima značiti za HET.

Iz navedenog je evidentno da će HET dati 35.100 maraka samo za promociju svojih investicija u istočnoj Hercegovini, a da pritom nema nikakvu finansijsku dobit.

Mišeljića smo pitali i za tenderom predviđena gostovanja direktora i predstavnika preduzeća u TV emisijama, koja bi, upravo zbog spomenutih investicija HET-a, i Tamindžiji i njemu neizbježno donijela promociju i kao kandidatima SNSD-a. Međutim, Mišeljić je rekao da više nema vremena za razgovor, jer mora na sastanak.

Uslovi tendera eliminišu određene TV stanice

Uslovi za ponuđače u ovom tenderu ne idu na ruku pojedinim TV stanicama. Tako HET, između ostalog, traži TV stanicu koja ima kvalitetnu pokrivenost regionalnih centara Banjaluka, Doboj, Bijeljina i Trebinje, koje izdaje Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), što automatski eliminiše BN i Elta televiziju kao potencijalne ponuđače.

Vlado Trišić, vlasnik BN televizije, za „Direkt“ kaže da je zanimljivo to što je još prije pet mjeseci njegova televizija od RAK-a dobila dozvolu za zemaljsko emitovanje, ali ih je upravo HET spriječio u njegovoj realizaciji.

- HET, kao vlasnik kome smo uputili zahtjev za stub na Leotaru, nije se udostojio da nam čak ni odgovori na upit. Tako da zemaljsku pokrivenost u Trebinju imaju samo javni servisi i Alternativna televizija – ističe Trišić i dodaje da je 31.500 maraka mnogo novca za tražene usluge u ovom tenderu HET-a.

Osim toga, u ovom postupku javne nabavke biće sprovedena e-aukcija što, prema riječima Igora Vukajlovića, otvara prostor za namještanje posla određenom ponuđaču.

- Kad svi daju svoje ponude na e-aukciji, one se unesu u sistem i određeni ponuđači mogu da spuštaju svoje ponude što više mogu – objašnjava Vukajlović za „Direkt“.

Sličan tender prije dvije godine za ATV

Slučajno ili ne, prije dvije godine, sa svega mjesec dana razlike, HET je raspisao sličan tender za medijsku promociju vrijedan 28.080 maraka, a dobila ga je Alternativna televizija.

To je, takođe, bio period prije izbora, tada lokalnih, na kojima je Gordan Mišeljić, kao nosiloac liste SNSD-a, osvojio oko 3.700 glasova i ušao u Skupštinu Grada Trebinja. Mediji su tada pisali da u istočnohercegovačkim opštinama nije zabilježeno da je neki odbornik dobio toliki broj glasova.

Poređenja radi, u protekle dvije godine HET je za ostalo reklamiranje i oglašavanje izdvojio ukupno 24.226 maraka, što je sve skupa manje nego navedeni tender koji je dobila ATV. Novac za oglašavanje HET je u tom periodu dao Radio Bileći, Radio Nevesinju, Radio Trebinju, Radio Koroni, RTRS-u, Herceg televiziji, Nezavisnim novinama, Presu, ali i Klubu studenata Fakulteta političkih nauka u Banjaluci. Za sve njih HET je pojedinačno izdvajao najviše 1.700 KM, dok je sama Herceg televizija dobila 15.784 marke. „Direkt“ je ranije pisao o povezanosti ove trebinjske televizije sa lokalnom vlašću u Trebinju, odnosno SNSD-om.

Ko će dobiti 35.100 maraka za medijsku promociju HET-a biće poznato 16. jula, kada je krajnji rok za dostavljanje ponuda.

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)*

direkt-portal.com

The post HET daje više od 35.000 maraka za medijsku promociju appeared first on Tacno.net.

Srednjoškolcima iz Jajca nagrada ‘Max van der Stoel’

$
0
0

Srednjoškolci iz Jajca dobitnici su ovogodišnje nagrade “Max van der Stoel” koja će im biti dodijeljena za izuzetnu hrabrost i inspirativni aktivizam, što je dovelo do sprečavanja dalje segregacije u školama u Jajcu, kao i u cijeloj državi, priopćeno je iz Misije OESS-a u BiH.

U ljeto 2016. godine, srednjoškolci u Jajcu pobunili su se protiv županijske odluke da se uspostavi nova škola samo za učenike Bošnjake. Provedbom te odluke nastavila bi se praksa “dvije škole pod jednim krovom”, produbljujući podjele između zajednica. Žiri je donio jednoglasnu odluku da nagradu “Max van der Stoel” za 2018. godinu dobiju učenici iz Jajca, koje predstavlja Vijeće učenika Srednje strukovne škole Jajce. Članovi žirija su odali priznanje za istrajnost, moralni autoritet i hrabrost učenika, te prepoznali potrebu njegovanja njihove težnje za inkluzivnim i kvalitetnijim obrazovanjem, prenosi Fena.

Obrazlažući svoju odluku, međunarodni žiri kojim predsjedava visoki povjerenik OESS-a za nacionalne manjine Lamberto Zannier kazao je kako su učenici iz Jajca imali hrabrosti definirati svoje potrebe i prioritete te da oni najbolje “mogu identificirati i zastupati načine za stvaranje harmoničnijeg okruženja za sebe dok se pripremaju za budućnost”.

“Njihovo postignuće je došlo nakon jednogodišnje borbe protiv segregacije i etničke podjele. To je pobjeda bez presedana i ona zaslužuje da bude promovirana kao pozitivan primjer kako neformalne grupe s limitiranim resursima mogu ostvariti progres tamo gdje su zakazali službeni kanali. Iako je odgovornost države da osigura inkluzivno i kvalitetno obrazovanje kada je u pitanju raznolikost, borba protiv segregacije i diskriminacije mora biti imperativ svih nas da bismo izgradili održivi mir. Postignuće srednjoškolaca iz Jajca je inspirativan primjer”, naglasio je Zannier.

Nagradu koja nosi ime uvaženog nizozemskog državnika i prvog visokog povjerenika OESS-a za nacionalne manjine, Maxa van der Stoela, u iznosu od 50.000 eura uspostavilo je Ministarstvo vanjskih poslova Nizozemske 2001. godine. Dodjeljuje se svake dvije godine osobi, grupi ili instituciji kao priznanje izvanrednih postignuća u cilju promoviranja integracije i društvene kohezije u državama članicama OESS-a.

Ceremonija dodjele nagrade održat će se u Hagu 9. studenoga 2018. godine.

RSE

The post Srednjoškolcima iz Jajca nagrada ‘Max van der Stoel’ appeared first on Tacno.net.

Operacija „Oluja“

$
0
0

Vojno-policijskom operacijom „Oluja“, koju su u avgustu 1995. godine sprovele hrvatske oružane snage, okončan je četvorogodišnji sukob na teritoriji Hrvatske. Tokom i nakon ove operacije izvršeni su rasprostranjeni i sistematski zločini prema civilnom stanovništvu srpske nacionalnosti i njegovoj imovini. Prema nalazima Međunarodnog suda pravde, izveštaja UN tela i lokalnih nevladinih organizacija, operacija “Oluja” je dovela do raseljavanja preko 200.000 Srba, pripadnici hrvatskih snaga ubili su oko 80 civila koji su bežali u koloni traktora i automobila, a zabeleženi su brojni slučajevi uništavanja i pljačke imovine Srba. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, do kraja 1995. godine ubijeno je oko 400 Srba koji su odlučili da ostanu u svojim kućama.

Raspravno veće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudilo je 2011. godine Antu Gotovinu (zapovednik Zbornog područja Hrvatske vojske Split i glavni operativni zapovednik operacije “Oluja” u južnom delu područja Krajina) na 24, i Mladena Markača (zapovednik Specijalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske) na 18 godina zatvora. Veće je zaključilo da su oni, zajedno sa više hrvatskih zvaničnika, uključujući i predsednika Franju Tuđmana, učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je zajednički cilj bio trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz područja Krajine silom, širenjem straha ili pretnjama nasiljem, progonima, prisilnim preseljenjem i deportacijom, oduzimanjem i uništavanjem imovine ili na druge načine.

Presudom Žalbenog veća MKSJ iz 2012. godine, Gotovina i Markač oslobođeni su od krivične odgovornosti. Međutim, nalazi suda da su tokom operacije „Oluja“ počinjeni brojni zločini nad srpskim civilima nisu dovedeni u pitanje.

Fond za humanitarno pravo (FHP) organizira javni čas o činjenicama koje je o ovim događajima utvrdio MKSJ. Čas drži Nemanja Stjepanović iz FHP-a, u ponedeljak 30. jula 2018. godine, u biblioteci Fonda za humanitarno pravo (Dečanska 12, III sprat), sa početkom u 13:00 časova.

Javni čas održava se zahvaljujući podršci Ambasade Republike Češke u Beogradu

The post Operacija „Oluja“ appeared first on Tacno.net.

Bujrum narode

$
0
0

Foto: nrt24.ru

Sve što izvaljuje politički establishment o „konačnoj smrti jugoslavenskog mentaliteta“, urnebesno je blesavo. Pod prvo, sva hrvatska politička elita rođena je u bivšoj Jugoslaviji kao djeca dobro pozicioniranih partijskih funkcionera, zaradili su prvi milijun u doba „mračnog socijalizma“ putem Genexa ili INA-e, političke karijere i sramotnog konvertitstva, te usput odradili prljavo bogatstvo pod egidom borbe protiv “komunističkog mentaliteta“, iako su baš oni nosioci istog. Providni su k’o flis papir. Jedini komunisti ste upravo vi.

Dva tjedna je gotovo proteklo otkako smo poraženi u finalu SP-a gdje smo “igrali dobro, ali zajeb’o nas sudija”. Svi smo podemonili, tu nema spora. No, danas kad reprezentativci Hrvatske, po čijim imenima nazivaju trgove, ulice i kapelice, bućkaju otečena stopala u bazenu ispunjenim redbullom s votkom, vatrometno se žene u euforiji, vrte janjce & bikove i zovu višestruke runde rodnom gradu, proporcionalno njihovom slavlju, nikako se ne stišava javna polemika putem medija i društvenih mreža o sociopsihološkom utjecaju na društvo temeljem sportskog uspjeha nogometaša. Nacionalno zajedništvo, iako uopće nisam siguran što da mislim o tom pojmu, potrgalo se poput haltera. Konačno, odlijepilo se, pljusnulo po ćelenki majstora i podijeljeno ostalo na svom mjestu. Puno je i trajalo, obzirom na realno hrvatsko stanje posvemašnje apatije i nakupljenog bijesa.

No, jedan naslov, nepoznat citat, ostao mi je na umu. Uglavnom, govorim po sjećanju jer je gotovo nemoguće pronaći nadahnutog autora koji veli slijedeće “na dan kad je hrvatska reprezentacija donijela srebro s nogometnog SP-a konačno je umrla Jugoslavija,” Prosim? Dovoljno za stezulju i utješne riječi: “Tovariš, gremo na Bled, tam ribe plavajo, ono, plivajo.” Sjedi i plači, jer znamo da ćemo još jednom proći tu lekciju o nacionalnoj pčeli, peludu i tučku. Tko je kome više pobio, tko je tu koga oslobodio, štono bi promrsio Edo Maaajka.

Crna Guja nije ravan hrvatskoj stvarnosti. Čak i ja nekrst znam napamet Modrićevu biografiju da me kresneš letvom oko tri ujutro u REM fazi, toliko sam je puta čuo.

NACIZAM NA NAJTIŠE, NACIONALIZAM NA NAJVIŠE

Doček srebrnih, drugih na ruskom Mohačkom polju gdje “slavno izginu cvijet hrvatskog nogometnog plemstva”, bio je korektan, za razliku od hipersenzibilnog autora s počekom, režisera Kreše Dolenčića koji se u ime “profesionalnih razloga” naknadno zgranuo nad nepoznatim čovjekom s mikrofonom na pozornici.

No, Hrvatskom su zato zaredale žestoke nacionalističke poruke sa snažnim rasističkim premazom, od višestrukog osvajača olimpijskih medalja Ivice Kostelića do ex splitskog tabadžije i nogometnog izbornika Igora Štimca, na račun nacionalnog porijekla i boje kože francuske reprezentacije. Čak su u stilu beogradskog Informera, ozbiljne hrvatske tiskovine s teško zatomljenim arijevskim ponosom prenijele fake news i navodnu izjavu kapetana Nigerije John Obi Mikel kako tvrdi da je “hrvatska reprezentacija previše bijela”. Uz nacionalizam i rasizam, pronašlo se malčice javnog prostora i za seksizam, pa su tako čak četiri glumačke Gracije, Nataša Jonjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i Lana Barić danima trpjele izrugu, pogrde i prijetnje konzervativaca poput Sukuba jer su se usudile s pravom konstatirati da “mi Hrvati uvijek nešto moramo na kraju zasrati”, jasno aludirajući na društvenu anomaliju u liku i djelu Marka Perkovića Thompsona.

I sve bi to bilo samo “još jedan dan u uredu” hrvatske zbilje i prikaz standardnog mentalnog profila unovačene domoljubne većine, kad ne bi postojao “ali”, golem poput planine Gvozd.

thompsonmodricdalicfoton1

Foto: N1

FALA KOMŠIJE

Naime, nacionalni mir vladao je sve dok komšije Srbi nisu objavile notornu činjenicu da je fenomenalni hrvatski vratar Danijel Subašić porijeklom Srbin kojeg je navodno čak i vlastiti ćaća u ime pravoslavne pravoispovijesti potjerao iz kuće jer se zagledao u “krivu đevojku”. Totalni zajeb, ne’š ti priče.

No, brzo se hrvatska javnost složila oko kompromisnog rješenja – jbga, trebao nam je još za raspucavanje penala – i pokušala prikazati tu delikatnu situaciju kao dokaz hrvatske tolerancije prema manjinama. Reporterske ekipe danima su  opsjedale dom Subašićevih koji je procvao u hrvatskim bojama kao nikad prije, niti poslije. Iz krajnosti u krajnost, hrvatska javnost nemilice je gazila u pijanom plesu preko leđa normalnih ljudi kojima je ionako bilo svejedno kojeg je porijekla Subašić i divila se njegovom nogometnom umijeću.

Ipak, tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se obiju, pa je netko duhovit napisao grafit Danke BiH koji se proširio kao viralni hit društvenim mrežama jer je ukazivao na još opasniju činjenicu po nacionalni identitet: polovica standardnih hrvatskih reprezentativaca rodom je ili porijeklom iz autentičnih dijelova Bosne. Mario Mandžukić (Odžak), Vedran Ćorluka (Derventa) Ivan Rakitić (Žepče), Dejan Lovren (Kraljeva Sutjeska), Mateo Kovačić (Kotor Varoš), izbornik Zlatko Dalić (Livno). E, tu su nam komšije počele opako ići na živce, opasno je reprezentacija počela „mirisati po jugoslavenštini“, zloćudnom karcinomu na hrvatskom nacionalnom tkivu. Na brzinu smo sklepali teoriju kako su „naši reprezentativci dijelom, kao i mnogi hrvatski branitelji rodom iz Herceg Bosne“. Ne iz Bosne nego Herceg Bosne. Za mnoge Hrvate „sjebana“ Bosna je samo živi dokaz kako relikt „Jugoslavije u malom“ nema društvenog i gospodarskog prosperiteta. Mislim, samo nam još nedostaje da nam Bosanci svojataju najveći hrvatski sportski doseg, pa nije Ćorluka francuski N’Zonzi, niti Medunjanin. Sve te kritičare i „jugonostalgičare“ koji podjebavaju pokušao je čak i diskvalificirati hrvatski izbornik Zlatko Dalić izjavom „nas 95% želimo jedno, a 5 % ostalih drugo. I sad će nam oni naređivati što da radimo? E pa neće“. Crni Zlatko, demokracija je vladavina većine u korist manjine, među ostalim, nisu to četiri igrača u rombu. Zanima me da su Srbija ili BiH osvojile SP, odnosno ponovile naš nogometni uspjeh, kako bi Hrvati reagirali? I dok smo mi slavodobitno i selektivno ubirali čestitke komšija, oni vjerojatno ne bi smjeli vodu iz Drine popit’, toliko bi siktali otrova.

Odoše tolerancija i poniznost za jednokratnu uporabu u vražju mater, desničarski radikali skinuli su krinke i rukavice, a populisti zinuli k’o da će kita, Roberta Prosinečkog i Jonu istovremeno progutati u ime nacionalne časti i osobnih privilegija.

BACILI SU SVE NIZ VOLGU

Na koncu, ispostavilo se da je veličanstveni uspjeh hrvatskih sportaša i naroda okupljenog oko vatre u ledenoj nacionalističkoj noći nemoći i bijede, samo paravan za otvoreno političko profiterstvo i lomača za neistomišljenike. Premijer Andrej Plenković pod ruku s notornim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem ušaltao se u šprehu o nacionalnom stadionu zvanom Plavi Vulkan koji ni po čemu ne odgovara ideji nacionalnog stadiona. Uz činjenicu da je arhitektonsko ruglo, niti smo mi Dinamo, niti smo plavi. Niste normalni u svom nazi ludilu, prebijte arhitekte i idejne začetnike, pa krenite ispočetka. O Kolindi neću prozboriti, svi smo vidjeli što se desi kad ti Mamić ostavi na čuvanje svoje zalihe veselja. Sve što bih napisao o njoj vjerojatno bi bilo utuživo, ali Grobnik i filozofija mesareve kći ne mogu uteći iz nje koliko god ona trčala uzbrdo. Freud bi je okarakterizirao kao posesivno analni tip čovjeka i pola dodatnog obrazloženja bi prešutio.

Ipak vratimo se na poantu. Sve što izvaljuje politički establishment o „konačnoj smrti jugoslavenskog mentaliteta“, urnebesno je blesavo. Pod prvo, sva hrvatska politička elita rođena je u bivšoj Jugoslaviji kao djeca dobro pozicioniranih partijskih funkcionera, zaradili su prvi milijun u doba „mračnog socijalizma“ putem Genexa ili INA-e, političke karijere i sramotnog konvertitstva, te usput odradili prljavo bogatstvo pod egidom borbe protiv “komunističkog mentaliteta“, iako su baš oni nosioci istog. Providni su k’o flis papir. Jedini komunisti ste upravo vi.

UMRLI SMO, SAMO ŠTO NISMO

Geni kameni, prema ozbiljnim procjenama, odavno ne postoje, premda antropološkim i demografskim prognozama do 2050-e godine biti ćemo asimilirani u jedinstveni europski korpus naroda. Umrli smo, samo što nismo. Marx je sasvim ozbiljno tvrdio da su Hrvati ozbiljna smetnja civilizacijskom napretku, makar meni to zvuči kao zlobna žalopojka jer je dobio gadne batine od nekog našeg mornara. Marx je bio stari žicar. Povijesno gledajući, Hitler nas je nakon kolaboracije i kraja rata želio istrijebiti, Vatikan tretirao kao šuplje predziđe kršćanstva, vlastiti Poglavnik predao Italiji za ništa, da ne pričam o skupini hrvatskog plemstva iz 16. stoljeća koja je od Svetog oca tražila da joj „nađe dobrog gospodara“, iako je kraljevski tron bio ispražnjen. Vazalski mentalitet.

I zapravo, ove šupke na vlasti zapravo nitko ne doživljava ozbiljno. Kad već krivite „jugoslavenski mentalitet“ i njihove nasljednike za svo zlo i nedaće u ovoj državi, u suštini projicirate svoje nabumbane face i povijesne grijehe na bijelom platnu nacije. Hrvatska se iskazala kao velika sportska sila, ali se strmospizdila na planu ljudskosti, životnog stila i socijalne inteligencije.

S Jugoslavijom više nema nitko veze, ako i ima, pamti samo dobre stvari. A nas Hrvate nisu impresionirale smišne naše Hrvatine, posebno dok pljucaju i ignoriraju naše komšije kao nižu vrstu. Da, sve dobro u Hrvatskoj su učinili geni, ali ne kameni nego svevremeni.

I zato, bujrum narode, učini što ti srce želi, jedan je život. Ipak, dharmički preporučujem, izbjegavajte Davora Šukera.

The post Bujrum narode appeared first on Tacno.net.

Viewing all 1914 articles
Browse latest View live