Ljubav prema naciji je jedina promašena ljubav. Nacija ne voli svoje podanike. Nacija te neće maziti, nacija će te prodati čim joj se pruži prilika. Naciji su ljudi samo sredstvo za potkusurivanje.

To je ta njihova Bosna i Hercegovina.

Revolucija jede svoju djecu, govorilo se nekada. Nacije ne samo da jedu svoju djecu, nego ih prije toga još izgladnjuju i muče.

D.K. (rođen 1946.) iz Nevesinja bio je na putu prema kući iz banjalučke bolnice. U Donjoj Jablanici, zbog obilnih snježnih padalina došlo je do zastoja koji je trajao više sati. D.K nikad nije stigao u Nevesinje. Preminuo je, kažu, od srčanog udara.

Do velikih zastoja je došlo jer uslijed snježnih padavina. Novinari su kopali po tome čija je odgovornost održavanje ceste, a odgovorni su odgovornost prebacivali jedni na druge. I tako, ne zna se ko je tu kriv. Navodno neka privatna firma ima koncesiju za taj posao, samo se nisu javljali na telefon, pa…

To je slika države kakvu propovijedaju oni koji su na vlasti.

Umjesto da D.K. ode na dodatne pretrage zbog srčanih problema u Mostar ili Sarajevo, zbog strukture države najbliža bolnica bila mu je u Banja Luci. Ne samo da je ovakvo rješenje nelogično, već je i opasno po život. I ko zna koliko je još ljudskih života nestalo jer je onima koji su na vlasti bitnije sačuvati ratni plijen (kanton, entitet, fildžan, šta već ne) nego ljude.

Uostalom, takva je to ideologija, ne treba se ni čuditi tome. Važnije je imati nekakve kantone, entitete i slične budalaštine, nego zaštititi svoj narod. Jer upravo o tome se i radi – svrha države je da napravi zajednicu koja će se brinuti za živote, zdravlje i blagostanje onih koji se unutar te države nalaze.

Umjesto toga, vladajuće oligarhije u BiH su od jedne prosperitetne države napravili ovo što je danas – Apsurdistan koji je opasan za svakoga. Čak i za djecu samih onih koji je svakodnevno urušavaju.

Ljubav prema naciji je jedina promašena ljubav. Nacija ne voli svoje podanike.

Znam dvojicu ljudi, od njih mi je jedan odličan prijatelj, koji su izgubili odlična radna mjesta za koja su i više nego kvalifikovani. Imali su sve moguće edukacije za taj posao, iskustvo, sve što treba. Jedini problem je bio to što su sa njima trgovali Srbi i Bošnjaci. I tako, nekom Srbinu ili Bošnjaku je palo na pamet da baš njegova etnička grupa treba da ima dvojicu ljudi na mjestu na kome rade ova dvojica sa početka rečenice. A on će (Srbima ili Bošnjacima) dati druga dva mjesta na nekom drugom radnom mjestu. I lako se dogovoriše. Moj jaran i njegov kolega su ostali bez posla. Druga dvojica su dobila posao za koji nisu ni kvalifikovani, ali su tu jer im je ispravan dres. Ne znam šta je ona druga strana (srpska ili bošnjačka) dobila zauzvrat. Ono što ostaje činjenica je da o kreditima koje svaki mjesec otplaćuju ta dvojica koji su ostali bez posla nije bilo ni riječi.

Da li i čitaocu zvuči apsurdno kad se ne precizira nacionalna pripadnost? Nacija te neće maziti, nacija će te prodati čim joj se pruži prilika. Naciji su ljudi samo sredstvo za potkusurivanje.

Snijeg u Donjoj Jablanici nema ko da čisti. Ne zna se nadležnost. U onlišnoj zemljici se sve usitnilo, a vi se narode snalazite. Ne bi se trebalo previše čuditi ni kada bi čovjek pročitao da oni koji vode cestarske firme nisu kompetentni, ali su podobni.

U zemlji podobnih a ne sposobnih nikome nije dobro. Ni onom mom jaranu bez posla, ni tebi koji ovo čitaš. Familiji od D.K. rođenog godinu nakon onog rata je i gore. Ne valja nikome ko na svojoj nacionalnosti nije zaradio dovoljno da može sebe i svoje liječiti u inostranstvu.

A vama, narode, ostavlja da se svađate oko toga ko je počeo rat i da slavite ono što vam se kaže da se mora slaviti.

Nema vam druge nego slaviti, pa bio to 9. januar, 1. mart ili 10. travnja, jer je onome koji se ne buni očigledno dobro biti svoj na svome.

The post Svoj na svome appeared first on Tacno.net.

Moj život bez Sane ne bi imao smisla. Tako svoju priču i počinje i završava Senad Kumalić, slikar i profesor u gimnaziji u Sanskom Mostu, jedan od brojnih Sanjana kojem se sporni radovi u koritu rijeke, a o kojima šira javnost u BiH malo zna ili ništa ne zna – nimalo ne sviđaju.

Ako Senadu, zbog umjetničke duše i zanesenosti i činjenice da decenijama živi i stvara pored Sane, pola pritužbi i “odvadite”, opet bi ostalo dovoljno kompromitujućih informacija o “mutnim” radnjama (u prenesenom ali i doslovnom značenju) koje su pratile projekat uređenje korita Sane i zaštite od poplava, a koje su nas natjerale da dublje istražimo priču i na kraju posjetimo Sanski Most.

ŠTA SU (U)RADILE MAŠINE U SANI

Doduše, nakon što su nadležni i odgovorni sa svih strana, na pitanja Sanjana – zašto se iz Sane vadi sedra i da li je iko vidio bilo kakvu ekološku studiju za tako ozbiljan posao, godinu i kusur prebacivali lopticu s jednih na druge, našem portalu su u međuvremenu stigli i njihovi odgovori (nakon kojih nismo bili ništa pametniji). Sve skupa nimalo nije umanjilo utisak da priča liči na “bluz mutne vode”.

A počelo je još 2014. godine, kad je Sanski Most jedva preživio majske poplave. Nekoliko mjeseci kasnije tadašnje lokalne vlasti, u pratnji predstavnika federalnog Ministarstva poljoprivrede i vodoprivrede i Agencije za vodno područje rijeke Save, počele su da obilaze teren, najavljujući kapitalni FERP– projekat hitnog oporavka od poplava, koji se finansira iz kredita Svjetske banke, a preko federalnog Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva.

Kako su tada pokušali da ubijede Sanjane, ali i sve druge koji žive duž toka rijeke, nakon nekoliko faza rada i konačnog završetka projekta “grad bi trebalo da bude zaštićen od neke nove vodene kataklizme”. Bez mnogo buke, i uz sporadično izvještavanje lokalnih medija, “vodanje” zvaničnika, uz nejasne formulacije o prvoj i drugoj fazi i brojkama od 400.000 do 500.000 maraka vrijednosti projekta, radovi su nastavljeni i u naredne dvije godine, pa je vruć krompir i prvo konkretno pitanje – šta rade mašine u Sani i zašto se iz korita vadi sedra, dočekalo novog načelnika Sanskog Mosta Farisa Hasanbegovića. 

“U tom projektu se produbljuje korito rijeke Sane. Bojim se da onaj ko je nosilac projekta ne zna šta znači ukljanjanje sedre iz Rijeka, kao što su Sana ili Una, jer to je priprodna rijetkost koja ne smije da se dira”, upozorava sanski ekolog Amir Talić.

“Volio bih da vidim da za takav posao postoji bilo kakva ekološka studija, a naročito da mi neko dokaže da sve to nije uvod u projekat o gradnji 19 hidroelektrana duž cijelog toka Sane, o kojima se odavno šuška”, kaže Talić za Inforadar.

Foto: I Amir Talić sumnja da je riječ o pripremama za igradnju čak 19 hidroelektrana na Sani

“Tek će se pokazati kakav problem može da napravi uklanjanje sedre, jer osim što je ona prirodni fenomen, ispod sedri u Sani postojale su pećine sa bogatim ribljim fondom i živim svijetom”, dodaje Senad Kumalić i napominje da je Sana svake godine sve plića i da na to utiču i grubi radovi u koritu.

Foto: Senad Kumalić upozorava na ekološku katastrofu

Bez produbljivanja korita – nema rješenja za poplave, jedna je od teorija kojom su se vodile lokalne vlasti i u Sanskom Mostu i u Prijedoru, ali ljubitelji rijeke tvrde da je uklanjanje sedimenta iz Sane jedna od najmanje efikasnih, a ujedno i najskupljih i ekološki najštetnijih metoda.

PREBACIVANJE ODGOVORNOSTI

“Građani su se masovno žalili i već su počele da kruže priče da iza tog projekta stoji pranje para i ko zna kakvi i čiji interesi”, kaže za naš portal jedna od aktivistkinja Facebook grupe Bijeli brodovi.

Oni su se na društvenim mrežama i okupili kako bi pokušali da zaštite uništavanje ove krajiške ljepotice, a onda su počeli prepisku sa lokalnim vlastima i državnim činovnicima.

“Načelnik Sanskog Mosta nam je odmah odgovorio, poručivši nam da je i sam odrastao na Bijelim brodovima i da mi nismo jedini koji o Sani brinu, međutim, rekao je da sve važnije informacije o projektu potražimo u Agenciji za vode”, kaže naša sagovornica, ne želeći da joj otkrivamo ime.

I kako to obično biva kad su ovakvi “projekti” u pitanju, nakon što su se obratili agenciji, oni su lopticu prebacili na lokalne vlasti, tako da je projekat dobrim dijelom i suštinski ostao nepoznanica.

“Nosilac projekta je Agencija za vode riječnog sliva Save, a mi smo bili zaduženi za građevinsku dozvolu i kao korektivni faktor”, bio je kratak načelnik Sanskog Mosta Faris Hasanbegović, pokušavajući da nas uvjeri da su sve relevantne informacije u agenciji.

Nakon kraćeg ubjeđivanja, ipak je pristao da govori za Inforadar.

“Radovi su počeli prošle godine, a biće nastavljeni. Prvi dio posla je urađen, a to je onaj koji se odnosi na naselje Gerzovo, gdje su štete od poplava i bile najveće. Sada se radi na drugom dijelu, to je preventivni zid koji treba da ide od Mašinskog mosta do Gerzova. Taj zid bi spriječio neko buduće probijanje i izlivanje rijeke. Mi smo od agencije tražili i intervencije oko gradskog mosta i Trnove, jer i u tom dijelu imamo problem sa poplavama”, govori Hasanbegović.

BEZ URAĐENE EKOLOŠKE STUDIJE

I on barata brojkom od oko 400.000 maraka, ali, iako je načelnik, kaže da nije siguran ko sve to finansira?!

“Mislim da to radi agencija, ili se finansira iz sredstava Federacije BiH”, dodaje Hasanbegović.

Foto: Faris Hasanbegović, načelnik Sanskog Mosta

Priznaje da su mu stizale pritužbe građana koji su upozoravali “na ekološke posljedice” projekta i njegovog uticaja na floru i faunu u i oko Sane te da je s nekima od njih imao prepisku.

“Imali smo sastanke sa profesorima sa PMF iz Sarajeva, a tu su bili i ribolovci i upravo ta pitanja smo im postavili. Svi su tada potvrdili da radovi koji se izvode u koritu neće bitnije uticati na život u rijeci i da je važnije da se ne narušava obala”, kaže Hasanbegović.

Ipak, u odgovoru na ključno pitanje – da li je za tako kapitalan projekat urađena ekološka studija, načelnik je dao pogrešan odgovor.

“Mislim da je agencija uradila i studiju izvodljivosti i ekološku studiju i da su obje bile preduslov za radove”, naveo je on.

Foto: Faksimil odgovora Agencije za vodno područje rijeke Save

“Zakonom o vodama Federacije BIH nije predviđeno da se za takve projekte radi studija izvodljivosti ili studija uticaja na životnu sredinu”, pišu u odgovoru na naša pitanja iz Agencije za vodno područje rijeke Save.

Nakon podužeg “ubjeđivanja” i najave da ćemo u priči morati navesti kako su svi u lancu odgovornosti bježali od odgovora, prebacajući lopticu jedni na druge, pristali su da, barem djelimično, “objasne” projekat.

Prema njihovim navodima, radovi koje je agencija finansirala sa 327.000 KM su završeni, dok je Svjetska banka “za kompletan projekat izdvojila oko 654.000 dolara”. Pojašnjavaju da su oni (Svjetska banka) kroz svoje procedure za izvođača radova izabrali firmu Ganić d.o.o, a agencija firmu Roading d.o.o. iz Gračanice. Na pitanje ko nadzire radove, iz agencije nejasno odgovaraju da se i to “bira u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama”.

Osim, očigledno, opravdanih sumnji da se sve radi bez naučno zasnovanih studija, Sanjani koji su nam pisali i sa kojima smo razgovarali kažu da ne znaju ni gdje je sve ono što je izvađeno iz rijeke završilo. I jednako važno, mnogi sumnjaju u korupciju, jer nema tragova ni dokaza gdje je i na koji način završio izvađeni šljunak iz korita rijeke, tim prije jer su nam neki od sagovornika, pod uslovom anonimnosti, na licu mjesta potvrdili da je vađeni šljunak – prodavan.

Foto: Brojna su svjedočenja o vađenju šljunka iz Sane radi prodaje

Lokalna organizacija SDP-a takođe je reagovala 2017. godine i upozorila na nedozvoljene radnje.

“OO SDP BiH Sanski Most smatra da su postojala i postoje bolja rješenja za prevenciju od poplava i mislimo da se bahato i neselektivno kopanje korita rijeke Sane i devastiranje njenih najatraktivnijih lokaliteta moglo izbjeći. Ali i Vi i mi znamo da se ovakav zahvat najviše radi zbog novca i ogromne količine materijala koji će se izvući iz rijeke Sane, a to je Vama i gospodinu Burniću izgleda bitnije od naše Sane”, stoji u saopćenju predsjednika SDP-a Sanski Most Almina Hopovca.

Načelnik Hasanbegović, koji dolazi iz SDA (kao i njegov prethodnik) pak tvrdi da je sve što je iz korita izvađeno prošle godine “završilo na deponiji na Šekovači” i da je korišteno za nasipanje lokalnih puteva i ostale slične potrebe, ali priznaje da to “ranije nije bilo tako regulisano”, ma šta to značilo.

“Do sada je bila praksa da to ugovorom nije ni definisano, tako da su izvođači, valjda, to uzimali sebi. Ovaj put smo tražili da se taj materijal iskoristi za nasipanje. O količni i vrsti izvađenog materijala nemamo podatke”, kaže načelnik.

“Nekad su postojale drakonske kazne ako bi neko iz Sane vadio šljunak ili pijesak, a sad je sve to ozakonjeno”, dodaje Amir Talić.

SVE SE OPET VRTI OKO SDA

Interesantno je da niko nema podatke ni o promjenama odluka o izvođaču radova, pa se tako u jednoj od čuvenih faza pominju i Prijedor putevi, dok načelnik barata informacijom da se, prije firme Ganić d.o.o,pominjala “neka firma iz Ključa, ali ona u posao nikad nije ušla”.

U jednom od njegovih odgovora lokalnim odbornicima SDP-a koji su se, u julu 2017, osim “neformalnih” Sanjana jedini raspitivali o projektu, načelnik je naveo “da je projektno-tehničku dokumentaciju radila projektantska kuća Higracon d.o.o. Sarajevo, da je ona koštala 15.000 KM, a izradu dokumentacije su sufinansriali UNDP i Opština Sanski Most”.

Foto: Načelnik Hasanbegović (u sredini) u društvu resornog federalnog ministra Šemsudina Dedića (desno), inače stranačkog kolege iz SDA

Tada se, umjesto agencije za vode, kao glavni akter u raspisivanju tendera za izvođača radova pominjalo federalno Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, kojim u protekle četiri godine rukovodi Šemsudin Dedić, također iz SDA. Interesantno je da je Dedić upravo iz ovih krajeva (iz Bihaća).

Sva pitanja koja je Inforadar uputio na njihovu adresu – ostala su bez odgovora.

Sanjani tako i dalje strahuju od novih poplava, jer nisu sigurni u “efikasnost” ionako “mutnog” projekta, budući da su mnoga ključna pitanja ostala bez odgovora. Neka od njih glase: prijeti li Sani ekološka katastrofa, zašto nije urađena ekološka studija, ko je sve u lancu odgovornosti za uništavanje korita rijeke, gdje je i na koji način završio šljunak iz Sane (i ko je od toga imao koristi), odnosno, da li je bilo ugrađivanja u tendere raspisane tokom izvršavanja projekta?

Ono što je, međutim, u cijeloj priči najintrigantije jeste njeno zatvaranje u lokalne okvire. I dalje je otvoreno pitanje zbog čega se sve tako vješto krije, odnosno, zašto se i pune četiri godine od “lansiranja” projekta za priču o ekološkom uništavanju ovog krajiškog bisera skoro niko nije zainteresovao, koliko god bilo očigledno da je priča šuplja sa svih strana i da mnogo toga upućuje na korupciju.

inforadar.ba

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

The post ČETIRI GODINE UNIŠTAVANJA KORITA SANE: U pozadini “odbrane od poplava” izvlačenje šljunka za prodaju i gradnja HE appeared first on Tacno.net.

Fabrikovane vijesti da se Naša stranka protivi NATO putu još jedan su dokaz manipulacija i pritisaka zbog jednoglasne odluke Predsjedništva Naše stranke da nećemo ići u koaliciju s HDZ-om, SDA-om i SNSD-om. Naša stranka je iskazala svoju opredijeljenost za NATO put u svim svojim strateškim dokumentima i to potvrdila u medijskim nastupima. Podsjećamo da je Naša stranka u Parlamentu BiH zauzela stav da neće podržati mandatara koji ne priznaje NATO put BiH.

Oni koji plasiraju lažnu informaciju o opredijeljenosti Naše stranke za euroatlantske integracije čine to s isključivo jednim ciljem: opravdati saučesništvo s HDZ-om, SDA i SNSD-om u formiranju vlasti.

Ohrabreni jučerašnjom sjednicom predsjedništva SDP-a, očekujemo od našeg trećeg partnera u bh. bloku, Demokratske fronte, da donese istu odluku: da neće ići u koaliciju s nacionalnim strankama.

The post Naša stranka: Laži o protivljenju Naše stranke NATO putu su alibi za koaliciju sa HDZ, SDA i SNSD-om appeared first on Tacno.net.

 Foto: Patrik Macek/PIXSELL, Nacional      

I de facto, sve informacije koje im politički ne odgovaraju sadržajem ili reputacijom mogu proglasiti kao oblik fake newsa, a mediji su prvi na udaru. Slijedeći put kad objave podatak da su značajno podigli životni standard i primanja građana, a vi im javno odgovorite da tu pojavu mnogobrojna umirovljenička populacija nije primijetila jer povećanje minimalne mirovine od bijednih 42 kune ne sugerira taj zaključak, ozbiljno riskirate da vas se optuži za uznemiravanje javnosti i širenja fake newsa. Pravne i represivne mogućnosti su nepresušne i maštovito zamišljene, a cilj im je utjerati strah u kosti i novac iz novčanika kritički nastrojenim segmentima društva . No, uvjeren sam da taj zakonski i politički manevar HDZ-a nikad neće stvarno zaživjeti jer je duboko protivan stečenim demokratskim pravima i ljudskoj prirodi.

Postoji štorija anegdotalne naravi iz Japana oko najstarijeg fake newsa u povijesti civilizacije jer muški rod po tom pitanju od pamtivijeka laže i širi neistinite informacije. Naime, svojedobno su se brižni Japanci suočili s gorkim javnim usudom u svjetskim razmjerima koji ih je na temelju “rezultata dugogodišnjeg znanstvenog antropološkog istraživanja” obilježio kao nesretne vlasnike “male piše”  (navodno 11,2 cm op.a,). Pukla je nacionalna muška bruka, jebeš bushido i yakuze. Ne mareći za vjerodostojnost istraživanja koje su naručili veliki proizvođači kondoma u SAD-u, počeli su histerično i masovno kupovati američke kondome “king size” veličine kako bi eventualno impresionirali ženski rod da su gotovo uništili domicilne proizvođače. Japanska vlada kako bi zaštitila vlastitu industriju, ali i posrnulu čast sunarodnjaka, podigla je trošarine na američke kondome i oštro osudila ponižavajuću praksu seksualnog zavođenja putem prevare, te “oprala” medije zbog dovođenja javnosti u zabludu. Ne znam što se naknadno dogodilo po tom pitanju s japanskom seksualnom kulturom, ali sumnjam da su dramatično promijenili navike.

I pitate se kakve veze ima uvod s bilo čim na brdovitom Balkanu gdje se muškići rađaju s kalašnjikovom oko vrata, bocom rakije u ruci i manigom koja se vuče po podu?

Daleko veće nego što mislite.

HRVATSKA VLADA UVJERLJIVO NAJVEĆI PROIZVOĐAČ FAKE NEWSA

Kao što je poznato, Hrvatska je mala zemlja za velika sranja, a jednom smo nedavno posvjedočili kad je hrvatska Vlada na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem najavila kampanju protiv  “širenja fake newsa koje neodgovorni mediji, političke stranke, paraobavještajne strukture i pojedinci sustavno plasiraju u javnosti poradi destabilizacije vlasti i pravnog poretka”. Nakanu su prisnažili idejnim oblikovanjem i operativnom primjenom  Zakona o elektroničkim medijima upućenog u hitnu saborsku proceduru, a tzv.“zakon o cenzuri” javnosti je predstavila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek obrazlažući motive i razloge hitne pravosudne primjene.

Dojadilo je Vladi u mandatu HDZ-a da mediji kontinuirano otkrivaju afere tipa “Borg” ili “SMS”, činjenično raskrinkavaju manipulativne prikaze poboljšanja hrvatskog gospodarstva, životnog standarda građana, vanjsko političkog položaja, koruptivne i društvene skandale visokih državnih dužnosnika, da ih građanstvo putem društvenih mreža danima ismijava kao u slučaju ministra obrane Damira Krstičevića i nabave borbenih zrakoplova F-16, a oporbeni saborski zastupnici u izbornoj godini “rasturaju k’o Panta pitu” dok oni mogu samo nemoćno prostačiti i fizičkom silom “zaustavljati Reuters”. Svaki nepoćudni oblik javnog izražavanja, odsada će se zakonski sankcionirati “u duhu najviših europskih pravnih standarda odgovorne komunikacije u javnom prostoru” (?!?) , a sankcije se kreću od visokih novčanih kazni do bezuvjetnih zatvorskih kazni.

Jednostavno, Zakon o sramoćenju koji zahvaljujući svojim manjkavostima nikad nije u cijelosti zaživio zbog pritiska javnosti uslijed besmislenih sudskih obrazloženja presuda, nije im bio dovoljan nego su posegnuli za ušminkanom doktrinom bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka “građani mogu pričati što žele, ali unutar svoja četiri zida”. Dva pendreka su uvijek bolji od jednog.

Zanimljivo istovjetan stav o javnom izražavanju ima i srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić koji je došao na ideju o “zabrani interneta”. Veliki umovi slično misle.

KAKO JE PROPAO NOVI KRUG NA RINGIŠPILU OBMANA

No, umjesto da natenane i u pravedničkom miru provedu protuustavne zakonske restrikcije zagarantirane slobode govora, akumulirane afere ministra obrane Damira Krstičevića, ministra financija Zdravka Marića ili ministra zdravstva Milana Kujundžića, te sve oštrije i buntovnije reakcije javnosti na poteze hrvatske Vlade, prisilili su ih na brzo djelovanje.

I kao grom iz vedra neba, ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić prozvan je u “podmuklo osmišljenoj aferi” za konzumaciju “koke i prostitutki”, a cjelokupnu priču na politički volej hrvatskoj Vladi neočekivano je nabacio ugledni tjednik Nacional. Iako svjestan da je vjerojatno riječ o fabriciranoj aferi i fotomontaži, kako je u Direktu RTL Zoranu Šprajcu naznačio glavni urednik Berislav Jelinić,  svoju uredničku odluku objave teksta obrazložio je argumentom “teme od posebnog značaja za javnost”. U prilog dvojbenosti uredničke odluke Jelinića, skeptični kroničari hrvatskog novinarstva  podsjećaju kako se tjednik Nacional u eri pok. Ive Pukanića snažno politički i informativno “naslonio” na tadašnji Ured predsjednika Stjepana Mesića iz kojeg su “curile” na desetine strogo povjerljivih spisa kao ekskluzivne teme, ali kako je cilj bio demokratizacija hrvatskog društva nakon mračnog razdoblja Tuđmanove “puzajuće diktature”, posredni poslovni i osobni benefiti suradnje zanemareni su u javnosti poradi ostvarenja “višeg cilja”.

Naravno, zagrmilo je u rijetko viđenom pravedničkom i odlučnom tonu s Markovog trga koji dosad nikad nije primijećen kad su u pitanju bila ljudska ili socijalna prava građana, ministar Tolušić je bijesno poručio “bando, pakirajte kofere”, SOA je ekspresno odradila analizu fotografija za koje i informatički stručnjaci tvrde da su “nadprosječne kvalitete”, samozatajni državni odvjetnik Dražen Jelenić slučaj je proglasio prioritetnim i aktivirao cjelokupni  DORH na istrazi, a kolumnisti bliski vlasti nepogrešivo su sugerirali srpske sigurnosne službe, hrvatsko paraobavještajno podzemlje satkano od bivših kadrova UDBE i svekolike mračne sile kao naručitelje afere.

Zanimljiv detalj jest da aktualni prvak teške kategorije u skandalima prema svim verzijama, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović nit’ se javlja, nit’ piše, iako će kao izgledan kandidat HDZ-a na predstojećim predsjedničkim izborima, posredno ostvariti najviše koristi.

ODSAD SVE ŠTO NAM NE ODGOVARA JE FAKE NEWS

I što se zapravo dogodilo i koje su posljedice afere “koka prostitutka” u kojoj je apostrofiran ministar Tolušić? Tko mu je zapravo “napakirao” aferu?

Iskreno i nisam nimalo usamljen u tom mišljenju, izgleda kao da je ministru Tolušiću aferu napakirao sam HDZ i aktualna vlast. Pitanja su logična; tko jedini ima stvaran interes u cijeloj priči? Upravo oni. Tko je tvorac dugogodišnje prakse “pakiranja” političkim neistomišljenicima i novinarima od vremena SZUP-a pa do SOA-e? Vlade u mandatu HDZ-a. Tko raspolaže potrebnim resursima, kadrovima, infrastrukturom i jasnim motivima? Pogodite.

Konačno da metodom slučajnog odabira napravite životnu premetačinu visokih i stranačkih dužnosnika hrvatske politike, uvjeren sam da bi pronašli nadprosječnu količinu neprijavljenog novca, ljubavnica, droge, prostitutki i oružja za hrvatske prilike, gotovo da im je i nepotrebno “pakirati” afere. No, prvotna panična reakcija ministra Tolušića i komični demantij kompromitirajućih fotografija – “to nisam ja, čovjek na fotografiji nosi cipele oblog vrha, dok ja uvijek nosim cipele na špic” (?!) – svjedoče da niti sam nije bio upućen u pozadinu priče.

Osobno, nije mi potrebno daleko posegnuti kako bih argumentirao stav o (ne)posrednoj upletenosti HDZ-a u aferu “koka prostitutka”. U četvrt stoljeća karijere istraživačkog novinara, barem desetak godina su me sigurnosne službe operativno obrađivale (vidi pod Popis prisluškivanih novinara 2000.). Pokušale su me zatvoriti, oteti, javno diskreditirati, fizički prijetiti, pratili su mi komunikaciju i korespondenciju, podizali lažne kaznene prijave i pokušali egzistencijalno iscrpiti. Ništa nisam mogao poduzeti jer crvena oznaka “strogo povjerljivo” na osobnom dosjeu koju nije uspjela poništiti niti svojedobna predsjednica saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, krije sve potencijalne dokaze kojima po slobodnoj volji može manipulirati svaki niže rangirani operativac sigurnosnih službi.  Mnoga ugledna imena hrvatskog novinarstva, politike i gospodarstva imali su slična iskustva, pojedinima su uništili životne sudbine i karijere, a sav njihov grijeh se može podvesti pod zajednički nazivnik neovisnosti. Rodonačelnik paraobavještajnog podzemlja i pripadajućih im tehnika, upravo je sam HDZ, a sada se pokušava na zakonskoj razini prometnuti u žrtvu opisanih struktura na uštrb ustavnih prava slobode govora i javnog izražavanja.

I de facto, sve informacije koje im politički ne odgovaraju sadržajem ili reputacijom mogu proglasiti kao oblik fake newsa, a mediji su prvi na udaru. Slijedeći put kad objave podatak da su značajno podigli životni standard i primanja građana, a vi im javno odgovorite da tu pojavu mnogobrojna umirovljenička populacija nije primijetila jer povećanje minimalne mirovine od bijednih 42 kune ne sugerira taj zaključak, ozbiljno riskirate da vas se optuži za uznemiravanje javnosti i širenja fake newsa. Pravne i represivne mogućnosti su nepresušne i maštovito zamišljene, a cilj im je utjerati strah u kosti i novac iz novčanika kritički nastrojenim segmentima društva . No, uvjeren sam da taj zakonski i politički manevar HDZ-a nikad neće stvarno zaživjeti jer je duboko protivan stečenim demokratskim pravima i ljudskoj prirodi.

A postoji još jedan i to ključni razlog: svi pouzdano znamo da aktualna vlast ima “razloga za nacionalnu bruku”, a u prikrivanju te činjenice ne može im pomoći niti kupovanje “king size” pakovanja američke doktrine fake newsa i političkog naoružanja konzervativaca.

The post KING SIZE PAKOVANJE FAKE NEWSA appeared first on Tacno.net.

(Amer Tikveša: Taksi priče, Buybook, Sarajevo/Zagreb 2017.)

Sjećate li se možda Miloša Šestića? To je onaj igrač Crvene zvezde s kraja sedamdesetih i prve polovine osmdesetih s kojim niko nije znao šta i kako: ni treneri, ni saigrači, ni – oni najmanje! – protivnici. Nepredvidljiv i brz, naoko smotan a dobar tehničar, drzak i bezobrazan “do daske”! To je onaj smješni, vazda malo pogureni tip – otud smo ga svi u kući zvali Guto – koji je jednom, u večitom derbiju, izvrsnom golmanu Partizana Petru Boroti “uvalio” neviđenu foru. Bilo je to ovako:

napad Zvezde već prošao, svi igrači krenuli ka centru. Siroti Pero čvrsto drži loptu u rukama i gleda kome da je doda, a Guto se šunja oko njega i dobaci mu: “Spusti loptu, zar ne vidiš da je sudija svir’o faul za nas?!” Borota u nevjerici gleda u sudiju, ovome stvarno pištaljka još u ustima. I na kraju golman stvarno spusti loptu na travu. Guto je munjevito pikne i, k’o lisica kokoš!, ukrade, pa je lagano šutne u prazan gol. Sudija, kud će – šta će, sve je po pravilima, pokaže na centar. Goooolll!

Navijači crno-bijelog “Parnog valjka“ to nikad nisu oprostili, inače odličnom golmanu, Petru Boroti. A Gutino ime, ako već ne prije toga, ostalo zlatnim slovima zapisano na nebu iznad beogradske  marakane.

Ma, taj vam je, osim što je bio lukav, znao i po dvojicu-trojicu protivničkih igrača “okrenuti na petobanci”! Ako se na muci poznaju junaci, onda se upravo na malom prostoru prepoznaju istinski fudbalski majstori. Danas, vani, Mesi i Sala, u nas su to nekad, osim legendarnog Gute, bili nedavno preminuli Šeki, pa Džaja, Švabo, Pape, Semir Tuce…

I baš ovo: na malom prostoru, je razlog što lukavog Miloša pominjem na početku prikaza jednog književnog djela. Jer, ako je poezija, po nekim definicijama, uhvaćeni trenutak, onda je kratka proza (priča, pa i crtica) – uhvaćeni kadar, scena, prizor.

Koliko je teško pisati kratke priče dokazuje već i sama činjenica da je pisaca koji su se proslavili u ovom žanru izrazito malo. Meni, ovako “na prvu” od stranih pisaca na pamet padaju Edgar Alan Po, Anton Čehov, pa Borhes, Danil Harms… A od naših, kako zaboraviti Duška Olovka piše srcem Radovića, hroničara Sarajeva Darija Dacu Džamonju, ili, ranije, nenadmašnog all round umjetnika, pisca, slikara i karikaturistu Zulfikara Zuku Džumhura?

To doista malo ko može: u par stotina riječi ispričati celu lepu priču, onu koja ima sve: i “glavu”, i “trup” i “rep”. Svaka takva priča, a da o ukoričenom uratku i ne govorim, je pravi literarni događaj.

Upravo zato sam ovih dana s velikim uživanjem pročitao obimom neveliku knjigu (123 stranice) Amera Tikveše (Konjic, 1979), zbirku priča ponešto neobičnog naslova “Taksi priče”. U knjizi se, ako sam dobro prebrojao, nalazi čak 65 uhvaćenih slika o, i sa, sarajevskim taksistima. Tako je pisac, koji u mnogima od njih spominje vlastitu i porodičnu, blago rečeno, nezavidnu finansijsku situaciju izazvanu “hroničnom” nezaposlenošću, ovim izdanjem bar donekle vratio silan novac isplaćen ovim, ponekad šutljivim, a (ovdje) češće veoma pričljivim, motoriziranim hroničarima grada.

I upravo tu, u tim monolozima i “škrtim” dijalozima – gdje putnik/glavni lik tek tu i tamo, kao podrstrek, ubaci neko provokativno pitanje ili primjedbu – nalazi se sama srž, “srce” ove knjige. Sočnim, gradskim govorom i slengom, bez dlake na jeziku, sarajevski taksisti precizno poput seizmografa bilježe “tektonske poremećaje” života u gradu na Miljacki. Rat i poraće, dobrovoljna i prisilna promjena “krvne slike” Grada, strmoglavi pad životnog standarda, podmuklost i bezobzirnost političara… Ali i protuteža sumornoj stvarnosti: žilavi, rekao bih čak – neuništivi sarajevski duh, šega i šala… Sve to, posredno i bez patetike, kroz suze i smijeh, majstorski bilježi pero i oko Amera Tikveše u “Taksi pričama”. I zato, makar koliko se, kao i kod Danila Harmsa, recimo, na prvo čitanje, činile tek zabavnim i laganim štivom za masovnu upotrebu, ovo uopšte nisu naivne pričice. U njima, kao i u ljudima koji ih, za volanom “bolida koji život znače”, nonšalantno i kao usput izgovaraju, ima toliko istine i životne mudrosti kao u hrpama “mudrih”, “ozbiljnih” knjiga!

Po najboljim uzusima žanra, svaka ova, nekad i ultrakratka priča, ima i početak, i sredinu, i kraj. Svaka je jasno uhvaćeni momenat, prepoznatljiva urbana situacija u kojoj taksista i putnik, kao ona dva čuvenu starca u Mapet šouu, bilježe i komentarišu opšti raspad sistema. A i unutra se, pričaju šoferi, zna svašta desiti: vehabije i jugonostalgičari, titoisti i “podobni”, pokondirene dame i papci što u vozilo sjedaju u mokrim kupaćim gaćama, raspjevani i šutljivi, penzioneri i teški kokuzi, klijenti s cukom ili biciklom koga treba strpati u prtljažnik… Sve i svašta. Sodoma i Gomora. Ili, bolje: ponekad tužni, nekad veseli apsurd na ulicama šeher-Sarajeva!

Razumije se da, u tako kratkoj formi, pisac itekako mora paziti na svaku riječ. I upravo tu se dobro vidi Tikvešino prilično veliko novinarsko iskustvo u raznim medijima. Njegove priče karakterišu jasne i pravilne, većinom kraće, “tačne i tečne” rečenice, “bez grama sala na sebi”. Sintaksa i vokabular par excellence.

Pa evo, da i ja završim u tom stilu, to jest, da se zadržim (skoro) na granici kratke priče (500 riječi). Za kraj, kao rumena trešnja na vr’ slatke torte evo odlomka iz jedne od Tikvešinih Taksi-priča. Ako vas on ne navede da trknete do knjižare i gvirnete u ovo dragocjeno štivo, ja stvarno ne znam… Džabe sam krečio!

Razni

S radija vijesti iz Sirije.

–Izvještavanje s ratišta uvijek zvuči poznato, ko da sad čujem s radija izvještaje iz Goražda, Sarajeva, Srebrenice… – kažem taksisti.

–A vidjeće oni šta je rat i za šta su ginuli kad se završi. Kad im iz bijela svijeta dođu razni i počnu ih drilovat. Ispašće i da su džaba ratovali i da do rata nisu ni živjeli kako je propisano ljudima da žive.

Meni ono razni zazvuča kao neka posebna vrsta ljudi.

–Ko i nama što su došli – nastavlja taksista – pa ispade da sam cijeli život duduk bio. Slušam, baš ovako na radiju, u Libiji neki dan prvi put platili struju i vodu, hej! Prvi put! Prave ih sad primitivcima, ko biva oni ne znaju da to treba radit, a primitivci su što su na to pristali. Država im 50 godina mogla to davat džaba i sad odjednom ne može!? Tako ti ni ja nisam znao do kraja rata da čovjek ne može dobit stan nego ga mora kupit. Živiš u njemu 20 godina, dala ti ga država, ti ga održavaš, ulažeš u njega, ali džaba. Dali mi one certifikate ko platu što sam bio u ratu i ja ih uložio da otkupim stan, sad ova omladina ne može ni to. Nisam znao ni da je važno gdje ti taksimetar stoji. Sad nam uvelo da moraš imati takav i takav, ne može više stajati ovdje dole, već mora biti ugrađen u ovaj retrovizor. Znaš, ima firma koja to proizvodi i izlobirala da svi to moramo imat. Isto mjeri, isto sve, ali džaba. Nisam znao da kurvanje ulazi u ljudska prava. Žena ti sad ima pravo reć, i ti njoj, ovo je moje tijelo i ja imam pravo radit s njim šta hoću i spavat s kim hoću. Koji sam se kurac ženio, ne znam. Primitivac bio, po njihovom. (…)

I tako dalje, i sve bolje, čitavih šezdeset i pet puta. Pa se vi premišljajte!

The post Taksi kao slika Sarajeva appeared first on Tacno.net.

Foto: hirolvaso.com

Mi koji smo prošli grobljem na kojem su bile pokopane sve naše nade ipak, nismo danas u potpunosti beznadežni niti smo u potpunosti grješnici za koje nema spasa.

Pogledajte sliku ovog dječaka. Njegov pogled koji dostiže ko zna gdje.

Tamo možda, ka jednom svijetu krhke Nade. Njegov maleni svijet je prezasićen slikama razaranja, nasilja i prizorima zla koje čine neki daleki i (ne)poznati barbari. Ali, to što nas hrabri jeste da maligne snage svijeta “radikalnog” zla još nisu ubile tog dječaka. I ako one udaraju tako surovo i, tako gadno, on, maleni, još se nije predao. On je našao jedno zgodno mjesto gdje će se osloniti i predahnuti u zanosu nevine igre okružen svijetom svakodnevnog umiranja i destrukcije. Dječak je zapravo, našao mjesto gdje će imati sigurnost da pogleda tamo, tamo negdje daleko, i da sa svojih slabašnih pleća zbaci gorčinu mučne svakodnevnice. To je onaj trenutak njegovog slatkog sna među ruševinama. On tu skoro sjedi kao skrivena istina u moru ratnih laži, opsjena i varki “ko zapravo na koga puca”, “ko su snage razaranja”, a “ko snage rekonstrukcije i progresa”. On jedini izranja pred nas na svjetlo dana, i kao da dolazi iz pakla i mraka nestanka i uništenja.

Znam da je ovo samo jedna od beskrajno mnogo sličnih priča. Rekao bih – svakodnevna priča o patnji i nadi čovjeka u devastiranom svijetu. Ali tuga je da odveć njih mnogo podlegnu gladni, tužni, duhovno ispražnjeni.

Naši životi su zasićeni tugom, nasiljem i zlom. Pred našim očima nestaju jedna za drugom razglednice i brojne bajke nekada davno ispričane. Kako je to tužno i uznemirujuće. Već su davno raspršene slike o sreći i ljepoti života tamo u sjedištima drevnih i nestalih imperija na Bliskom Istoku. Ali, danas nekim čudnim paradoksom povijesti, ubrzano nestaju i ruše se na jedan osoben način, iste slike o sreći, slavi  i moći sjajnih metropola Zapada.

Prvo, sa “Žutim prslucima” srušio  se mit o najfascinantnijoj citadeli  Zapada – Parisu. Potom je došao red na London, koji je napregnut do unutrašnjeg pucanja odlaskom sa kontineta kojem je nekad donio slobodu, slijedi ga Washington, sa dramom očajne potrage za vlastitom veličinom i slavom.

Svugdje u ovim metropoloma možete vidjeti milione očajnika, mase, ili, pak, političke garniture, kako poput Sizifa, guraju kamen uz brdo sa nadom da će jednom dostići vrh proplanka boljeg i normalnijeg svijeta. Milioni tih očajnika tragaju samo za jedno – “sutra će biti bolje”. Potreban je samo još jedan korak da bi dostigli taj “dan sutra”.

Ali ne pitate li se kako to može biti da moderno čovječanstvo, poslije revolucije prosvjetiteljstva i poslije toliko mnogo naučnih revolucija, transformiše se u jedno cinično društvo bez Nade u kojem nas uglavnom, tjeraju negativne, destruktivne, brutalne, okrutne pobude; i, ima li uopšte šanse da ćemo poslije Damaska, Parisa, Londona ili Washingtona ponovo promisliti temelje  “Stoljeća katastrofe Nade”.

U neko bolje doba, kada sam kao student filozofije volio čitati Ernesta Bloha i njegovo epohalno djelo “Princip Nade”, živio sam sa uvjerenjem kako nam se sprema jedan bolji svijet. Sjećam se još danas, kako je Bloh pažljivo češljao kroz sve forme ljudskog stvaralaštva sa namjerom da dokaže kako kroz našu povijest struji jedan neprekinuti talas Nade. On je nastajao uvjeriti generacije kako mi kao ljudska stvorenja uvijek čeznemo za nekim utopijskim ispunjenjem. Bila je to Blohova imaginacija koja je tako snažno animirala Ljevicu bilo gdje u svijetu kojoj smo se mi odavde skoro pobožno divili. I moram priznati Bloh nas je ovdje nadahnjivao u vrijeme već potrošenog jugoslovenskog marksizma i nekako uvjerio da taj novi svijet doista, dolazi u svoje postojanje i da nam se sprema blistava budućnost.

I koje li ironije danas. Dok u ovom trenutku stojim zamišljen nad slikom ovog sirijskog dječaka, isto kao što sam jučer jednako, bio zamišljen nad nevinim pogledom bosanskog dječaka u devastiranom i opkoljenom Sarajevu, udaljenom samo nekoliko stotina metara od mjesta gdje sam u seminaru, dvije decenije ranije čitao Blohov “Princip Nade” i gdje sam sanjao snove o našoj blistavoj budućnosti, pitam se, šta je to danas, ostalo od ove velike ideje čovječanstva sažete u jednu riječ – Nada. Šta je zapravo, ostalo od toga vjerovanja kako je novi svijet na putu, u nastajanju, u svom nadolasku.

Mnogi bi jednostavno slegli ramenima i rekli – Ništa.

Ali, ja hoću vjerovati da je poslije svega ostala makar, oskudna i krhka Nada.

Mi još imamo snage čvrsto zagrliti svoju djecu, radovati se i anticipirati bolje dane makar za njih. I mi koji smo prošli grobljem na kojem su bile pokopane sve naše nade ipak, nismo danas u potpunosti beznadežni niti, smo u potpunosti grješnici za koje nema spasa.

Priznajte da mi kao ljudska bića ipak, imamo toliko snage da zagrlimo ovog sirijskog dječaka koji se nekako nada da će jednog dana biti bolje.

Taj osjećaj, to malo snage u nama, je – naša pobjeda.

Prozor možemo makar, odškrinuti dok bijesni oluja vani.

The post NAŠ SVIJET KRHKE NADE appeared first on Tacno.net.

Broj ljudskih žrtava i materijalna šteta katastrofalnih poplava koje su zadesile Republiku Srpsku 2010. i 2014. godine, koja je procijenjena na 1,5 milijardi KM, bili bi znatno manji da su odgovorni reagovali na vrijeme, a institucije ispunile „hitne“ mjere koje su same utvrdile. Ne samo da niko zbog toga nije odgovarao, već realizacija „hitnih“ mjera na odbrani od poplava ni nakon devet godina nije završena, pokazuje istraživanje portala CAPITAL.

Više od 131 milion maraka štete pričinile su poplave u Republici Srpskoj tokom 2010. godine. Vlada Republike Srpske zaključila je tada da je neophodno preduzeti hitne mjere da se slična situacija ne bi ponovila.

Bilo je jasno da su decenije nebrige i nedovoljna ulaganja u sistem odbrane od poplava učinili svoje. Utvrđene su 134 mjere koje je neophodno provesti na nasipima, kanalima, crpnim stanicama i drugoj infrastrukturi.

To je trebalo da obezbijedi bolju zaštitu stanovništva od poplava i to na području Prijedora, Bijeljine, Kozarske Dubice, Novog Grada, Kostajnice, Gradiške, Čelinca, Prnjavora, Laktaša, Srpca, Dervente, Broda, Modriče, Teslića, Šamca, Bratunca i Istočne Ilidže. Posebno kritična tačka bila je Bijeljina gdje nije postojala zaštita od rijeke Drine.

Počeli su pregovori sa predstavnicima Evropske investicione banke (EIB) o kreditu (55 miliona evra) kojim bi zakrpili rupe sistema odbrane od poplava. Ime projekta pokazivalo je suštinu – „Hitne mjere pomoći i zaštite od poplava“. Dodatni kredit dogovoren je sa Svjetskom bankom (13,8 miliona dolara) kojim bi bila riješena kritična tačka – drinski nasip kod Bijeljine.

Nakon četiri godine još hitnih mjera 

Da „hitno“ u ovom slučajno ne znači i „brzo“, potvrđeno je četiri godine kasnije. Samo tri dana nakon konačnog potpisivanja ugovora za kredit Svjetske banke u maju 2014. godine Banja Luka, Čelinac, Prijedor i Doboj su poplavljeni, a potom i Šamac, Modriča, Derventa i ponovo Bijeljina. U Bijeljini je savski nasip završen tek nedavno.

Članovi Anketnog odbora Narodne skupštine Republike Srpske, koji je formiran u julu 2014. godine, interesovali su se za taj nasip u Bijeljini, jer je te godine na nekoliko mjesta pukao pod ogromnim pritiskom vode.

„Član Odbora je pitao zašto nije bio rekonstruisan savski nasip u Batkoviću i Rači. To je bio jedan od glavnih uzroka plavljenja Batkovića, Ostojićeva, Broca, Velina sela i Balatuna.Odgovor je bio da je 15 dana dijelilo od potpisivanja ugovora za Savski nasip na Rači. Prije provedene procedure i saglasnosti Evropske investicione banke nijedan projekat nije mogao niti može početi da se radi“, navodi se u Izvještaju Anketnog odbora.

Radiša Ilić iz bijeljinske Mjesne zajednice Balatun za portal CAPITAL kaže da neće biti sasvim bezbjedni dok ne bude završen i drinski nasip.

„Mi samo očekujemo da ne pada mnogo i da nas ne potopi. Eto, to je to. A o tim zaštitama… To se priča godinama i vrlo malo se  realizuje. I mi smo to bili dobili. Nešto je stopirano. Rađen je projekat i dva-tri puta je mijenjan“, objašnjava Ilić.

I u resornom Ministarstvu kažu da su radovi na drinskom nasipu zakasnili zbog čekanja na potpisivanje ugovora, neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, izrade projektne dokumentacije. U međuvremenu su morali i da mijenjaju projekat za koji su obezbijedili kredit Svjetske banke u iznosu od 13,8 miliona dolara.

„Nasip koji se gradi štitiće područje od voda ranga pojave 1/100, a vode  koje su se desile 2010. i 2014. godine su bile manjeg ranga pojave. To znači da vode ovog ranga pojave nakon izgradnje nasipa neće nanositi štete“, saopštili su iz Ministarstva za CAPITAL uz napomenu da se katastrofa iz maja 2014. godine u Bijeljini nije mogla izbjeći.

„Nažalost, nasip nije mogao biti izgrađen do poplavnih voda 2014. godina zato što su sredstva bila operativna od 21. maja 2015. godine“, pravdali su iz Ministarstva.

U majskim poplavama 2014. godine u BiH poginulo je 23 troje ljudi (19 u Republici Srpskoj). Šteta je procijenjena na dvije milijarde evra, a broj neophodnih mjera u okviru projekta „Hitne mjere pomoći i zaštite od poplava“ u RS povećao se na 144. Resorno Ministarstvo je na spisak područja za hitne mjere zaštite i pomoći od poplava dodalo i Banju Luku, Doboj, Šekoviće, Rogaticu i Pale.

Niko nije odgovoran

Anketni odbor Narodne skupštine RS trebalo je da ispita i da li su institucije, prije svega Vlada RS, adekvatno reagovale i da li je šteta mogla da bude manja nakon poplava u maju 2014. godine.

Izvještaj Anketnog odbora usvojen je tek dvije godine kasnije i u tom dokumentu se navodi da je Vlada učinila sve što se moglo učiniti u maju 2014. godine, iako je članove odbora interesovalo i zašto je do 2014. godine počelo provođenje samo nekoliko mjera iz projekta „Hitne mjere pomoći i zaštite od poplava“ iz 2010. godine.

„Predstavnik MPŠV je rekao da je 2011. godine izvršeno pregovaranje, 2012. godine je ratifikovano u Skupštini, a da su sredstva postala operativna od polovine 2012. godine. Od polovine 2012. do kraja 2013. godine nije realizovan nijedan projekat. Počelo se 2013. godine, a početkom 2014. godine u realizaciji projekata u koje se ušlo bili su problemi zbog poplava na Križevcu u Bratuncu, na Vispaču, na Dašnici, na Janjici, na Miloševcu i u Prijedoru. Izgubljeno je godinu i po dana zbog nedostatka projektne dokumentacije. Evropska komisija je odredila Konsultantsku kuću i dala tehničku pomoć od 3,5 miliona evra. Pristupilo se izradi projektne dokumentacije i prvi projekti su bili 2013. godine. To je jedini razlog zašto je u navedenom periodu realizovan mali broj projekata“, pojašnjeno je u Izvještaju Anketnog odbora.

Navodi se i da je Republički hidrometeorološki zavod obavijestio Republičku upravu Civilne zaštite 12. maja 2014. godine da se očekuje velika količina padavina i da budu spremni za poplave. Civilna zaštita je informaciju prenijela lokalnim zajednicama. Neke od njih, poput Doboja i Šamca, pripremale su se za poplave ojačavanjem i gradnjom privremenih nasipa, mada to nije pomoglo. Ispostavilo se da u pojednim gradovima i opštinama nije samo sistem odbrane od poplava bio zapostavljen, već i sistem za uzbunjivanje.

„Sistem za uzbunjivanje u Bijeljini nije aktiviran, jer po procjeni gradskog štaba nije bilo potrebe za tim. Jedan od razloga je i taj što su od šest električnih sirena tri u funkciji, a ostale tri nisu, kao i jedna pneumatska. Obavještavanje stanovništva je išlo putem medija, a obavještavanje i uzbunjivanje na evakuacionom području uz savski nasip vršeno je putem medija i obilaskom terena s megafonom“, navodi se u Izvještaju Anketnog odbora.

Stanovništvo u Bijeljini je, prema tome, obavještavano putem medija, a koliko su ta obavještenja bila blagovremena pokazuje i to da su nadležne službe nakon pucanja nasipa na Savi i plavljenja Balatuna, Velinog Sela i Brodca prikupile osam tona leševa uginule stoke koju mještani tih sela nisu uspjeli da evakuišu.

Analizom dešavanja u maju 2014. godine. osim Anketnog odbora Narodne skupštine, bavile su se i nevladine organizacije. Uglavnom se svi slažu da poplave niko nije mogao da spriječi, ali da su se mogli spasiti životi i umanjiti šteta. U analizi, koju su godinu dana nakon poplava objavili Centri civilnih inicijativa, jasno je da su za žrtve i ogromnu štetu odgovorni svi nivoi vlasti baš zato što u ranijem periodu nisu uradili ništa za prevenciju poplava niti za nabavku sredstava koja bi poslužila za spašavanje i zaštitu građana. Sredstva za te svrhe vlasti su, kako se navodi, trošila na sebe.

„Zbog finansijske krize i budžetskih deficita po svim nivoima vlasti entitetska i kantonalne vlade su donosile odluke kojim su pozajmljivale sredstva od naknada za zaštitu od prirodnih nesreća koristeći ih za popravak budžetske likvidnosti. Nenamjenskim trošenjem se mogu smatrati i kreditna zaduživanja iz prethodnih godina, koja su u najvećem obimu trošena na očuvanje visoke javne potrošnje, ali ne i za jačanje prevencije i zaštitu života građana i njihovih dobara. Da su krediti utrošeni mudrije i racionalnije, procijenjene štete koje su nastale kao posljedica poplava i klizišta u iznosu od 3,89 milijardi KM bi zasigurno bile manje“, navodi se u analizi CCI.

Ulaganjima u prevenciju poplava u periodu od 2011. do 2014. godine bavila se i Glavna služba za reviziju RS 2015. godine. U Izvještaju revizije učinka prevencije poplava naveli su da su kasno usvojeni dokumenti potrebni za planiranje i organizaciju prevencije poplava. Takođe su utvrdili da je novac namijenjen za sektor voda često preusmjeravan na druge stavke, a da niko nije pratio trošenje.

Poplava (novih) kredita

Nakon majskih poplava počinje da stiže novac sa svih strana – prvo za pomoć stanovništvu i sanaciju štete, a zatim i za jačanje sistema odbrane od poplava. U Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva RS kažu da je uloženo oko 180 miliona KM u te svrhe. Najveći dio tog iznosa su krediti iz 2010. godine

„Kreditna sredstva su od EIB-a i Svjetska banka, a Vlada Republike Srpske je obezbijedila dio sredstava iz Fonda solidarnosti u vrijednosti od 20 miliona KM i Evropska Komisija iz IPA sredstava 19,8 miliona KM“, odgovorili su nam iz resornog Ministarstva.

Svjetska banka je nakon majskih poplava obezbijedila još jedan kredit za BiH (100 miliona KM), kao i MMF (187 miliona KM), ali nije bilo dogovora entitetskih vlada kako bi kredit MMF odmah bio operativan. UNDP je pokrenuo nekoliko projekata vrijednih oko 50 miliona evra koji još nisu završeni. Za BiH je obezbijeđeno još 810 miliona evra na Donatorskoj konferenciji održanoj u julu 2014. godine, ali se i tu najvećim dijelom radi o povoljnom kreditu.

Nekako s proljeća…

Poslije poplava u proljeće 2014. godine situacija se popravila što se tiče planiranja, organizacije, ali i nabavke opreme za pripadnike Civilne zaštite. To, ipak, nije spriječilo nove poplave.

Posljednje, ponovo proljećne, pogodile su područje Kozarske Dubice, Gradiške i Srpca u martu 2018. godine, odnosno dio savskog nasipa koji je takođe bio predviđen za rekonstrukciju još 2010. godine.

I u Gradišci i u Kozarskoj Dubici Civilna zaštita, osim pomoći poplavljenom stanovništvu, morala je da radi i na krpljenju nasipa koji su stalno propuštali vodu. Naročito opasno je bilo u Mlinaricama kod Kozarske Dubice, gdje je dio nasipa natopljen vodom nestao u klizištu, pa su u pomoć helikopterima morali da dođu pripadnici Oružanih snaga BiH kako bi Civilna zaštita i stanovništvo, koje im je pomagalo u sanaciji nasipa, dobilo bitku sa vremenom.

U Srpcu među poplavljenim domaćinstvima bilo je i onih u branjenom području, koji nisu dobili nikakvu naknadu štete ni za poplave 2014. godine.

„Tu su dolazili njih nekoliko i napravili mi procjenu štete. E, kad su me pozvali da dođem, da se potpišem, s tim da će biti prije ta novčana donacija. Međutim, ja sam otišao, potpisao se. Meni niko nije dao tih novaca da ja to svoje saniram.“, kazao je mještanin sela Korovi kod Srpca.

Kreditirani radovi na sanaciji i izgradnji novih nasipa i ostale infrastrukture za odbranu od poplava trajaće još godinama. Novoizabrani resorni ministar Boris Pašalić prve sastanke na novoj funkciji posvetio je upravo sanaciji i izgradnji nasipa. Nakon nedavno održanog sastanka sa gradonačelnikom Bijeljine Mićom Mićićem i predstavnicima Javnog preduzeća „Vode Srpske“ saopštio je da je potrebno učiniti sve kako bi drinski nasip u Bijeljini bio završen do kraja ove godine, a da će za završetak sanacije savskog biti potrebne bar još dvije.

“Do sada je realizovano oko 50 projekata, čija je vrijednost oko 60 miliona KM, i mi ćemo u narednih nekoliko godina završiti te aktivnosti, procjena je u naredne dvije godine. Tada ćemo imati potpuno rekonstruisan savski nasip, rekonstruisane crpne stanice, još neke vodotokove, odnosno obaloutvrde širom Srpske”, rekao je Pašalić.

Kad je riječ o crpnim stanicama, planirana je obnova njih 19 u okviru kredita EIB.

Početkom oktobra odobren je i novi – dodatnih 19 miliona evra Evropske investicione banke i to za područja gdje do sada nije bilo adekvatne infrastrukture za odbranu od poplava.

Građani koji žive u blizini rijeka dočekuju još jedno proljeće u nadi da će ovog puta ukoliko dođe do četvrtih, „stogodišnjih“ kiša u poslednjoj deceniji, sve što je uloženo i izgrađeno imati efekta.

Čekaju i petu godišnjicu najvećih poplava iz 2014. godinu za koje niko nije odgovarao, uz i dalje aktivne projekte UNDP-a za obnovu poplavljenih domaćinstava, bolje opremljenu Civilnu zaštitu, ali bez Robnih rezervi.

capital.ba

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

The post Puca brana od 180 miliona maraka! appeared first on Tacno.net.

Foto: Fena

Zavod zdravstvenog osiguranja HNK posao informatizacije zdravstvenog sistema 2012. godine povjerio je firmi Cuspis d.o.o. Zagreb. Od 2012. godine do danas ova firma ima ekskluzivna prava da vrši održavanje i nadograđivanje postojećeg sistema. I dok na nepravilnosti prilikom dodjele tendera upozorava Ured za reviziju institucija FBIH, ZZO HNK šuti, a Vinko Kojundžić direktor ove firme i prema pisanju hrvatskih medija jedan od sudionika afera koja je uzdrmala hrvatski ZZO smatra da su posao dobili transparentno. 

Projekt „Programska podrška za integrirani informacioni sistem zdravstvene zaštite za potrebe Zavoda“ započet je 2012. godine. Nakon procedure nabavke posao je dobila firma Cuspis d.o.o. Zagreb. Vrijednost ovog ugovora iznosila je 48.900 KM, a za ova sredstva ZZO HNK je dobio licencu za aplikativna rješenja u Domovima zdravlja, licencu za centralnu lokaciju u Zavodu, implementaciju programskih rješenja te edukaciju stručnih zaposlenika zavoda.

Tako ti je to kad imaš izvorni kod

Od tog trenutka do danas ZZO HNK sa firmom Cuspis d.o.o. Zagreb vrši javne nabavke pregovaračkim postupkom bez obavještenja o nabavci pravdajući ovakav postupak činjenicom da je firma Cuspis vlasnik izvornog programskog koda te time ima ekskluzivna prava.

Printscreen/Odluka o dodjeli ugovora

Prema dostupnim podacima portala javnih nabavki u periodu od aprila 2015. godine do kraja 2018. godine po osnovu usluga održavanja te nadogradnje ZZO HNK je Cuspis-u uplatio nešto više od milion KM bez PDV-a. Za održavanje aplikativnog softvera te nabavke novih licenci 40.599 KM dok je za implementaciju IZIS-a u Kantonalnoj bolnici Dr. Safet Mujić u Mostaru, Cuspis-u isplaćeno 238.000 KM.

ZZO HNK je zagrebačkoj firmi Cuspis od 2015. godine pregovaračkim postupkom isplatio ukupno 1.355.000 KM. Ured za reviziju institucija FBIH utvrdio je da u okviru tenderskih dokumenta usluge obima nadogradnja nisu jasno opisane niti specifirane, kako bi se mogao sagledati stvarni obim usluga nadogradnje, kao i njegove funkcionalnosti, te mogućnost da navedene usluge budu predmet provođenja drugog postupka nabavke kojim će se dati mogućnost učestvovanja drugih ponuđača.

Prema mišljenju Ureda za reviziju institucija BIH, ovako sačinjena ponuda, dala je ekskluzivno pravo ponuđaču Cuspis d.o.o. Zagreb da vrši i održavanje i nadogradnju postojećeg informacionog sistema zdravstva na HNŽ/K.

„Na osnovu navedenog smatramo, da ovakav način sačinjavanja tenderskog dokumenta a i same ponude je omogućio da nadogradnja informacionog sistema koja predstavlja najvećim dijelom investicijska ulaganja i povećava vrijednost stalnih sredstava u obliku prava, ima tretman održavanja i daje ekskluzivno pravo dobavljaču „Cuspis„ d.o.o. Zagreb da vrši nadogradnju, zbog čega je na održavanje utrošeno značajno više sredstava u odnosu na početna ulaganja u programsku podršku IZIS-a iz 2012. godine. Provođenjem pregovaračkog postupka bez objave obavještenja isključena je mogućnost drugih ponuđača da ponude svoje usluge za nadogradnju po eventualno mogućim povoljnijim uslovima, izborom odgovarajućeg postupka nabavke.“

ZZO HNK/Foto: zzo.ba

Iz ZZO HNK do trenutka objave ovog teksta nisu nam omogućili uvid u ugovore potpisane sa firmom Cuspis, niti dali pojašnjenje zbog čega je prilikom poslova vezanih za informatizaciju zdravstvenog sistema isključena mogućnost drugih ponuđača da učestvuju na tenderu.

Tu se vrti mnogo veći novac nego što se prikaže

Marin Bago iz mostarskog udruženja Mreža Naše društvo koje prati rad ZZO HNK, naglašava da u javnosti ima veoma malo informacija o procesu informatizacije koji provodi ZZO HNK.

„Prethodno je potrebno sve temeljne dokumente imati javno kako bi imali informacije. Tu se vrti mnogo veći novac nego što se objavi kroz pozive za razne usluge. Taj novac se ne troši transparentno jer vi danas veoma malo stvari možete uraditi putem interneta. To u biti govori dokle smo došli i kako je urađen taj posao. Zavod ima svoj softver i baze podataka međutim, ništa nije uvezano i praktički od toga nemamo ništa. Iako bismo morali imati osobnu kontrolu svog zdravlja. Rezultate trošenja tog novca na informatizaciju mi ne vidimo, a  rezultati kad su pacijenti u pitanju skoro da i ne postoje.“

Marin Bago/Foto: pogled.ba

Iz ovog udruženja od ZZO HNK tražili su ugovore vezano za informatičke tehnologije ali je ZZO HNK to odbio dostaviti pravdajući postupak zaštitom komercijalnih interesa treće strane. Marin Bago naglašava da je udruženje Naše društvo  tužilo ZZO HNK.

„U praksi mi ništa ne vidimo od informatizacije zdravstvenog sistema. Ima neka aplikacija da možemo vidjeti jesmo li osigurani i to je to. Vi kad vidite jeste li osigurani ili niste dalje ništa ne možete uraditi jer je to stvar vašeg poslodavca. Nama fale stvari od praktičnog značaja. I to ne postoji. Mi smo tražili od Zavoda ugovore sa zdravstvenim institucijama da vidimo gdje se i pod kakvim uvjetima liječimo, a također tražili smo i ugovore vezane za informatičke tehnologije. Zavod je odbio da nam dostavi te ugovore. Pravdajući to zaštitom komercijalnih interesa treće strane što Zakon o slobodi pristupa informacijama ne poznaje. Informacija mora biti dostupna javnosti, jedino nije dostupna u slučaju ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Međutim, Zavod koji se hvali dometima u informatizaciji zdravstvenog sustava ne želi dati ugovore, niti reći šta je radio sa našim novcem i to je zaista ponižavajuće. Zbog toga smo mi tužili menadžment i tražimo od suda da dostave te informacije.“

Na čelu ZZO HNK institucije sa budžetom preko 130 miliona već godinama se nalazi Rade Bošnjak. Bošnjak je istaknuti član HDZ-a i jedan od osnivača ove stranke u BIH. Prijeratni vozač viljuškara u mostarskom Aluminiju sa diplomom kamenoresca u postratnom periodu napreduje do pozicija župana HNK, potpredsjednika HDZ-a BIH, saborskog zastupnika u Hrvatskoj. U međuvremenu Bošnjak je ulagao napore u vlastito obrazovanje te je završio pravni fakultet te fakultet novinarstva.

Rade Bošnjak/Foto: bljesak.info

U 2018. godini proglašen je za evropskog najmendžera u organizaciji Direkcije evropske neovisne agencije za izbor i promociju najmendžera BIH. Podsjećamo, nagrade od ove agencije dobijali su i Sebija Izetbegović, Nevenko Herceg, Denis Zvizdić, Bogoljub Karić itd. Za Bošnjaka se veže niz afera poput masovnog rodbinskog i prijateljskog zapošljavanja u ZZO HNK, kupovine stanova kao i samog izbora i postavljanja na čelo ZZO HNK.

Prema našim izvorima u ZZO HNK upravo je HDZ veza između Rade Bošnjaka i Vinka Kojundžića direktora firme Cuspis d.o.o. Zagreb.

Afere u Hrvatskoj

Prema pisanju hrvatskih medija Vinko Kojundžić zajedno s tadašnjim direktorom HZZO Većeslavom Bergmanom bio je jedan od osumnjičenih za malverzacije pri poslovima sa informatičkom opremom.

Naime, Slobodna Dalmacija  je objavila dokumentaciju iz koje se vidjelo da je Kojundžić figurirao i predstavljao se kao savjetnik HZZO-a, a istodobno bio vlasnik privatne informatičke tvrtke “Matičnjak”. Kojundžić i Bergman su zajedno slali dopise londonskoj podružnici i newyorškoj centrali tvrtke “Prolifics” koja je HZZO opskrbljivala softverom, te su se zanimali za proširenje trgovačke mreže tvrtke u Hrvatskoj. Šokirani činjenicom da im državni dužnosnik šalje takve poruke, inostrani menadžeri o ovome su obavijestili predstavništvo u Hrvatskoj, koje je javno osudilo ovakvo ponašanje.

U prijavi 2007. podnesenoj USKOK-u tvrdilo se i da Kojundžić i Bergman namještaju poslove tvrtki “Docte” u kojoj je, navodno, bila Kojundžićeva supruga. Maja Graholski-Kojundžić danas je suvlasnica firme Cuspis te direktorica Dječijeg sajma.

Nataša Škaričić nekadašnja novinarka Slobodne Dalmacije koja je otkrila ovu aferu naglašava da se Vinko Kojundžić predstavljao kao neformalni savjetnik za informatizaciju te bez službenih ovlasti nudio sastanke sa tadašnjim direktorom HZZO-a.

„Kod Kojundžića je poanta bila u tome što se u HZZO-u muvao kao neformalni savjetnik za informatizaciju, što je potpuno ludo i moguće samo u ovakvim polumafijaškim sistemima, i što je bez ikakvih službenih ovlasti dopisom nudio predstavniku strane informatičke tvrtke sastanak s tadašnjim direktorom HZZO-a, na kojemu će mu biti “prenesena posebna poruka”. Objava takvog “detalja” u medijima u svakoj bi iole uređenoj zemlji potaknula trenutne sankcije prema svim sudionicima, no u Hrvatskoj se USKOK jedno vrijeme bavio pitanjem kako je to bivši ravnatelj HZZO-a u jednom mandatu prikupio nekretnine vrijedne oko milijun eura, a onda ih je to prestalo zanimati. Kad se danas netko pita kako se Hrvatska našla u tako teškoj ekonomskoj situaciji, ja uvijek odgovorom – tako što dužnosnici u jednom mandatu naberu npr. milijun eura, a USKOK nikada ne odgovori na pitanje kako.“

Nataša Škaričić/Foto: Davor Visnjic PIXSELL

Škaričić ističe da je proces informatizacije zdravstvenog sistema proces oko kojeg se vrte velika sredstva i kao takav je savršena meta korupcije. Navode o povezanosti Vinka Kojundžića sa HDZ-om nije mogla potvrditi.

„To nije originalno hrvatski izum, ali ovdje imamo neke važne specifičnosti. Prvo, projekti se stalno počinju, a nikad se ne dovršavaju, a drugo, smisao informatizacije zdravstva je u vidljivosti svih procesa u zdravstvu i mogućnosti evaluacije i popravljanja sistema, a mi tome nismo ni blizu. Vrlo grubo rečeno, informatizacija hrvatskog zdravstva u suštini služi tome da privatne tvrtke imaju što više poslova na popravljanju i nadogradnji loše napravljenih sistema. Nisu me zanimali tračevi u pozadini političko-koruptivnih skandala, u smislu je li netko nekome nećak, tetka ili ljubavnik. Sasvim je dovoljno ono što je izašlo na površinu. Veza HDZ-a i Kojundžića je bila takva da je smio pisati dopise u ime državne osiguravateljske kuće, iako tamo formalno nije bio ništa.“

HDZ-ov informatičar ili pošteni biznismen

Vinko Kojundžić direktor Cuspis-a smatra da je IZIS koji njegova firma isporučuje najnapredniji informatički sistem u BIH. Također naglašava da je to jedini sistem koji je napravljen kao jedinstveni sistem vlastitim sredstvima te zbog toga za nižu cijenu nudi značajno više funkcionalnosti.

„Ako usporedimo cijenu IZIS-a u HNK sa cijenom sličnog sustava u kantonu Sarajevo, koji ima značajno manje funkcionalnosti i nije jedinstven nego je riječ o više aplikacija po planu za 2018. za kanton Sarajevo bilo je:767.000 KM + 193.100 KM što ukupno za 2018. godinu daje 960.100., a u 2019. godini planirano je 1.247.000 KM + 193.100 KM što ukupno za 2019. godinu daje 1.440.100 KM. Dolazimo do činjenice da je IZIS HNK u 2018. skoro trećina cijene u usporedbi s kantonom Sarajevo a u 2019. će biti skoro četvrtina cijene.“

Vinko Kojundžić/Foto: cuspis.com

Na pitanje kolika je vrijednost ugovora potpisanih između Cuspis-a i ZZO HNK, Kojundžić je dostavio podatke za dva ugovora iz 2018. god. Ugovor o nabavi usluga najma licenci za korištenje Integriranog zdravstvenog informacijskog sustava (IZIS) u vrijednosti 319.155 KM te ugovor o nabavi licenci za nove korisnike IZIS sustava u vrijednosti 11.700 KM. Izvještaj Ureda za reviziju informacija Kojundžić nije mogao komentarisati jer prema njegovim riječima revizorski izvještaj nije vidio.

Obzirom na ograničenja koje ZZO ima vezana za autorska prava firme Cuspis, po mišljenju Ureda za reviziju FBIH korištenje IZIS-a bazirano na godišnjem obnavljanju licenci u slučaju promijenjenih uslova finansiranja zavoda, može dovesti u pitanje funkcioniranje čitavog zdravstvenog sistema u HNK.

Iz tog razloga ZZO HNK je morao utvrditi vlasnička prava nad izvornim kodom IZIS-a kako ne bi došao u situaciju da ne plaćanjem licence sistem ne funkcioniše. Kojundžić ističe da iz ZZO nisu dosad uputili zahtjev za kupnju koda mada je Cuspis prema njegovim riječima otvoren za takav vid suradnje.

„Jednom kada Naručitelj kupi izvorni kod tada Naručitelj treba donijeti odluku da li nastavlja sam isti održavati i razvijati ili daje izvorni kod na javnom natječaju i traži ponuditelja koji će ga održavati i razvijati. Ukoliko Naručitelj ide sam razvijati, tada mora zaposliti programere koji mogu raditi razvoj i održavati sustav. Ovdje će se kao ponuditelji moći javiti tvrtke koje mogu odvojiti minimalno deset iskusnih programera za analizu izvornog koda i zatim nakon iste početi ga održavati i razvijati. Procjena je da bi samo analiza trajala minimalno 6 mjeseci prije nego što bi mogla početi održavati postojeću funkcionalnost da radi bez razvoja novih. Ako uzmemo da su ugovori na 12 mjeseci i nakon toga ide ponovo natječaj, pitanje je cijene koje bi takva jedna firma ponudila uzimajući u obzir trošak analize, rizik preuzimanja tuđeg izvornog koda i rizik da li će slijedeće godine dobiti održavanje ili ne. Treća solucija je da naručitelji svake godine raspisuju natječaje za tražene funkcionalnosti i odabiru najpovoljnijeg ponuditelja koji onda implementira svoje rješenje i korisnici moraju prijeći na novo rješenje, isto naučiti i početi koristiti.“

Kojundžić naglašava da prema njegovim saznanjima u regiji ni jedan od naručitelja se nije opredijelio za prvu ili drugu soluciju zbog kompleksnosti i rizika.

„Treća solucija postoji u praksi u regiji, ali vrlo rijetko i gotovo u pravilu kada je riječ o tome da tvrtke odu u stečaj i nema pravnog slijednika koji bi mogao pružiti održavanje i daljnji razvoj. U ovim slučajevima je isključivo riječ o prelasku na novo rješenje na koje se onda ostaje duži nisu godina.

Prema pisanju Feral tribunea kao i drugih medija u Hrvatskoj, Vinko Kojundžić bio je svojevremeno jedan od najperspektivnijih mladih kadrova HDZ-a, te jedan od ključnih ljudi Ivića Pašalića u unutarstranačkom sukobu sa Ivom Sanaderom. Također, ime Vinka Kojundžića pojavljuje se u projektu „HDZ na internetu“ koju je pokrenula mladež HDZ 1997. godine. Kojundžić demantira informacije našeg izvora iz samog vrha ZZO da je posao  informatizacije zdravstvenog sistema HNK sa firmom Cuspis d.o.o. Zagreb dobiven zahvaljujući njegovim političkim vezama.

„Kao što sam već naveo IZIS u HNK daje značajno više funkcionalnosti za nižu cijenu od bilo kojeg drugog sličnog sustava s puno manje funkcija implementiranog u BiH stoga smo sigurni da možemo dobiti posao na bilo kojem transparentnom natječaju u BiH gdje uvijek možemo ponuditi veću funkcionalnost za nižu cijenu. Mi nemamo veze niti s jednom političkom strankom niti kao tvrtka niti ja kao direktor. Ne financiramo ih, ne odlazimo na njihove skupove, ne lobiramo njihove dužnosnike niti se s istima družimo privatno ili poslovno. I na kraju osobno nisam član niti jedne stranke. Naš jedini način dobivanja poslova je putem prezentacija relevantnim sudionicima u zdravstvenom sustavima te javljanjem na natječaje.“

Političke veze ili ipak ne? Apsolutno je nebitno u ovom trenutku. Firma Cuspis i Vinko Kojundžić zbog ugovora sa ZZO HNK kojim zadržava autorska prava ima ekskluzivno pravo da vrši usluge održavanja i nadogradnje informacionog zdravstvenog sistema HNK. Odgovornost Rade Bošnjaka za potpisivanje ugovora koji isključuju druge ponuđače nije pokrenuta, a IZIS će funkcionirati sve dok ZZO bude na godišnjem nivou plaćao licence.

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

The post HDZ na internetu: Kako je Rade Bošnjak dao milijunske poslove zagrebačkoj firmi appeared first on Tacno.net.

The post Bakirova kuhinja appeared first on Tacno.net.

Foto Avlija.me

Elmir Spahić “Plamena zavjesa“, pjesme, pripovjetke, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

Na neobičnu knjigu, posve autentičnu u našem književnom izričaju, pozornost mi je skrenula izvrsna sarajevska glumica Mediha Musliović.

S razlozima, pokazati će se to nakon čitanja ove neobične knjige, kako strukturom tako i načinom literarne artikulacije, razlozima koji nukaju na dubinska pročitavanja literarnog autentikuma mladog (rođen 1992.!) autora i njihovog kontekstiranja u predjele zasigurno nedovoljno literarno ispitanog prostora traganja. Jer, Spahićeva eruditnost omogućila je autoru da gotovo ludistički traga, kako po vlastitom emotivnom, još i više intelektualnom struništu i da ispiše štivo koje je po mnogim svojim karakteristikama novum u bh. književnom prostoru.

Elmir Spahić je, za svoje godište, poglavito, iznimno vješt tkalac pripovjednoga sloga, a kada piše poeziju on stavljajući u fokus svoga pjeva dubinsku poetsku strukturu svakodnevice, zapravo otkriva slojeve naše neosjetljivosti i vlastitoga senzibiliteta.

Krčeći putove svoje poetske naracije i narativnog poetizma Elmir Spahić me svojim alegorijama u odnosu na prošlost i sadašnjost podsjetio na literarne neprolaze i međaše literarnosti u vremenu koje živimo, odličnog sandžačkog pisca Enesa Halilovića i neke rane proze Nedžada Ibrišimovića i Seada  Fetahagića.

Spahić je poetski slojevit, nikada jednoznačan, tamo gdje ste ga ostavili teško da ćete ga naći. Brzinom svjetlosti mijenja mudronosno logiciranja, poput kakvoga antičkog mudraca dosoljava tragizam svakodnevlja, nalazi gotovo bizarne situacije koje svojom poetikom preobražava u moćan literarni, slojevito značenjski gabarit, ali uvijek u svojim alegorijama daje razgovjetan ključ čitatelju kako da rješava njegove kvadrature literarnoga kruga. Posebno impresivan je Spahićev odnos prema jeziku, jer se nerijetko upušta u plemenitu arhaistiku.

Svojevrsna Spahićeva hermetika nalazi svoj raison d’ etre u apsolutnoj zaokruženosti i njegovog poetskog, kao i proznog iskaza. U prozi gdje povijest, i to ona njena tragična dimenzija, igra bitnu ulogu, uspio je mladi autor postići lapidarnost u kojoj zrcale njegova sjećanja prepletena sa sjećanjima junaka njegove proze.

On suvereno vlada situacijama koje ni mnogo iskusniji autori ne bi uspjeli razrešavati.
Spahićev junaci duguju njegovoj lektiri, pa tu prepoznajem slojevitosti Andrića, Sušića, ludizam Ibrišimovića, ali ponajviše novu Spahićevsku slagalicu bh. vremena (nevremena).

Komplimenti Dobroj knjizi i Izedinu Šikalu za objavljivanje ovog nesvakodnevnog, nedopustivo talentiranog pisca sa čudesima imaginativnog i značenjskog, podjednako.

The post ALEGORIJSKI ISKAZI I PROZNI I POETSKI appeared first on Tacno.net.

Foto: source.ba

Favoriziranje povlaštenih firmi namjenske industrije poput preduzeća Pretis Vogošća, od strane Federalnog premijera Fadila Novalića i resornog ministra Nermina Džindića očigledno je sastavni dio trenutačne razvojne politike. Dokazi za to su isplaćeni milioni maraka budžetskih obveznika Pretisu, na čijem čelu se nalazi rukovodstvo koje očigledno nije sposobno da realizira jedan od najvećih ugovora u istoriji namjenske industrije. Da li se iza miliona državnih sredstava uplaćenih ovom preduzeću kriju lični interesi samog političkog vrha?  

U proteklih mjesec dana Vlada FBIH je na račun preduzeća Pretis uplatila 2,5 miliona KM. Od toga 600.000 KM kao grant sredstva za finasiranje razvojnih projekata u oblasti namjenske industrije te 1,9 miliona KM kao podršku u realizaciji ugovora između Pretisa, Unis Groupa te Ministarstva odbrane Kraljevine Saudijske Arabije.

Nastavak je to izdašnog finansiranja Pretisa, preduzeća u većinskom vlasništvu Federacije BIH na čijem čelu se nalazi direktorica Almira Zulić Burek, prema pisanju medija provjereni kadar premijera Fadila Novalića te federalnog ministra energije rudarstva i industrije Nermina Džindića.

Favoriziranje preduzeća iz namjenske industrije

Pretis se za razliku od drugih državnih preduzeća iz oblasti namjenske industrije nalazi u povlaštenom položaju. U prilog toj tvrdnji govore podaci isplata budžetskih sredstava.

Prema dostupnim podacima u periodu mandata Fadila Novalića te Nermina Džindića ovom preduzeću kroz dva granta u toku 2016. i 2017. godine isplaćeno je 3,6 miliona KM, ne računajući iznos od 2,5 miliona iz decembra 2018. godine što je daleko više nego sredstva isplaćena drugim preduzećima iz namjenske industrije.

Fadil Novalić/Foto: Fena

U odgovoru na upit portala Tacno.net Vladi FBIH o razlozima doznake budžetskih sredstava preduzeću Pretis u decembru 2018. godine, Vlada FBIH je navela da se  „preduzeće PRETIS d.d. Vogošća obratilo Federalnom ministarstvu energije, rudarstva i industrije zahtjevom za dodjelu grant sredstava iz fonda Razvojne banke Federacije za dodjelu grant sredstava u iznosu od 1.900.000,00 KM, u cilju realizacije Ugovora broj: 064-16 između privrednog društva Pretis d.d. Vogosca i Unis Group d.o.o. Sarajevo (End User Kraljevina Saudijska Arabija)“.

Prema navodima Vlade FBIH sredstva su potrebna za rješavanje problema trenutne nelikvidnosti, koja je proizvedena sporom realizacije navedenog Ugovora i teretom starih dugovanja.

Naime, u zahtjevu  Pretisa je navedeno da od momenta završetka ili prijema LOT-a, do momenta naplate protekne period od 6 do 9 mjeseci, što je jako dug i opterećavajući period koji utiče na likvidnost privrednog društva.

Pretis trenutno završava metalne komponente za LOT VI za navedeni Ugovor, međutim nije u mogućnosti da obezbijedi ostale komponente u procesu proizvodnje, što bi moglo dovesti do toga da se Ugovor ne završi do momenta isteka izvozne dozvole u januaru 2019. godine.

Prema navodima iz dokumenta, problem likvidnosti proizašao je iz nemogućnosti realizacije ugovora te bi iz tih razloga moglo doći do obustave realizacije ugovora te obustave suradnje sa Kraljevinom Saudijskom Arabijom, koja je trenutačno najveći kupac kako privrednog društva Pretis tako i ostalih kompanija iz namjenske industrije.

Dženan Đonlagić profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i državni poslanik DF-a ističe da je nedopustivo da se novčana sredstva u obliku granta, znači nepovratna, doznačavaju selektivno, samo jednom preduzeću iz sektora.

„Posebno je sporno objašnjenje da je razlog dodjele grant sredstava da se riješi problem nelikvidnosti jednog privrednog društva. Za prevazilaženje problema tekuće nelikvidnosti se u pravilu otvore povoljne tzv. revolving kreditne linije pod povoljnim uslovima, ali nikako dodjela grant tj. nepovratnih novčanih sredstava.“

Dženan Đonlagić/Foto: vijesti.ba

Đonlagić smatra da u slučaju finansijske podrške preduzećima se može kreirati poseban bankarski proizvod koji će biti dostupan svim kompanijama iz namjenske industrije.

„Naime, ako se želi dati finansijska potpora, onda se iz Fonda, kako ga već nazivaju, kreira poseban bankarski proizvod (npr. revolving kreditna linija za poticaj izvoza) i, što je posebno važno za naglasiti, otvori prema svim kompanijama iz sektora namjenske industrije, a nikako selektivno prema samo pojedinim.  Na takav način bi se omogućilo da se i dio sredstava ponovo vraća u Fond, da raste njegov novčani potencijal i tako realizuje investiciona politika ravnomjernog razvoja Sektora.“

Hoće li Pretis opet plaćati penale

Ugovor sa Ministarstvom odbrane Saudijske Arabije jedan je od najvećih ugovora potpisanih u bh. istoriji namjenske industrije. Tim ugovorom Pretis se obavezao da isporuči 30.000 komada artiljerijske municije kalibra 155 mm. Vrijednost ugovora koje je 08.12.2018. potpisao UNIS GROUP, preduzeće u vlasništvu FBIH za trgovinu oružja po tadašnjem kursu dolara iznosila je  oko 50 miliona KM.

Unis Group tada na čelu sa Damirom Vejom ugovor  prosljeđuje  Pretisu kao i kompletan avans za prvi lot od 5000 komada u iznosu od cca 4.1 miliona KM koji se na račun Pretisa uplaćuje 6.1.2017. godine.

Pretis je odredio dinamiku isporuke tako da je prvi lot trebao biti isporučen 65 kalendarskih dana od dana uplate avansa. Međutim Pretis probija rokove i do kraja marta 2017. isporučuje tek 1300 komada municije. Kompletan ugovor trebao je biti realiziran krajem 2017. godine.

Tadašnji direktor Unis Groupe Damir Vejo upozorava na probijanje rokova Vladu FBIH kao i resorno ministarstvo na čelu sa Nerminom Džindićem, međutim ubrzo nakon toga je odlukom Vlade FBIH smijenjen sa ove pozicije, a na njegovo mjesto postavljen Mirsad Siručić.

Damir Vejo odbio je da razgovara o ovoj temi jer kako tvrdi, zbog upozoravanja na posljedice kašnjenja isporuke ne samo da je smijenjen sa pozicije nego je i stigmatiziran kontinuiranim pisanjem režimskih medija.

Pretis/Foto: S. Saletović

Pretis je najveća laž namjenske industrije

Nezvanično saznajemo da je Pretis u trenucima dok se na poziciji direktora nalazio Nermin Džindić već snosio posljedice kašnjenja realizacije ugovora sa MO KSA o isporuci minobacačke granate 120 mm.  Pretis je tada morao platiti penale u iznosu od 500.000 USD. Ovu informaciju pokušali smo potvrditi u Pretisu međutim kako nam je rečeno „Direktorica Almira Zulić Burek se nalazi na poslovnom putu.“.

Mirsad Siručić direktor Unis Group-e također nije mogao odgovoriti na naša pitanja da li će Pretis opet snositi „penale“ jer kako tvrdi „Komunikacija sa medijima je zabranjena od strane resornog ministarstva“.

Do trenutka objave ovog teksta Ministarstvo energije rudarstva i industrije nije odgovorilo na naše upite niti je resorni ministar Nermin Džindić odgovorio na naše telefonske pozive.

Prema informacijama od izvora u resornom ministarstvu dodjela 1,9 miliona KM sredstava budžetskih korisnika je sramna odluka za koju bi odgovorni trebali odgovarati.

„Nisu isporučili robu na vrijeme i sada vlastitu nesposobnost pravdaju davanjem državnog novca preduzeću i direktorici koja je očigledno nije adekvatan kadar za obavljanje jedne od najodgovornijih funkcija. Postavlja se pitanje šta je urađeno u prethodnom periodu, na šta su uložena budžetska sredstava i ko je odgovoran za kašnjenje? Koliko Pretis u ovom trenutku duguje dobavljačima kao i drugim preduzećima iz namjenske industrije i koji su to privatni dobavljači koji surađuju sa Pretisom?“

Podsjećamo na aferu oko prodaje bakarnih prstenova, sastavne komponente artiljerijske municije kalibra 155 mm. Naime, u sklopu priloga Mreže emitovanom 2017. godine na FTV-u Nermin Džindić je potvrdio da su bakarni prstenovi koje proizvodi firma Termo Metal Resist u vlasništvu porodice federalnog premijera Fadila Novalića i Nermina Džindića prodavani preduzeću Pretis. Podsjećamo na izjavu Nermina Džindića na pitanje da li TMR prodaje bakrene prstenove Pretisu.

„U razvojnom ciklusu da.“

Na pitanje koliko je prstenova prodano Pretisu Džindić odgovara da ne zna budući da već tri godine nije ušao u tu firmu. “Niti znam kako posluju niti s čim posluju, govorim samo o razvojnom potencijalu i onome što jeste.“

Nermin Džindić/Foto: fokus.ba

Prema nepotvrđenim informacijama cijena po kojoj je Pretis od TMR-a kupovao bakarne prstenove iznosila je 60 EUR-a. Cijena istog bakarnog prstena potrebnog za identični kalibar granate od firme Pakistan Ordnance Factories-POF iznosi oko 20 USD.

Menadžment firme Termo Metal Resist do trenutka objave ovog teksta nije odgovorio na naše upite koliko je bakrenih prstenova dostavljeno Pretisu.

Dešavanja u Pretisu, prema informacijama od više izvora iz namjenske industrije, morala bi biti  predmetom istrage nadležnih organa. Bez nezavisne revizije poslovanja preduzeća iz ove oblasti te transparentnosti prilikom dodjele unosnih ugovora privatnim dobavljačima i privatnim firmama, namjenska industrija predstavlja sektor u kojem su sukobi interesa i korupcija  sastavni dio poslovanja.

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

The post Grantovi za odabrane: Milioni maraka za nesposobno rukovodstvo Pretisa appeared first on Tacno.net.

Foto: etrafika.net

Dok je kao poslanik u Narodnoj skupštini RS podržavao vlast predvođenu SNSD-om, Nedeljku Milakoviću je sve polazilo za rukom. Opstajao je na čelu Gradskog groblja Banjaluka i pored optužbi za brojne neregularnosti, dobijao sudske sporove protiv tajkuna bliskih vlasti, zapošljavao rodbinu… Nakon što je prešao u opoziciju sve se promijenilo. Ono što je moglo do juče, danas odjednom “nije po zakonu”.

Brojni članovi porodice Milaković, iz koje dolazi i pomenuti bivši narodni poslanik, nalaze se na značajnim položajima u javnim preduzećima i institucijama Republike Srpske, vlasnici su privatnih firmi koje im donose značajna finansijska sredstva, ali ni to nije dovoljno za odbranu kada stanete “na žulj” najvišim funkcionerima Srpske. Ali, krenimo redom…

Privatizacija donijela bogastvo

Pojedini članovi ove porodice su vlasnici mnogobrojnih atraktivnih nekretnina i preduzeća koja se bave isključivo trgovinom na malo i veliko, kao i ugostiteljskih objekata na području Banjaluke, ali i drugih gradova u Republici Srpskoj.

Početak sticanja velikog bogastva ove porodice veže se za proces privatizacije u BiHkada su uspjeli da, kroz različite pravne postupke koje je omogućavao Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, dođu do nekretnina ali i dijela firme koji se nalazi u RS nekadašnjeg giganta tekstilne i obućarske industrije “Borac” iz Travnika. Pomenuta firma je u svom vlasništvu imala nekoliko desetina nekretnina na najatraktivnim lokacijama na teritoriji Srpske, ali i cjelokupne BiH. Firmu su preuzeli za male novčane iznose, ali je formalno-pravno sve bilo potkrijepljeno i po zakonu.

Nakon preuzimanja navedene firme, Milakovići su za kratko vrijeme stekli bogatstvo koje im je kasnije omogućilo da se infiltrijaju u različite stranke i dođu do značajnog političkog uticaja. U nekoliko navrata su im se posebno “posložile karte” kada je od članova ove porodice zavisilo formiranje republičke vlasti u Republici Srpskoj, kao i lokalne u Banjaluci.  Najznačajniju ulogu u sticanju velikog političkog uticaja ove porodice odigrao je Nedeljko Milaković koji je 2014. godine postao poslanik u Narodnoj skupštini RS.

Podsjećamo, dva suprostavljena politička bloka, predvođena SNSD-om sa jedne i SDS-om sa druge strane, imala su gotovo jednak broj poslanika i većina za formiranje vlasti je zavisila od jednog glasa. Socijalistička partija, koja je u višedecenijskoj koaliciji sa SNSD-om i DNS-om, a čiji je visoki funkcioner Milaković tada bio, prešla je cenzus isključivo zahvaljujući njegovom direktnom mandatu, a na osnovu čega su potom obezbijedili još četiri kompenzaciona, te sa pet „ruku“ učestvovali u tadašnjem parlamentu. Kao jako uspješani trgovci, Milakovići su prepoznali tadašnji povoljan trenutak, te su Nedeljkov glas podrške ostanku SNSD-a na vlasti iskoristili za dalje infiltriranje u politički i društveni život Srpske. U periodu koji je potom uslijedio došlo je do epiloga sudskih sporova koji su ovoj porodici omogućili da se u njihovo vlasništvo upišu najatraktviniji poslovni prostori u centru Banjaluke, a i nekoliko direktorskih funkcija u javnim preduzećima koje su zauzeli.

Spor sa Malbašićem

Navedeni poslovni prostori u centru Banjaluke oko kojih su vođeni sudski sporovi bili su u vlasništvu “Trgovine Borac” – dijela ranije pomenute firme “Borac” iz Travnika. “Trgovina Borac” Travnik je te poslovne prostore otuđila u periodu nakon rata iako nije imala pravo da raspolaže njom, jer je sva imovina državnih preduzeća pripala državnim firmama u entitetima u kojima se i nalazi.

Navedene poslovne prostore je kupio Mihajlo Kovačević iz Banjaluke pa ih je kasnije prodao Veselku Malbašiću, biznismenu iz Banjaluke, čiji se poslovni uspjesi vežu za politički uspon lidera SNSD-a i sadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika, za 4,6 miliona maraka. Nakon što je “Trgovinu Borac” (dio koji se nalazi u RS) u postupku privatizacije kupio Zoran Milaković, Nedeljkov brat, istovremeno je pokrenuo i „maratonske“ sudske postupke da se te nekretnine u centru Banjaluke oduzmu Malbašiću i vrate firmi “Trgovina Borac”, koju su kontrolisali Milakovići.

Poslovni prostori zbog kojih su se vodili sudski, ali i politički sporovi nalaze se u neboderu na Trgu Krajine, u samom srcu Banjaluke. Sam sudski spor je bio obojen političkim bojama pa je u nekoliko navrata i Milorad Dodik, koji je tada bio na funkciji predsjednika RS, tražio od sudova da donesu presude u korist Malbašića.

Zbog ovog sudskog spora bez posla je ostao i tadašnji predsjenik Ustavnog suda BiH Krstan Simić, koji je javno stavio svoja sudska ovlaštenja na raspolaganje Dodiku, „svom šefu“, kako ga je oslovio u dopisu koji je potpisao kao sudija, i Veselku Malbašiću. Da je ovo bio jedan od razloga razrješenja sudije Simića, potvrdila je tadašnja potpresjednica Ustavnog suda Seada Palavrić.

– Kolega Simić jeste razriješen zbog činjenice da je prekršio dužnost funkcije ugrožavanjem ugleda Suda i sudija, a učinio je to pisanjem pisma šefu jedne političke stranke i stavljanjem sebe na raspolaganje njemu, te intervjuima u kojima je iznio niz kriminalizacija na račun Ustavnog suda i sudija tvrdeći da ima dokaze za to, a niti jedan od njih nije iznio – saopštila je tada Palavrićeva.

Ulazak u NSRS i sudski preokret

Sve je išlo u pozitivnom smjeru za Malbašića, dok mu ulazak Nedeljka Milakovića u Narodnu skupštinu RS nije “pomrsio račune”. Nakon što je Milaković podržao vladu SNSD-a i premijerku Željku Cvijanović, dolazi i do nevjerovatnog sudskog obrta u ovim postupcima pred sudovima u RS, kada se navedene nekretnine oduzimaju banjalučkom tajkunu Malbašiću i predaju u vlasništvo i posjed firmi članova porodice Milaković!  Okružni sud u Banjaluci, nakon razmatranja žalbi na prvostepenu presudu banjalučkog Osnovnog suda, donio je pravosnažnu i izvršnu presudu u sporu kojom je Malbašiću naređeno da vrati dva poslovna prostora površine 387 metara kvadratnih i isplati 2,9 miliona KM kao nadoknadu štete usljed dugogodišnjeg nezakonitog korišćenja objekta, kao i zatezne kamate, koje dostižu milionski iznos.

Jedan dio te nekretnine u centru Banjaluke potom je iskorišten za nedavno otvoreni luksuzni restoran a dio je dat u zakup drugim firmama za velike iznose, koji se mjere desetinama hiljada maraka na mjesečnom nivou.

Takođe, zanimljivo je da još od privatizacije “Trgovine Borac”, u čijem vlasništvu se nalaze mnogobrojni ugostiteljski i poslovni objekti u RS, poslovanje navedenog preduzeća nije bilo predmet detaljne kontrole državnih instutucija. Pregledom revizorskih izvještaja do 2014. godine, što se vidi na sajtu Banjalučke berze, vidljivo je da su nekretnine firme prebacivane u vlasništvo najbližih članova porodice Milaković, ali i da su ostvareni prihodi premali s obzirom na imovinu kojom firma raspolaže. Istovremeno, kako je firma finansijski bivala sve slabija, njeni vlasnici su postajali značajno bogatiji. Međutim, mnoge nelogičnosti u poslovanju “Trgovine Borac”, na koje ukazuju i revizorski izvještaji, nisu bili predmet ozbiljnije kontrole nadležnih organa. Opravdano se sumnja da su vlasnici koristili politički uticaj za spriječavanje mnogobrojnih postupaka koji su bili pokrenuti, ali nikada do kraja završeni.

Upravljanje Gradskim grobljem

Pored pozitivnog sudskog epiloga u sporu sa Malbašićem, nakon podrške Nedeljka Milakovića vladi Željke Cvijanović, bivši poslanik u republičkom parlamentu obezbijedio je i ostanak na čelu Gradskog groblja Banjaluka. Podsjećamo, aktuelni zakon o sprečavanju sukoba interesa u RS omogućava da se istovremeno može biti poslanik u NSRS i direktor javnog preduzeća u vlasništvu lokalne zajednice, kao i odbornik u lokalnoj skupštini i direktor javnog preduzeća u vlasništvu Republike Srpske, o čemu je eTrafika već detaljno pisala. Milakoviću je u januaru 2018. godine, dok je još uvijek bio dio vladajuće koalicije, mandat produžen na četiri godine. Da bi lakše upravljao pomenutim preduzećem, Milaković je članove Socijalističke partije, kojoj je i sam pripadao, progurao u Nadzorni odbor Gradskog groblja.

Milakovićevo upravljanje pomenutim javnim preduzećem bilo je izuzetno turbulentno pa su javnost, ali i istražni organi bili svjedoci mnogih afera – od osporavanja njegove fakultetske diplome, uzurpiranja zemljišta, pa do javnih nabavki koje su poništavane od strane sudova, iz razloga što je Gradsko groblje kao najpovoljinije uzimalo ponude koje su višestruko bile veće od drugih učesnika tendera i slično.

Otvorena pisma u kojima se Milakovićevo ime spominjalo u negativnom kontekstu slali su i zaposleni u Gradskom groblju, ali i mještani prigradskog banjalučkog naselja Vrbanja.

Otvoreno pismo radnika Gradskog groblja Banjaluka pročitajte klikom na ovaj link.

Dok su prvi pisali o sumnjivim javnim nabavkama, drugi su u više navrata pozivali istražne i gradske organe da spriječe, kako su tvrdili, bespravno uzurpiranje privatnog zemljišta u okolini Gradskog groblja. Prema njihovim navodima, Milaković je na pomenutom zemljištu pojedinim privatnicima omogućio da njihova preduzeća istovaraju zemlju koja je nastala građenjem stambenih objekata u Banjaluci. Problem je nastao, dodali su, kada se na tim divljim deponijama zemljišta pojavila velika količina vode koja se zadržavala i plavila susjedne kuće.

Od administracije do inspektorata

Pored banjalučkog Gradskog groblja, porodica Milaković je 2014. godine dobila na upravljanje i Kazneno popravni zavod Tunjice u Banjaluci. Na mjesto direktora je postavljen Goran Selak, sestrić Nedeljka Milakovića.

Firme Novaka Milakovića, brata pomenutih Nedeljka i Zorana, Novo-tex d.o.o. i A.S.T. d.o.o. Banjaluka, zadržavaju povlašteni položaj u sklapanju unosnih ugovora za nabavku hrane i potrošnog materijala sa Gradom Banjaluka i drugim državnim preduzećima. Milan Milaković, Novakov sin, dobija poslove marketinga i reklamiranja a nakon što je 2016. obezbijedio odbornički mandat u banjalučkoj skupštini i mjesto potpredsjednika lokalnog parlamenta, a samim tim i platu veću od 4.000 KM.

U periodu nakon izbora 2014. godine, mnogi članovi porodice Milaković se zapošljavaju na radna mjesta na kojim rukovodeće pozicije imaju kadrovi Socijalističke partije, od administracije u Gradskoj upravi Banjaluka, u Odjeljenje za privredu, do Republičkog inspektorata.

Napustio vladajuću koaliciju

Izjednačenost u republičkom parlamentu iz 2014. vremenom se, sve masovnijom pojavom tzv. preletača, “topila” a koalicija okupljena oko SNSD-a obezbijedila je stabilnu većinu. U suprotnom smjeru, na opšte iznenađenje javnosti, otišao je nekoliko mjeseci pred istek mandata Nedeljko Milaković.

Iako je do sukoba sa rukovodstvom stranke došlo zbog unutarstranačkih razmimoilaženja i najvjerovatnije zbog toga što ga Gradski odbor SP-a nije želio staviti na čelo izborne liste i tako nagraditi za uspjeh iz 2014. godine, Milaković je zadao ogroman udarac vladajućoj koaliciji. Naime, bio je jedini poslanik vlasti koji je glasao za usvajanje izvještaja koji je sastavio Anketni odbor, formiran kako bi prikupio što više informacija o smrti Banjalučanina Davida Dragičevića (21), koji je nestao 18. marta prošle godine, a njegovo beživotno tijelo pronađeno šest dana kasnije. Milaković je tako na sebe navukao gnjev dojučerašnjih kolega jer je ovo bio prvi slučaj da neko iz vladajuće koalicije ne glasa po direktivi, a i sam slučaj je bio osjetljiv jer su dešavanja oko pokušaja razotkrivanja okolnosti Davidove smrti, koja su pokrenuli mladićevi roditelji i zabrinuti građani, ugrozila vlast više nego cjelokupna opozicija za 12 godina.

Iz matične stranke vrlo brzo su mu i javno poručili da više nije dobrodošao, a Milaković je svoj dalji politički angažman odlučio nastaviti u opozicionom SDS-u, koji mu je ponudio mjesto na svojoj izbornoj listi.

Razriješenje i novi sudski preokret

Prelazak u najveću opozicionu stranku u RS nije oprošten Milakoviću a dalji događaji samo će potvrditi koliko su institucije Srpske zarobljene od strane političkih elita jer sve što je funkcionisalo prethodne četiri godine, sada naprasno nije bilo po zakonu.

Prvo je razriješen direktorske pozicije u Gradskom groblju u Banjaluci, jer je, kako je obrazloženo u odluci Nadzornog odbora preduzeća, bio u sukobu interesa. Dok su nadležni organi godinama žmirili na brojne neregularnosti koje su svako malo isplivavale iz ovog preduzeća, tek pošto je promijenio partiju, Milaković biva razriješen, i to nezakonito.

Republička komisija za utvrđivanje sukoba interesa RS je još 2015. godine utvrdila da Milaković nije u sukobu interesa, a na ruku mu ide i sam zakon koji dozvoljava poslanicima u NSRS da budu na čelu preduzeća kojim upravljaju lokalne zajednice,o čemu je eTrafika već pisala.

Takođe, krajem prošle godine dolazi i do novog sudskog obrta u slučaju nekretnine u centru Banjaluke. Naime, Vrhovni sud BiH poništava presudu Okružnog suda u Banjaluci kojom je „Trgovina Borac“ dobila spor sa Malbašićem te vraća predmet na ponovno odlučivanje sa obavezujućim uputama koje daju naslutiti da će se spor ovoga puta završiti u korist Malbašića. Podršku za drugačiji epilog Milaković ovoga puta teško može da očekuje jer trenutno “nije na pravoj strani” niti od njega zavisi skupštinska većina.

I sam Milaković nije imao dileme da je riječ o političkoj smjeni, sličnoj masovnim smjenama kakve smo imali prilike vidjeti neposredno nakon prošlogodišnjih opštih izbora.

„Moja smjena je političke prirode, tu nema dileme. U Republici Srpskoj je sve politika“, rekao je Milaković, te potvrdio da je razlog smjene njegovo glasanje za usvajanje izvještaja Anketnog odbora NSRS, te prelazak u opozicioni SDS.

Sa druge strane, nije komentarisao navode o neregularnostima koje su spominjane u otvorenim pismima radnika Gradskog groblja i mještana Vrbanje, ali je dodao da stvarnih razloga za smjenu nije bilo jer je preduzeće od kada ga je on preuzeo svaku godinu završavalo pozitivno, dok je dug koji je zatekao bio 150.000 maraka.

U dvije kolone

Njegovim prelaskom u SDS, na Opštim izborima 2018. godine porodica Milaković je imala svoje predstavnike na izbornim listama i opozicionih i vladajućih stranaka. Kao nosioc lista za Narodnu skupštinu Socijalističke partije u banjalučkoj izbornoj jedinici postavljen je Goran Selak, koji nakon izbora u oktobru 2018. godine dobija poslanički mandat u Narodnoj skupštini a istovremeno ostaje i direkor Kazneno-popravnog zavoda. Selak preuzima i Gradski odbor Socijalističke partije u Banjaluci i postoje jedan od najuticajnih ljudi u vladajućoj koaliciji u RS, s obzirom na to da je Socijalistička partija imala najbolji rezultat u Banjaluci. Njegovo ime i djelovanje se sve više dovodi u vezu sa srpskim članom Predsjedništa Miloradom Dodikom, tako da će njegovom uticaj po svemu sudeći još više rasti.

Sa druge strane, Nedeljko Milaković nije uspio sa liste opozicionog SDS-a obezbijediti poslanički mandat u Narodnoj skupštini RS zbog visokog unutarstranačkog cenzusa. Međutim, ne treba sumnjati da će u periodu turbulencija i unutarstranačkih izbora u najvećoj opozicionoj partiji igrati značajnu ulogu, kao i u cjelokupnom političkom životu RS. Na izborima je učestvovao i Milan Milaković, na listi Socijalističke partije, ali nije uspio obezbijediti mandat.

eTrafika.net

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

The post Što je nekada moglo, više ne važi: Zakon se tumači po tome da li ste u vlasti appeared first on Tacno.net.

Foto: predsjednistvobih

Akademik, redatelj i književnik Gradimir Gojer uputio je otvoreno pismo visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH, Valentinu Inzku: Pokažite konačno da imate snage obračunati se sa nositeljima fašistoidnih tendencija u središnjoj hrvatskoj stranci, HDZ-u, ali i u parapolitičkom sluganskom tijelu te nacionalističke partije.

“U povodu objavljenih dokumenata Hrvatskog narodnog sabora pozivam Vas da žurno reagirate u okviru datih Vam Bonskih ovlasti.

Veličanje Herceg Bosne i neskriveno stajanje na stranu presuđenog i od ICTY okarakteriziranog i nazvanog udruženim zločinačkim pothvatom ne možete prešutjeti. Ovdje se radi o veličanju fašizma čije su žrtve bili brojni Bošnjaci, Srbi ali i oni Hrvati koji nisu prihvatili ustašoidne ciljeve Tuđman-Bobanove paradržave.

Ponovno veličanje udruženog zločinačkog pothvata i neprihvatanje odluka Haškog tribunala vodi daljem zaoštravanju i međunacionalnim zategnutostima u BiH. Ono što su Dragan Čović i njegova bratija po ideologiji proklamirali sa zasjedanja u Mostaru ledi krv u žilama.

Pokažite konačno da imate snage obračunati se sa nositeljima fašistoidnih tendencija u središnjoj hrvatskoj stranci, HDZ-u, ali i u parapolitičkom sluganskom tijelu te nacionalističke partije.

Kada stvari izmaknu kontroli biti će kasno i nitko Vas neće moći opravdati za nečinjenje u ovom politički preozbiljnom trenutku”, stoji u pismu akademika Gradimira Gojera.

The post OTVORENO PISMO VALENTINU INZKU: Veličanje Herceg-Bosne ne možete prešutjeti appeared first on Tacno.net.

Andreano Družina – foto: Dana Kavšček – Svobodna Beseda

O bella ciao! I jednog dana kad se probudih, O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao. I jednog dana kad se probudih, okupator beše tu. U partizane ja moram poći i tamo naći topli dom… Partizanska pesma.

Alpska zima steže danima Deliblatsku peščaru. Budim se ovog 26. januara sa nadom da ću isterati auto iz garaže i stići do pošte udaljene preko dvadeset kilometara. Pogled kroz prozor zaledio je ovu nadu. Dvorište dugačko kao avionska pista osvanulo je pokriveno visokim belim jorganom. Posle nekoliko sati lopatanja predajem se pred snežnom nemani. Odustajem od nauma da posle toliko godina napišem rođendansku čestitku. Na nagovor kolege Pere Kvesića. Oživljava tu zaboravljenu naviku i kaže: kad ste poslednji put rukom ispisali čestitku i poslali je poštom? Evo prilike, 26. januara ove godine, poslednja živa narodna heroina Jugoslavije, Adreana Družina, partizansko ime Olga, napunila je 99. godina. Pošaljite joj rođendansku čestitku. Ima pravo Pera Kvesić, do god je života u meni neću zaboraviti Mariju Bursać, bombaša. Proglašena je narodnim herojem u predahu, dok se opasivala bombama, pred juriš na fašistički bunker. Spaseniju Canu Babović, Idu Sabo, moju drugaricu Danu Milosavljević… 91 ženu narodnog heroja.

Partizanka Olga, proglašena je narodnim herojem 22. juna 1953. godine. Rođena u Trstu 1920. godine. Pred naletom fašista njena porodica beži u Sloveniju. Utočište nalaze u Ljubljani. Adreana se zbližava sa rodoljubivim drugaricama i drugovima. Krajem 1941. godine uzima pušku. Posle nekoliko meseci postaje partizanka. Borac Sercecijeve brigade. Prkosila je neprijateljskim mecima uvek u prvim borbenim redovima. Iz rata je izašla nekoliko puta ranjavana. Nije čekala da joj se rane zacele. Vraćala se odmah u borbu. Drugovi su je zapamtili kao lučonošu ideala pravde, slobode, društva oslobođenog okova kapitalizma i fašizma. Kao politički komesar Slovenačke partizanske bolnice, svojim nadahnutim govorima, takoreći, “dizala je iz mrtvih” ranjenike. Kad je zemlja oslobođena, borbu nije prekidala gonila je u buljuke ostatke kvislinga i neprijatelja mlade zemlje – Jugoslavije.

Adreana Družina-Olga. Jedna od preko sto hiljada žena. Partizanskih boraca. Preko 25 hiljada tih devojaka darovalo je život na oltar slobode Slovenaca, Srba, Hrvata, Bosanaca i Hercegovaca, Crnogoraca, Makedonaca…Njih 4.000 vidalo je posle rata teške rane iz borbe. Preko 3.000 tih cura ostale su trajno teški invalidi. Među njima bilo je oficira, komandanata, puškomitraljezaca, komesara. Nisu izostajale sa najtežih zadataka zajedno sa svojim drugovima.

Danas nema slova o njihovim podvizima. Prazne su korice istorijijskih čitanki. Umesto sećanja na tu krvavu epopeju partizanske borbe, u učionce su ušetali ljudi u crnim haljinama koji veličaju saradnike okupatora. Obećavaju im rajski život posle smrti, ako se klanjaju izmišljenim bogovima. Zdušno im pomažu revizionisičke novine. Poput Politikinog zabavnika, nekad najomiljenijeg časopisa među mladima, a sad promotera Dimitrija Ljotića, pomagača fašističkih okupatora u Srbiji. Opet, se setih šta je pred smrt rekla Dana Milosavljević, narodni heroj. Da, rekla je fašisti su ipak pobedili.

Ali heroinama, poput Adreane Družine, ima ko da piše. Čim se oslobodim ovog belog kazamata eto me pred poštanskim šalterom. Da poljubim marku sa čestitkom za 99 rođendan partizanki Olgi. Poslaću je na adresu: Tovarišici Adreani Družini – Olgi. Gubčeva 8a. SI-1370 Logatec, Slovenija. Pa srečan rojstni dan draga Olga!

The post 99 rođendan partizanske heroine Olge appeared first on Tacno.net.

Učestvujući na maršu mira, na relaciji Žepa-Srebrenica, umorna kolona se zaustavila na samom ulazu u grad Srebrenicu kako bi se okrijepila, sačekala kolonu iz pravca Nezluk – Srebrenica i krenula naprijed ka Potočarima. I kako to biva, dok smo se odmarali, ubrzo je do nas doprla vijest kako je jedan od američkih diplomata odsjeo u obližnjoj kući. Na inicijativu doktorice Feride Čengić, iz kolone je brže bolje napravljen „pregovarački tim“ koji se uputio ka toj kući. Dugo smo zvonili dok nam vrata nije, otvorio jedan srednjovječni čovjek koji nas je dubokim muškim, gotovo bariton glasom pozdravio na odličnom engleskom „Welcome! What can I do for You?“. Bio je to početak jednog lijepog poznanstva sa gospodinom Esadom Smajićem sa kojim sam i napravio jedan kraći intervju. Najiskreniji i najveći heroji opstanka multietničke BiH su upravo njeni povratnici, a Esad je jedan od njih.

Esad Smajić

Esad Smajić je jedan od tih povratnika koji se  vratio u Srebrenicu i odlučio da zajedno sa mladim ljudima prije dvije godine startuje opštu poljoprivrednu zadrugu – OPZ „Drinaplod“ Srebrenica. Nakon završene gimnazije u rodnom gradu – Srebrenici, nastavio je školovanje na Beogradskom Univerzitetu gdje je stekao zvanje diplomiranog ekonomiste na Ekonomskom fakultetu. Nakon stečenog obrazovanja vratio se u Srebrenicu, radeći u opštinskom organu samouprave, a potom nastavio rad u Beogradu kao rukovodilac jedne društvene, uvozno-izvozne firme (UTMA). Osamdesetih godina se ponovo vraća u Srebrenicu gdje je osnovao prvo društveno preduzeće „OMES-Promet“ Bratunac, te obavljao poslove na mjestu direktora. Poslije „Markovićevog zakona“ o mogućnosti otvaranja privatnih preduzeća osnovao je i vodio privatno preduzeće u Srebrenici pod imenom „Razvitak“ Srebrenica koja je u to vrijeme imala 300 radnika.

Nakon ratnih zbivanja, jedno vrijeme je proveo u Njemačkoj radeći u „PIZ“ kompaniji, a zatim otišao u SAD radeći u Consulting kompaniji kao Executive Officer gdje je bio i suvlasnik iste kompanije. Povratkom u Srebrenicu organizujući mlade ljude prije dvije godine osnovana je opšta poljoprivredna zadruga – OPZ „Drinaplod“ Srebrenica. 

Povratak u Srebrenicu je bio izazvan osnovnom potrebom da se vrati svom rodnom kraju i pomogne koliko je god moguće u organizaciji promjena i postizanju boljeg životnog standarda sa zapošljavanjem mladih ljudi.

OPZ „Drinaplod“ Srebrenica

OPZ “Drinaplod” p.o. Srebrenica osnovana je u februaru 2017. godine čija je pretežna djelatnost mješovita poljoprivredna proizvodnja. Vrše otkup i preradu vrganja, lisičarke, smrčka i crne trube. Njihovi proizvodi su dostupni u svježem, sušenom i zamrznutom stanju. U periodu od aprila do novembra vrše otkup, preradu i prodaju u sušenom stanju ljekovitog bilja od kojih su najzastupljenije maslačak, srijemoš, kopriva (žara), zova (zoba), lipa i mnoge druge. Otkupljuju takođe herbu, korijen, list, cvijet i plod ljekovitih biljaka. Organizacijski tim čine mladi ljudi željni da rade i stvaraju, kao i iskusni stručnjaci koji su spremni da prenesu svoje znanje. Oni stvaraju nove vrijednosti kroz iskorištavanje vlastitih prirodnih i ljudskih potencijala sa ciljem unapređenja svih oblika organizovanja i usavršavanja poljoprivredne djelatnosti u regiji istočne Bosne.

Postojanjem u trajanju od dvije godine OPZ „Drinaplod“ postigla je značajne rezultate na bazi rada mladih ljudi. Naravno da je bilo poteškoća koje su uspješno savladali. Angažovani mladi ljudi su stvaraoci kojima treba pomoći iskustveno da implementiraju svoje ideje u pogledu izgradnje bolje budućnosti i života. Mladi se zalažu u tom pravcu i izražavju spremnost da pored silnih problema ostanu i opstanu u ovoj državi kakva jeste, a posebno u Srebrenici koju pritiska mnoštvo drugih problema.

Podrška nije izostala ali ima dosta problema

OPZ „Drinaplod“ Srebrenica nije imala smetnje u radu i ostvarila je dobru saradnju sa institucijama koje pružaju podršku povratnicima, gdje su implementirali projekte u malinarstvu, otkupu gljiva i voća, a u planu je da izgrade prerađivačke kapacitete za voće i povrće čime bi se omogućilo uključivanje većeg broja kooperanata na području doline Drine. Ostvarili su dobru saradnju i sa drugim poslovnim partnerima u cijeloj Bosni i Hercegovini, kao i određenim razvojnim agencijama kao što je SERDA u Sarajevu.

Esad nam je objasnio da su najveći problemi za sve privredne subjekte, posebno u začetku, kvalifikovana radna snaga koja se teško odlučuje da radi u manjim mjestima, i velika poreska opterećenja od strane države. Također, tom problemu doprinose stalne tenzije i zastrašivanje od strane političkih struktura u BiH. Generalno ovdje još nije zaživjela pravna država koja svim građanim garantuje jednaka prava pred zakonom, pa tako i u smislu privrednih subjekata.

U odnosu na 2014. godinu kada se Esad vratio iz SAD, situacija se rapidno, u negativnom smislu, promijenila prije svega iz razloga koji su već navedeni. Posljedice ovakvog stanja u cjelokupnom društvu rezultiraju svakodnevnim odlaskom mladih, sposobnih i kvalifikovanih kadrova iz naše zemlje i to je možda navjeći poraz i gubitak za naše društvo i državu.

Gdje se OPZ Drinaplod Srebrenica vidi za 2-3 godine?

Cilj ove firme je da u narednim godinama uvećaju broj kooperanata, broj zaposlenih, da povećaju proizvodne kapacitete u smislu prerade voća i povrća jer ovaj kraj obiluje kvalitetnim i neprskanim zasadima voća i povrća što znači proizvodnju kvalitetne zdrave hrane koja je trenutno tražena na tržištu. Njihovi rezultati su vidljivi na web stranici www.drinaplod.com. Esad vjeruje da će sa radom mladih ljudi uspjeti uskoro da njihove  proizvode plasiraju i na inotržište. 

Pored niza projekata u OPZ Drinaplod-u Srebrenica, trenutno je u toku najnovija inicijativa i realizacija projekta u pčelarstvu koje može omogućiti zapošljavanje mladih u ruralnim područjima, a posebno u Srebrenici.  Neophodno je podržati ovaj projekat u finansijskom smislu gdje je za upošljavanje jednog pčelara potrebno  3.500,00 KM za obezbjeđenje 10 pčelinjih društava i kompletne opreme za pčelarstvo.

Pravilnim nadzorom i usmjeravanjem od strane stručnog tima OPZ Drinaplod Srebrenica, takav jedan pčelar za tri godine će imati 80 pčelinjih društava čime ostvaruje prinos meda koji iznosi minimalno 10 kg po košnici odnosno 800 kg u sezoni čija je vrijednost na tržištu 12.000,00 KM što omogućava prosječne prihode od 1.000,00 KM mjesečno, ne računajući druge pčelinje proizvode kao što su polen i propolis, kao i stvaranje i prodaju novih društava (rojeva).

Evo mogućnosti za sve one koji su zainteresovani da se uključe i omoguće napredak našim građanima da neovisno privređuju kroz OPZ Drinaplod Srebrenica, što će stvoriti velike mogućnosti za organizovanu proizvodnju pčelarskih proizvoda i ostvarivanje novih uslova za opstanak na ovom području.

Esad napominje da svi koji su zainteresovani: humanitarna društva, pojedinci i organizacije, mogu sa skromnim učešćem pokrenuti i doprinjeti boljem životu naših građana koji su voljni da rade i budu neovisni. On smatra da sa 3.500 KM uloženih u pčelarstvu može za tri godine da obezbjedi prihode koji su dovoljni za troškove i život  jednog domaćinstva na selu. Dodatno, razvojem tog sektora omogućit će se izvoz prirodnog meda na evropsko tržište što će značajno uticati na životni standard naših građana (kooperanata), a istovremeno omogućiti i nova radna mjesta u preradi pčelinjih proizvoda. To je jedan od trenutno započetih projekata, koji realizuje OPZ Drinaplod Srebrenica. Zainteresovani se mogu obratiti putem emaila: drinaplod@gmail.com, ili web stranice www.drinaplod.com.

Esadu i njegovoj ekipi se zahvaljujemo na prijatnom razgovoru želimo uspješan rad, zdrav i sretan život. Kao što sam već u uvodu ovog teksta napisao, Bosna i Hercegovina ima svoje istinske, „nevidljive“ heroje o kojima treba pisati!

The post Povratnici – istinski borci za očuvanje multietničke BiH appeared first on Tacno.net.

Fadil Novalić, Jelka Miličević, Nermin Džindić, Josip Tomić/Foto: Fena

Na čelu Naftnog terminala Ploče, strateške firme u vlasništvu FBIH koja vrijedi preko 700 miliona KM, od 2016. godine nalazi se  kadar HDZ-a Josip Tomić. Tomić je 2014. godine pravosnažno osuđen pred Županijskim sudom u Dubrovniku za privredni kriminal u ovoj firmi. Ova nevjerovatna činjenica nije sporna ni Vladi FBIH, ni preduzeću „Operator Terminali Federacije“ koje ima nadzor nad NTF-om, kao u konačnici ni Josipu Tomiću.

Podsjećamo, uprava „Operator Terminali FBiH“, uz suglasnost Vlade Federacije BiH, 2016. godine smijenila je Ferida Džihanića s mjesta direktora Naftnih terminala FBiH u Pločama. Na njegovu poziciju ponovno je imenovan Josip Tomić, bivši direktor NTF-a, koji je s te dužnosti smjenjen 2009.

Uz Džihanića, smijenjeni su i ostali članovi Uprave Pero Matić i Ivica Žulj, kao i članovi Nadzornog odbora Dževad Haznadar i Izet Spahić. Promjene u NTF-u bile su vezane uz novu kadrovsku politiku koaliciju HDZ-SDA-SBB.

Upravo je pitanje novih uprava javnih preduzeća predstavljalo najveći izazov koalicije HDZ –SDA  2015. godine. Nakon bojkota HDZ-ovih ministara u Vladi FBIH, vlast je profunkcionisala u trenutku kada su na pozicije javnih preduzeća poput Aluminijuma Mostar, Elektroprivrede HZHB te NTF-a postavljeni njihovi kadrovi.

Kratki rezime sabranih djela Josipa Tomića

Za Josipa Tomića, dugogodišnjeg kadra HDZ-a veže se niz afera, poput afere sa Deltagripom. Naime prema pisanju medija finansijska policija 2008. podnosi prijavu protiv Josipa Tomića, Drage Burđeleza, Dževada Paradžika, kao i nekadašnjeg premijera FBIH Nedžada Brankovića i tadašnjeg ministra energije i rudarstva Vahida Heće, zbog sklapanja štetnih ugovora sa ovom britanskom firmom.

Nakon odlaska Tomića iz NTF-a 2009. godine tadašnja uprava sačinila je analizu ugovora sa Deltagripom i prema njihovim podacima zbog niske cijene najma i kaznenih penala NTF Ploče na ovim ugovorima je izgubio preko 3 miliona KM.

Drago Burđelez nekadašnji direktor Energopetrola Ploče potpisuje ugovor sa Deltagripom 2005. godine kada u najam daje skladište od 10.000 kubnih metara za ugovornu cijenu od 50.000 USD mjesečno plus 1,5 USD po toni izdate nafte. Sljedeće godine iznajmljena su im još dva neobnovljena skladišta iste zapremine, ovaj put za nižu cijenu od 40.000 USD i 1,7 USD po toni izdate nafte.

Aneksima koje potpisuje Tomić na ugovor o najmu dva skladišta NTF se obavezao da obnovi skladišta u roku od šest mjeseci. U slučaju kašnjenja NTF bi platio penale. Obzirom da su rokovi probijeni, NTF britanskoj firmi, prema navodima tadašnjeg menadžmenta, plaća 175.000 KM. Nedugo nakon toga u oktobru 2006. godine Tomić Deltagripu u najam daje jedno skladište u zamjenu za dva nedovršena, a umjesto fiksne cijene Tomić pristaje na cijenu od 4 USD po toni istočene nafte. Prema navodima mendžmenta NTF je oštećen za dodatnih 750.000 KM.

Josip Tomić

Tomić također 2007. godine potpisuje još jedan aneks na ugovor te se obavezuje da NTF besplatno čisti skladišta, prepumpava naftu i obračunava troškove čime Deltagrip stavlja u povlašten položaj u odnosu na druge klijente. U aprilu Tomić bez saglasnosti nadzornog odbora od OTP Banke podiže kredit od 4,8 miliona KM a sredstva su trebala biti uložena u završetak obnove skladišta u najmu Deltagripa. Kao osiguranje kredita i pozajmice od Deltagripa Tomić kao hipoteku stavlja 150.000 kvadrata zemljšta NTF-a.

Nakon smjene Josipa Tomića i dolaska tadašnje uprave dolazi do prekida ugovora sa Deltagripom, a nakon tužbe Arbitražnog suda međunarodne trgovinske komore iz Pariza (ICC), i presude u korist Deltagripa računi NTF-a su blokirani, što je ovu stratešku firmu dovelo do ruba stečaja.

Vlada FBiH na čelu sa Nerminom Nikšićem, da bi spasila NTF od stečaja, bila je primorana podići kredit kod komercijalnih banaka kako bi isplatila 15 miliona KM Deltagripu po presudi Arbitražnog suda u Parizu.

Tužilaštvo KS već godinama istražuje upravo te navode, s ciljem da se utvrdi kako je sklopljen ugovor koji je Deltagrip imao u Pločama i zbog čega je nastupila šteta po državu. Međutim, do danas konkretnih podataka nema.

Za Josipa Tomića veže se i sudski spor iz 2008.  godine pred Općinskim sudom u Metkoviću kada se nagodio sam sa sobom da sebi isplati 67.000 KM.

Naime Tomić je u prvom mandatu na čelu NTF-a bio u period od 2006. do 2009. godine sa prekidom od nepuna četiri mjeseca. Ovaj period nastao je kao posljedica smjene od strane Zijada Džemića bivšeg direktora OTF-a firme koja je vlasnik NTF-a, zbog zloupotrebe položaja.

Nakon što je odlukom Nadzornog odbora NTF-a vraćen na poziciju direktora Tomić pred Općinskim sudom u Metkoviću podnosi odštetni zahtjev kojim je tražio isplatu od oko 18.000 KM mjesečno za nepuna četiri mjeseca koliko nije radio. Ovaj sudski spor je riješen tako što je Tomić kao predstavnik NTF-a pristao da o trošku firme sam sebi isplati 67.000 KM sa zateznim kamatama.

Međutim, najtragičnija činjenica postavljanja Josipa Tomića na poziciju Direktora NTF-a je podatak da je Tomić pravosnažnom presudom Županijskog suda u Dubrovniku 6. juna 2014. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci zbog pronevjere nešto više od 14.000 KM, a sud je odredio da kazna neće biti izvršena ukoliko Tomić u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Nisam kriv iako sam osuđen

Josip Tomić u telefonskom razgovoru ističe da su optužbe protiv njega montirane od strane političkog lobija iz Sarajeva. Navodi da su protiv njega podnesene 33 prijave te da je pravomoćno oslobođen po svim tačkama osim tačke o putnim nalozima.

“To su izmišljotine. Ja sam po svim krivičnim prijavama oslobođen osim po toj točki o tim putnim nalozima bez priloga. Zato što je to sklonjeno negdje i onda su napravili kao neki obračun da ja dugujem firmi. Nije kazneno djelo dugovati. Mene jeste sud osudio jer ja nisam imao dokaza. Oni su dokaze sklonili i uništili. Ja sam imao 33 prijave i po svim točkama ja sam pravomoćno oslobođen. Kad su vidjeli da tu nemam ništa onda su sudu dostavili 20 mojih putnih naloga bez priloga. Mene sud pita “Jeste li vi kopirali priloge”. Pa ko još kopira račune od goriva ili autoceste? Nisam u životu kopirao račun niti znam da iko kopira.”

Razlog medijskih natpisa o kriminalnim aktivnostima kao i optužbi Tomić vidi u činjenici da nije želio raskinuti ugovor sa Deltagripom.

“Ja sam naslijedio ugovore od Burđeleza. Znači nisam ja potpisao niti raskinuo. Ja jesam potpisao neke anekse, a ti aneksi nisu bili predmet arbitraže. Ugovor su raskinuli tadašnja uprava Nikola Štula, Davor Matić i Vehid Frljak. To je problem svih mojih optužbi i sporova zato što ja nisam htio raskinuti ugovor sa Deltagripom jer nije bilo nikakvog osnova ni komercijalnog ni pravnog. Ljudi su plaćali redovno ali su tada kapaciteti trebali nekom drugom političkom lobiju iz Sarajeva i tražili su da se to raskine. Kad sam ja odbio mene su smijenili i to su raskinuli. I to je sve bilo iza moje smjene. Kad su raskinuli ugovore onda je Deltagrip tužio i dobio. Ta se cijena i dan danas plaća.”

Navode da je Deltagrip trebao preuzeti Naftne terminale Tomić demantira.

“Deltagrip je jedan veliki trgovac koji ima kapital i njih ništa ne zanima izuzev trgovine i profita, a navode da je Deltagrip trebao preuzeti terminal nisu istiniti. Njih to ne zanima. To su izmišljotine.”

Zakonom o privrednim društvima FBIH u članu br. 248. i br. 263 jasno je propisano da lice osuđivano za krivično djelo ne može biti imenovano na poziciju predsjednika uprave društva pet godina od dana pravomoćnosti presude. Tomić naglašava da obzirom na činjenicu da NTF posluje po hrvatskim zakonima na njega se odnose samo zakoni R. Hrvatske.

“To je sve isteklo i ta uvjetna je bila 8 ili 10 mjeseci ne mogu sad da se sjetim. Kad prođe taj rok nakon dvije godine to se briše tako da kod mene nema ništa u registru niti je bilo na dan imenovanja. Znači ja sam donio potvrdu da se protiv mene ne vodi nikakav kazneni postupak. Ja kad sam imenovan nisam imao nikakav sudski spor da ne mogu biti imenovan po zakonima Hrvatske. Jer NTF je u Hrvatskoj i podliježe svim zakonima R. Hrvatske. Da sam imao bilo kakvo terećenje Trgovački sud u Dubrovniku ne bi me upisao u registar.”

Sve se može kad se HDZ i SDA slože  

Rifat Fetić dugogodišnji član nadzornog odbora “Operator Terminali Federacije” preduzeća u čijem je vlasništvu je NTF, te šef kancelarije Reisu-l-uleme ističe da je bio protiv imenovanja Josipa Tomića na poziciju predsjednika uprave NTF-a u prvom predlaganju.

„Prilikom prvog predlaganja da se g. Josip Tomić imenuje za člana uprave NTF u Pločama bio sam protiv davanja saglasnosti za to imenovanje. Nakon što je ponovo ovaj prijedlog došao na dnevni red NO-a OTF Terminali Federacije, tada je uz njegov dosije priložena sva potrebna dokumentacija što uključuje i potvrdu o nekažnjavanju. Tada nije bilo formalnih razloga da se odbije zahtjev NO NTF-a da se da saglasnost za njegovo imenovanje.“

Informacije koje dolaze iz vrha OTF-a da je na Fetića vršen pritisak od strane samog vrha SDA za davanje saglasnosti Tomiću, demantira.

„Zahtjev za imenovanje g. Tomića, kako sam ranije kazao, došao nam je od NO NTF-a, uz kompletnu potrebnu dokumentaciju uključujući i potvrdu o nekažnjavanju. Nije bilo, kada sam ja u pitanju, nikakvih pritisaka prilikom imenovanja u organima NTF-a.“

Međutim, podsjećamo na izjavu medijima Rifata Fetića iz 2016. godine o imenovanju Josipa Tomića:

“To je odluka politike. Ja sam bio protiv toga vrlo jasno, i na sjednicama NO, prije nego je nova struktura došla. Obrazlagao sam da to nije dobar poslovni potez ali su oni ipak odlučili da ga dovedu. “

Na pitanje novinara ko dovodi Josipa Tomića na čelo NTF-a Fetić nije precizirao u odgovoru.

“Evo ja sam vam kazao, mislim da će vrijeme vrlo brzo pokazati ko je bio u pravu, oni koji su ga doveli ili mi koji smo bili protiv toga. Moguće je da nas iznenadi, pa napravi nešto suprotno od onog što mi mislimo. Ja sam mišljenja da dok se god vode postupci protiv ljudi, neovisno je li to Tomić ili neko drugi, da ih ne treba dovoditi na rukovodeće pozicije dok se ne okonča postupak.”

Nihad Čolpa zastupnik GS-a u parlamentu FBIH ističe da vladajuće stranke javna preduzeća posmatraju kao privatnu svojinu. Također postavlja pitanje dodjele budžetskih sredstava preduzeću na čijem čelu se nalazi osoba koja je osuđena za privredni kriminal.

“Da je tako, najbolje se vidjelo na vanrednoj sjednici Predstavničkog doma Parlamenta FBiH na kojoj je Vlada FBIH predložila stavku u budžetu za 2019. godinu kojom je predviđeno dodjeljivanje sredstava u iznosu od četiri miliona javnom preduzeću NTF Ploče. Takvoj odluci sam se usprotivio iz razloga što je na čelu javnog preduzeća osoba koja je pravomoćno osuđena za privredni kriminal u istom preduzeću. Međutim, Vlada FBiH i većina HDZ -SDA nisu smatrali da je sporno dodijeliti novac preduzeću u kojem je direktor već osuđivan zbog kriminala u istom.”

Nihad Čolpa/Foto: N1

Čolpa naglašava da vladajuća struktura u proteklom mandatu nije učinila ništa kako bi zemljište od 150 000 m² uknjižila na preduzeće.

“Upravljačka struktura nikad ništa nije uradila da se zemljište od 150.000 m² uknjiži na preduzeće, tako da sada u ZK izvatku nije upisan NTF Ploče niti majka firma OTF d.o.o. Umjesto da Vlada FBiH preispita zakonitost imenovanja direktora preduzeća i naloži reviziju poslovanja, ona svake godine izdvaja ogromna sredstava za preduzeće sa korumpiranim upravljačkom strukturom.”

Razloge imenovanja Josipa Tomića na funkciju direktora NTF Ploče kao i činjenice da zemljište nije još uvijek uknjiženo, Čolpa vidi u interesnim sferama HDZ-a. Ističe da će uputiti zahtjev prema resornom ministru Nerminu Džindiću o dostavljanju finansijskih izvještaja o poslovanju NTF-a u periodu od 2014. do danas.

“Jedan od razloga zašto je NTF Ploče upravljačkoj strukturi omogućeno da upravljaju sa preduzećem na ovakav način je što je na čelu ovog preduzeća kadar HDZ. Svi znamo da kada Dragan Čović i HDZ u BiH daju certifikat o hrvatstvu i imenuju osobu na neku od pozicija da su odmah toj osobi aktivirana prava kakva nema niko na svijetu pa tako i da ima zakonsko i moralno pravo da vodi preduzeće za koje je pravomoćno osuđen za pljačku. Ja ću na jednoj od narednih sjednica Predstavničkog doma Parlamenta FBiH uputiti zahtjev prema Federalnom ministru energetike, rudarstva i industrije Nerminu Džindiću da dostavi Parlamentu FBiH finansijski izvještaj poslovanja NTF Ploče za period od 2014. godine i razloge zašto zemljište veličine 150.000m² nije uknjiženo za NTF Ploče ili OTF. d.o.o.”

Prema riječima Josipa Tomića NTF sada posluje pozitivno. Ističe da je član HDZ-a ali bez ikakve funkcije.

“Pitanjima oko imenovanja i dešavanjima iz prošlosti se ne želim više baviti. Ja sam opet dobio povjerenje i firmu sam uz pomoć Vlade FBIH oživio. Mi smo napravili posao i dugoročne ugovore sa INOM na 5 godina skoro 20 miliona EUR-a, sa Petrolom, sa jednom švicarskom firmom. Sad poslujemo uredno i sad nema problema jer nije upetljana politika. Mislim uvijek ima politike ali nema one prljave politike. Ja sam samo član HDZ-a BIH bez ikakve funkcije u HDZ-u i dobar sam sa dosta ljudi u HDZ-u. I sa vodećim ljudima kao i sa ljudima iz drugih stranka. Ja sam nekad bio zamjenik ministra i bio sam u Parlamentu tako da znam dosta ljudi.”

Upravo je postavljanje Josipa Tomića na poziciju direktora strateške firme koja prema nezvaničnim procjenama vrijedi oko 700 do 800 miliona KM, dokaz da se princip kadriranja u javnim preduzećima na osnovu isključivo političke pripadnosti mora promijeniti. Nažalost javna preduzeća zastupaju stranačke interese, pravosuđe takvu praksu ne sankcioniše, a javnost toleriše.

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

The post Na strateškim mjestima HDZ-ovi ljudi: Naftnim terminalima dvije godine upravlja direktor osuđen za kriminal appeared first on Tacno.net.

Tariq Ramadan – foto: Trendolizer

Normalan evropski refleks bio bi da se potvrdi da je riječ o nepovredivoj privatnoj sferi Tarika Ramadana, koji činom posjedovanja 776 pornografskih fotografija nije prekršio nijedan zakon! No evropski muslimani nisu evropski na taj način: mnogi od njih pristaju da poštuju zakone zemalja u kojima žive upravo prema preporuci Tarika Ramadana, naime samo ako ti zakoni nisu u suprotnosti s islamom. A Ramadanovo ponašanje temeljno se protivi strogom islamskom moralu, pa je njegov ugled, nezavisno od njegovog (ne)kršenja zakona i eventualno oslobađajuće presude, nepovratno uništen, unatoč podršci koju će, siguran sam, nastaviti da dobiva u Kotlini kao „intelektualac koji ide ispred svoga vremena“.

Piše: Tarik Haverić

Cijeli mjesec oktobar 2018. bio je, u Kotlini, obilježen izostankom jednog događaja. Dok je užasnuti Svijet brujao o državnom zločinu koji su počinile vlasti Saudijske Arabije, čiji su izvršioci u saudijskom konzulatu u Istanbulu ubili i raskomadali novinara Džemala Hašukdžija, bosanskohercegovački muslimani nisu se okupili pred ambasadom ove kraljevine da izraze prosvjed zbog tog gnusnog čina.

To nas navodi da se zapitamo o kriteriju okupljanja zabrinutih bosanskohercegovačkih muslimana pred stranim ambasadama. Posljednji takav događaj zbio se 17. jula prošle godine, na međunarodni dan podrške jednom poznatom uhapšeniku: „Osudite francuske vlasti zbog nepravednog i nehumanog postupka prema profesoru Tariku Ramadanu“, pozivao je plakat na engleskom jeziku (#FranceFreeTariqRamadan) koji se širio kibernetičkim prostorom. Ne znam kako su se stvari odvijale pred francuskim ambasadama u drugim zemljama Evrope i svijeta, no pred ovom u Kotlini okupilo se rečenoga dana, tačno u podne, pet-šest ljudi koji su uručili nekakav papir, valjda peticiju-šesticiju, radniku obezbjeđenja koji je otvorio vrata i potom se razišli.

Ovaj događaj iz jula 2018. i nedogađaj iz oktobra iste godine predstavljaju nove markacije na putu koji nazivam analitikom samorazumijevanja bosanskog muslimanskog subjekta, i čije sam glavne smjernice ocrtao u Kritici bosanskog uma. U tom „ogledu o jednom historijski fiksiranom mentalitetu“ potrudio sam se da primjerima ilustriram tezu da je moralni relativizam postao druga priroda bosanskohercegovačkih muslimana, koji kod svojih istovjernika toleriraju iste postupke koje oštro osuđuju kod drugih. Ta je teza potvrđena kada su u ljeto 2016, neposredno nakon izlaska Kritike, počela proganjanja Erdoğanovih protivnika u Turskoj, pod izgovorom da su svi oni – dakle desetine hiljada nastavnika, sudaca, novinara i javnih radnika – „gulenisti“ i učesnici u neuspjelom državnom udaru. I tada je bila izostala svaka reakcija prekaljenih boraca za slobodu izražavanja, „muslimanskih intelektualaca“ suđenih 1983. u tzv. Sarajevskom procesu, koji u Bosni i Hercegovini već skoro 30 godina žive od moralnog kapitala žrtava titoističkog režima koji ih je progonio kao neistomišljenike. Jednoumlje je smetalo samo dok je bilo komunističko, i progon neistomišljenika u islamskim društvima ne samo da se ne osuđuje već se prikriveno odobrava. Pa čak i neprikriveno: jedan od osuđenih u Sarajevskom procesu nedavno je uputio javno pismo podrške saudijskim vlastima u njihovoj borbi protiv šiizma koja uključuje i stalna bombardiranja civila u Jemenu.

Taj bošnjački munafikluk našao je svoj amblematski izraz u komentaru bivšeg reisa Mustafe Cerića nakon Hašukdžijevog ubistva: „Vodi se zla kampanja protiv Kraljevine Saudijske Arabije kako bi se narušio njen ugled i destabilizirali njen mir i prosperitet. To nije dobro ne samo za osjetljivi region nego i za cijeli svijet. Vjerujem da je KSA dovoljno jaka da prevlada sve ovo, in Sha Allah!“.

Iznošenje činjenica o zločinu kao kampanja ocrnjivanja? Ako to čitaoca podsjeti na neke druge stavove koji su kružili našim prostorom, naprimjer da su podaci o zločinima nad Bošnjacima u ratu 1992-1995. izmišljeni u sklopu „zavere protiv Srbije i Srba“, neka se odmah dozove pameti. Nema tu nikakve sličnosti, jer Srbi su pravoslavci a Saudijci muslimani, a to nije isto!

Gdje žive evropski muslimani?

Gornji Cerićev komentar treba dovesti u vezu s njegovim svojevremenim pokušajima da se nametne kao duhovni vođa tzv. evropskih muslimana. Sâmo određenje „evropski muslimani“ ne objašnjava se jer se uzima kao samorazumljivo, iako ima dva različita značenja. S jedne strane, to je skupna oznaka za tzv. autohtone muslimane u Evropi (bosanskohercegovačke i albanske muslimane, Pomake, Torbeše, Gorance itd.), a s druge – za sve muslimane koji žive u zapadnoj Evropi, u koju su se njihovi turski, magripski ili indopakistanski preci doselili u proteklih 100 godina. Bosanski muslimanski subjekt rado i često ističe da su Bošnjaci „evropski muslimani“ u ovom prvom značenju, dakle „autohton evropski narod“, no u svom zamornom i kenjkavom ponavljanju previđa da to nije, samo po sebi, nikakav kvalitet. Evropejstvo je, naime, stanje duha a ne geografsko određenje. Kada bi se tu radilo samo o geografiji, evropejstvo bi bilo sumnjiva čast: samo u proteklom stoljeću, u Evropi su iznikli i boljševizam i fašizam i nacionalsocijalizam (tim redom!), najniže tačke moralnog razvoja čovječanstva. S druge strane, evropskog su porijekla i ideologije i povijesne formacije koje su uspješno svladale nacionalsocijalizam, fašizam i boljševizam (tim redom!), i upravo njihova načela čine vrednosno jezgro „poželjnog“ evropejstva.

Jasno je, iz toga, da „evropski muslimani“ ne moraju živjeti u Evropi. Jedan od njih bio je Egipćanin Ali Abdurazik (1888-1966), šejh El-Ezhera koji se još 1925. suprotstavio hiljadugodišnjem shvatanju da u islamu religija i politika čine nedjeljivu cjelinu (islām dīn wa dawla), ustvrdivši da ne postoji „islamska vlast“ i da ispravno shvaćen islam ostavlja muslimanima slobodu da izaberu svaki oblik vladavine koji smatraju prikladnim za osiguranje vlastitog blagostanja. Njegov sunarodnik Emin el-Huli (1895-1973) smatrao je, u tragu Descartesove metodičke sumnje koja utemeljuje modernu evropsku nauku, da „obnova počinje razornim preispitivanjem prošlosti“, a Nasr Hamid Ebu Zejd (1943-) morao je 1995. napustiti Egipat, nakon što ga je sud proglasio vjerootpadnikom zbog tvrdnji – između ostalog – da su kuranski opisi raja i pakla mitski. Najdalje je, međutim, otišao istaknuti alim Muhamed Talbi (1921-2017), koji je tvrdio da je šerijat „ljudski proizvod“ što „nema nikakve veze s islamom“; nakon poznatog regensburškog predavanja Benedikta XVI. o vjeri i razumu (2006), koje je izazvalo prosvjede širom svijeta jer je shvaćeno kao izjednačavanje islama i nasilja, Talbi je požurio da podsjeti kako papa uživa slobodu izražavanja kao i svako drugi: „Znam da je za kardinala Ratzingera, kao i za mnoge Zapadnjake, islam sinonim za nasilje, i žao mi je zbog toga. Ali, sloboda je nedjeljiva: papa ima pravo da slobodno i iskreno iznese svoje mišljenje o islamu“. I iz cjeline djela ovog evropskog muslimana koji je živio u Tunisu može se izvući zaključak da bi upravo za islamska društva sloboda izražavanja danskih karikaturista danas morala biti važnija od bilo koje druge slobode, i za bilo koja druga društva.

Iz ovih primjera, i iz mnoštva drugih nespomenutih, slijedi da bi najkorisnija misija evropskih muslimana bila da u islamskim društvima afirmiraju evropske vrijednosti; međutim, ličnosti koje pretendiraju da govore u njihovo ime shvataju tu misiju upravo suprotno, pa u Evropi neumorno brane nazadnu socijalnu praksu islamskih društava, proglašavajući svaku kritiku „zlom kampanjom“ i „islamofobijom“. O tome svjedoči i Cerićev gornji komentar, u kojem se potvrđuje ono što je bilo jasno već i čitaocima njegovog abortiranog predloga Deklaracije evropskih muslimana (2005): kada izjavljuje da su „evropski muslimani potpuno i nedvosmisleno predani … uvjerenju da svaki čovjek ima pravo na pet bitnih vrijednosti, a to su: vrijednost života, vjere, slobode, imetka i časti“, Cerić vrijednost vjere upravo ne shvata na evropski način, naime tako da sloboda vjerovanja uključuje i slobodu nevjerovanja odnosno slobodu promjene vjeroispovijesti, od kojih ni jedna ni druga ne postoje u islamskim društvima. Da je bosanskim muslimanima stalo da potvrde svoje evropejstvo na bilo koji drugi način osim deklarativno, neumorno bi prosvjedovali pred ambasadama onih islamskih zemalja u kojima se još uvijek kažnjavaju vjerootpadništvo ili ateizam – što oni ne čine. Sasvim suprotno, oni ulažu ogromnu energiju u proglašavanje evropskih institucija i prakse „nepravednim“ i „nehumanim“ kad god ocijene da nisu u skladu s njihovim svjetonazorom. A u posljednjih desetak godina nema poučnijeg primjera te intelektualne prevare od slučaja Tarika Ramadana.

Jer Ramadan je, što bi se reklo, idealan „evropski musliman“: na francuskom jeziku obrazovan Švajcarac koji drži do svojih egipatskih korijena i islamske religije, profesor na Oxfordu i čest gost televizijskih debata u kojima energično zagovara drukčiji pristup „Zapada“ i islamskim društvima i muslimanima koji žive u zapadnim zemljama. Stoga ne treba da čudi što upravo među ovim potonjima Ramadan ima brojne sljedbenike, organizirane u prave mreže u cijeloj Evropi. I kada se u februaru 2018. Ramadan našao u istražnom pritvoru u Francuskoj, upravo te mreže su se mobilizirale da mu pruže podršku koja je kulminirala 17. jula pozivom na okupljanje pred francuskim ambasadama širom svijeta, da se „osude francuske vlasti zbog nepravednog i nehumanog postupka prema profesoru Tariku Ramadanu“.

Međutim, ostaje nejasno šta je u tom postupku „nehumano“. Prema svim mjerilima, on je bio vrlo human: budući pogođen teškom bolešću, Tarik Ramadan (koji je, u međuvremenu, u novembru 2018. pušten, uz oduzimanje pasoša i kauciju od 300 hiljada eura) prebačen je iz zatvora Fleury-Mérogis u zatvorsku bolnicu Fresnes. A nije jasno ni zašto je postupak „nepravedan“. Zbog pritvaranja optuženog, koje je u skladu sa zakonom i čini dio krivičnog postupka u svakom pravnom sistemu? Pa samo u Kotlini, tri godine se nalazio u pritvoru jedan bivši ministar unutrašnjih poslova, a još se nalaze ili su se nalazili jedan generalni sekretar vladajuće stranke i jedan bivši poslanik kantonalne skupštine… No bosanski muslimanski subjekt, u svojoj agresivnoj selektivnosti, nije našao za potrebno da organizira prosvjede pred institucijama svoje države, i da osudi „nehumanost“ sistema pod kojim sâm živi a koji je kreirala „stranka muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“. To je još jedna potvrda teze, iz Kritike bosanskog uma, da je glavna odlika njegovog pristupa sadašnjoj i prošloj stvarnosti historizam, čija je bit „zamjena procesa individualizirajućeg zapažanja generalizirajućim pogledom na sile u povijesti“. Svaki društveni proces, u svim vremenima i na svim meridijanima, on vidi kao izraz temeljnog sukoba islama i hrišćanstva odn. Zapada, pa individualizirajuće zapažanje o slučaju Tarika Ramadana (naprimjer, uvid u sudski spis) nije ni potrebno da bi se zaključilo kako je oksfordski profesor žrtva hrišćansko-zapadnjačke zavjere.

Ima li u Guantánamu nevinih?

Kampanja podrške Ramadanu sadrži sve poznate elemente plitkih muslimanskih moralističkih odgovora na izazove političke modernosti; kombinacija tih elemenata može varirati od jednog pisanog priloga ili istupa do drugog, ali im je zajednička dreka protiv „islamofobije“. Prema nepotpunim uvidima pisca ovih redova, jedan od najistaknutijih likova te kampanje bila je novinarka Hafsa Kara-Mustafa, poznata po bombastičnim i provokativnim naslovima svojih članaka više nego po njihovom sadržaju. Za nju je gradonačelnik Londona Sadiq Khan muslimanski cionist, a Francuska je sama najodgovornija za terorizam na čijem se udaru nalazi (obratno, naravno, ne važi, i tvrdnja da muslimani svojim ponašanjem sami izazivaju netrpeljivost čiji su objekt bila bi proglašena krunskim dokazom islamofobije!)… U tekstu povodom Ramadanovog smještanja u pritvor, Hafsa Kara-Mustafa objasnila je zašto misli da je proces montiran: „Poznajem Francusku, zato ne vjerujem u optužbe protiv Tarika Ramadana“!

Eto tako! Hafsa poznaje Francusku (ne „francusko pravosuđe“, nego baš Francusku!), i to treba da bude dokaz Ramadanove nevinosti. No zašto samo Francusku, a ne i Evropu, ili Zapad, ako je svijest o sukobu islama samog protiv svih dovoljna za razumijevanje današnjeg svijeta, toliko da nije potrebno ulaziti u detalje svakog pojedinog procesa ili događanja, tj. upuštati se u individualizirajuće opažanje? I šta bi Hafsa mislila kada bi butum zapadni publicisti i analitičari prihvatili njen model rasuđivanja? Naprimjer, „znam muslimane, i zato ne vjerujem da u Guantánamu ima nevinih“…

U još jednoj odbrani Tarika Ramadana koja nezgrapno oponaša političke analize „zapadnog“ tipa a doživjela je široku difuziju, mogli smo pročitati, iz pera Elme Berisha koja također odlično poznaje Francusku, da se „naznake potencijalno islamofobičnog motiva vide u cijelom slučaju“, i da „u zemlji u kojoj je krajnja desnica Marine Le Pen dobila trećinu glasova u drugom krugu protiv trenutnog predsjednika centrista Emmanuela Macrona, ovo objašnjenje nije neuvjerljivo“. Drugim riječima, pobjednički kandidat Macron možda nema moć da spriječi istragu koja se upravo vodi protiv njegovih bliskih saradnika i tiče se njegove umiješanosti u „slučaj Benalla“, ali zato poražena kandidatkinja Marine Le Pen ima moć da montira proces Tariku Ramadanu!

U cijeloj toj paradi gluposti i patetike bosanski muslimanski subjekt nije imao originalnih doprinosa, i svoju gorljivu želju da pomogne širenju istine zadovoljio je poboljšavajući tuđe predloške. Tako je jedan ovdašnji muslimanski portal spomenutom tekstu Elme Berisha dao svoj naslov: „Osuđen bez suđenja: Mladi muslimani traže oslobađanje Tariqa Ramadana“. No  čitalac se može sam uvjeriti da se u tekstu uopšte ne spominju Mladi muslimani: urednici su samo htjeli da Ramadanu u prilog iznesu jedan argument koji je, u njihovim očima, neoboriv. Njihov postupak sasvim je u skladu s rasuđivanjem u kojem stav i uvjerenje zauzimaju mjesto činjenica, pravnih i svih ostalih. Taj postupak u osnovi je deduktivan: budući da je Zapad protiv islama, jasno je da muslimani protiv kojih se vodi istraga na Zapadu nisu krivi! Ili: Mladi muslimani bili su nevine žrtve titoističkog režima, pa su nevini i svi oni kojima Mladi muslimani daju podršku!

Ne treba se čuditi, onda, da za tako oblikovanu svijest ne može biti nepravedna paušalna muslimanska osuda Francuske i njenog pravosuđa; nepravedna može biti samo eventualna osuđujuća presuda u procesu Tariku Ramadanu. Odnosno, i sama odluka francuskih vlasti da provedu istragu.

No zašto se Ramadan našao u pritvoru?

Najkraće rečeno: zbog optužbi za silovanje. Na plimnom valu pokreta #MeToo, u kojem žene prijavljuju (uglavnom poznate i utjecajne) muškarce koji su ih prinudili na spolne odnose, bivša pripadnica selefijskog pokreta Henda Ajari optužila je 20. oktobra 2017. Ramadana da ju je 2012. godine silovao, seksualno napastvovao, fizički malterirao i zastrašivao. Henda Ajari živi u normandijskom gradu Rouenu, gdje je i podnijela prijavu, no slučaj je prebačen pariškom tužilaštvu. Iako u gorespomenutom tekstu Elma Berisha sugerira da je upravo to dokaz da se radi o državnoj zavjeri („Iz nekog nepoznatog razloga dosije je upućen u tužilaštvo u Parizu specijalizirano za rješavanje predmeta u vezi s terorizmom!“), razlog ustupanja predmeta je mnogo prozaičniji: kako je istoga dana novinarima objasnio ruenski tužilac Pascal Prache, pariško tužilaštvo je nadležno zato što se delikt, prema navodima iz tužbe, dogodio u Parizu.

Kada se stvar raščula, još jedna žena podnijela je sličnu prijavu protiv Ramadana 24. oktobra 2017. U martu 2018. treća žena, Munia Rabudž, optužuje Ramadana za silovanje, i kao dokaz podnosi haljinu s tragovima njegove sperme. U isto vrijeme, novinari otkrivaju da je prijavu podnijela i jedna žena u Sjedinjenim Američkim Državama.

U aprilu 2018. belgijski mediji otkrivaju postojanje sporazuma koji je Tarik Ramadan sklopio 2015. s Medždom Bernusi, koja je u to vrijeme počela da na internetu iznosi detalje njihove veze i opisuje Ramadanovo postupanje prema ženama; Bernusijeva je pristala da, za 27.000 eura, povuče svoje napise i da više ne iznosi optužbe.

Tariq Ramadan – foto: reveilcitoyenmedia

Konačno, u septembru 2018, i nezavisno od istrage u Francuskoj, pokrenuta je i istraga u Ramadanovoj rodnoj Švajcarskoj, također po osnovu prijave jedne žene koja ga optužuje da ju je 2008. silovao u jednom ženevskom hotelu. U međuvremenu, javile su se četiri Švajcarke, bivše Ramadanove učenice koje su ga optužile da ih je silovao dok su još bile maloljetne, no postupak nije pokrenut zbog zastare.

Masovni pokreti nemaju izražen smisao za nijanse, i po zakonu velikih brojeva među svim optuženima u sklopu akcije #MeToo mora biti i izvjestan broj nevinih muškaraca koji na kraju neće biti krivično gonjeni, ali će im neosnovane optužbe uništiti život. Sasvim je, dakle, moguće, da se među njima nađe i Tarik Ramadan. No cilj ovoga teksta nije da po svaku cijenu dokaže da je Ramadan kriv za ono za što ga terete, već da potkaže jedno historističko mišljenje koje bi po svaku cijenu htjelo da je on nevin, samo zato što se u planetarnom sukobu Zapada i islama nalazi na islamskoj strani.  I da je žrtva zavjere koju su skovale Francuska i Švajcarska!

U tom smislu, u nastavku se zanimam samo za ono što javnost pouzdano zna o Tariku Ramadanu, tj. za elemente njegove biografije koji ne povlače krivičnu odgovornost ali osvjetljavaju iz drugog ugla ličnost ovog idealnog „evropskog muslimana“.

Doktor milom ili silom

Tu su, najprije, titule i zvanja Tarika Ramadana. Kakav je on doktor, i kakav profesor?

Kada je 1994. godine na Univerzitetu u Ženevi Ramadan podnio projekt doktorata čija je tema Hasan el-Bena, njegov djed i osnivač Muslimanske braće, mentor Charles Genequand bio je zaprepašten: s nedopustivom selektivnošću, Ramadan je veličao el-Benaovu duhovnost i neizmjernu humanost, ne spominjući žestoke antisemitske kampanje koje su vodila Muslimanska braća niti navodeći Pedeset zahtjeva iz programa Muslimanske braće (1936) koji su još aktuelni: „kontrolirati lično ponašanje činovnika“, „smatrati blud teškim zločinom koji se krivično kažnjava“, „vršiti zapljenu romana koji izazivaju uzbuđenje, i knjiga koje siju sumnju u vjeru“… Kada je mentor zatražio od kandidata da unese izmjene i popravke, Ramadan je odbio, i počeo proganjati članove komisije da što prije prihvate njegovu tezu. Izravno je prijetio jednome od njih, istaknutom islamologu Aliju Meradu (1930-2017), profesoru emeritusu na Univerzitetu Sorbonne Nouvelle Paris-III. Kada su trojica članova komisije podnijela ostavke, Tarik Ramadan je nadigao uobičajenu dreku: sve je to zavjera, i njemu ne daju da doktorira zato što je Arapin!

Međutim, jedina zavjera koju je moguće dokazati jest ona zahvaljujući kojoj je na kraju dobio doktorat. U njenom središtu je sociolog i socijalist Jean Ziegler, poslanik u Nacionalnom vijeću švajcarske Savezne skupštine. Budući da je Ramadan u to vrijeme koketirao s ljevicom, uvjeravajući neobaviještenu publiku da su Muslimanska braća nenasilni humanisti čije su ideje slične južnoameričkoj teologiji oslobođenja, Jean Ziegler je mobilizirao svoje prijatelje intelektualce da izvrše masovan pritisak na ženevski univerzitet, i obrazovana je nova komisija (treba li napominjati da su, u predizbornoj kampanji, Ramadan i članovi njegove porodice skupljali glasove za Zieglera u muslimanskim krugovima, dijelili letke i lijepili plakate?). Novi mentor postao je Reinhard Schulze, profesor islamologije na Univerzitetu u Bernu, koji je dobio težak zadatak da „ubijedi Tarika Ramadana da mora promijeniti svoju disertaciju kako bi je mogla prihvatiti univerzitetska komisija“, što će potrajati nekoliko godina.

Naslov teze na kraju je glasio „Na izvorima muslimanske obnove. Od Afganija do Hasana el-Benaa: jedno stoljeće islamskog reformizma“. Ramadan ju je odbranio 1999, ali nije dobio uobičajenu ocjenu „très honorable“, što je značilo da su mu vrata švajcarskih univerziteta zatvorena kao potencijalnom nastavniku. Najviše što je uspio da postigne jest da na Univerzitetu u Fribourgu jedanput sedmično izlaže neke islamske teme onima koji žele da ga slušaju, bez naknade i bez ikakvog profesionalnog akademskog angažmana. To će mu, međutim, poslužiti da se posvuda neosnovano predstavlja kao „profesor filozofije i islamologije na Univerzitetu u Fribourgu“, dotle da je uprava ovog univerziteta to morala i službeno demantirati.

A Oxford? Tačno je da je Ramadan profesor savremenih islamskih studija na St Anthony’s Collegeu, no tu katedru finansira Fondacija Katar, koja u krajnjemu odlučuje ko će je zauzimati, i u tome nije presudna naučna izvrsnost.

Dalje: ima li Tarik Ramadan neko koherentno učenje koje bi se moglo analizirati?

Ima i nema. Bolje rečeno, on ima dva skupa ideja, jedan namijenjen zapadnoj publici a drugi namijenjen muslimanima. Mnoge teze koje iznosi u svojim spisima na francuskom sasvim su prihvatljive, no problem je što njegovi spisi na arapskom, a naročito audio-kasete koje cirkuliraju među muslimanskom publikom, kazuju nešto sasvim drugo. Naprimjer, evropskom uhu veoma prija Ramadanova preporuka muslimanima na Zapadu da poštuju zakone zemalja u kojima žive. No ta preporuka ima, na arapskom, i jedan dodatak koji veoma prija muslimanskom uhu: „…dok god ti zakoni nisu u suprotnosti s islamom“! Stoga dvije knjige o Ramadanovom liku i djelu napisane u proteklih 15 godina imaju slične naslove što variraju glavnu temu, Ramadanovu dvoličnost: tu je, najprije, Caroline Fourest i Brat Tarik. Dvostruki jezik Tarika Ramadana (2004, 2. izd. 2010), a zatim Lucia Canovi i Dvostruki jezik. Tarik Ramadan danju, Tarik Ramadan noću (2017). Senegalski islamolog i univerzitetski profesor Bakary Sambe potvrđuje da se Ramadan „u Francuskoj hvali da je u potpunosti Evropljanin, dok u Africi upire prstom u Zapad kao izvor svih zala što pogađaju muslimane“. Konačno, Le Monde u jednom uvodniku iz novembra 2017. opisuje Tarika Ramadana kao „samozvanog ’islamologa’, vještog i medijski eksponiranog, koji na francuskom glumi sveca, a na arapskom poziva na bespoštednu borbu“.

Na pregledu kod doktora Tarika

Ramadanova intelektualna dvoličnost proteže se i na privatni život, i ta je činjenica utjecala da on, iz sasvim „neevropskih“ razloga, u nekoliko mjeseci izgubi podršku evropskih muslimanskih krugova. Naime, pritisnut dokazima, on je morao priznati da je održavao seksualne odnose s tužiteljicama, ali je tvrdio da se to događalo uz obostrani pristanak. Ako se to pokaže kao tačno, francusko pravosuđe odustat će od krivičnog gonjenja, jer preljub u Evropi nije krivično djelo. No za njegove evropske muslimanske sljedbenike, spremne da istragu zbog silovanja bez razmišljanja proglase političkim procesom, eventualno odbacivanje optužbi (dakle, pobjeda nad „zapadnim antimuslimanskim pravosuđem“!) značit će konačan pad njihovog idola, naizgled uzornog muslimana i oca porodice koji je vodio dvostruki život i koji je, da bi izbjegao veće zlo, u istrazi priznao brojne vanbračne veze, razvrat i nasilno seksualno ponašanje.

Da je Tarik Ramadan uhapšen u nekoj islamskoj zemlji uređenoj prema Programu Muslimanske braće iz 1936, i da je priznao to što je priznao, izdahnuo bi od posljedica višestrukog bičevanja („smatrati blud teškim zločinom koji se krivično kažnjava“!). Na svoju sreću, uhapšen je u Francuskoj (zemlji koju tako dobro poznaje Hafsa Kara-Mustafa, a i ostale perjanice nove islamske politologije), a u Francuskoj se sankcioniraju kršenja zakona, a ne ogrešenja o vjerski moral. I ništa tako dobro ne ilustrira aporije „evropskog islama“ kao šok evropskih muslimana nakon otkrića 776 pornografskih fotografija na Ramadanovim prenosnim računarima. Ne radi se, nota bene, o dječjoj pornografiji (čije je posjedovanje kažnjivo), pa otkriće neće imati bogznakakvu težinu u istrazi. Normalan evropski refleks bio bi da se potvrdi da je riječ o nepovredivoj privatnoj sferi Tarika Ramadana, koji činom posjedovanja 776 pornografskih fotografija nije prekršio nijedan zakon! No evropski muslimani nisu evropski na taj način: mnogi od njih pristaju da poštuju zakone zemalja u kojima žive upravo prema preporuci Tarika Ramadana, naime samo ako ti zakoni nisu u suprotnosti s islamom. A Ramadanovo ponašanje temeljno se protivi strogom islamskom moralu, pa je njegov ugled, nezavisno od njegovog (ne)kršenja zakona i eventualno oslobađajuće presude, nepovratno uništen, unatoč podršci koju će, siguran sam, nastaviti da dobiva u Kotlini kao „intelektualac koji ide ispred svoga vremena“.

I bilo bi neke poetske pravde u tome da ga francusko pravosuđe, koje je optuživao za pristranost, na kraju oslobodi, a da tačku na njegovu karijeru stave zagovornici islamskog morala, onoga morala koji je ovaj slatkorječivi licemjer cijeloga života propovijedao ali ga se nije pridržavao.

(Iz građe za Um bosanske kritike)

The post Tarik Haverić: Imenjak appeared first on Tacno.net.

Foto: Flickr

Danas je Banja Luka sumoran grad, tužan i pust već pri prvom sumraku. Zimi kad se mrak spusti, rijetko koga možete zateći na cesti, a i to nekoliko ljudi koje sretnete, ako imate sreće, ide žurnim koracima, pognutih glava, na velikoj udaljenosti jedni od drugih, jer nikada nisu sigurni na koga će naletjeti i ko im u sljedećem trenutku, onako iz nehaja i zabave može oduzeti život. Hodaju tako uvučenih ramena i spuštenih glava.

Nedavno sam prošla jednom od glavnih ulica Banja Luke. U istoj toj maloj poprečnoj ulici, u centru grada, bile su tri apoteke, a na samom ćošku ulice, tek nekoliko koraka dalje, bilo je moguće skrenuti lijevo, u ulicu koja vodi do četvrte apoteke, ili skrenuti desno do još jedne apoteke. Sve u krugu od 50 metara. Toliko apoteka nisam vidjela nigdje na svijetu, sem, evo, u mom rodnom gradu. A možda nam, zaista, trebaju. Možda je društvo toliko bolesno da je pronašlo svoje utočište u svim ljekovima koje ove apoteke posjeduju. Većina stanovništa i onako je na nečemu – na ljekovima za smirenje i spavanje, na travi, ili alkoholu.

O tome se ne priča, postalo je normalno već odavno. Tek kad se približite ljudima, kažu vam da se jednostavno tako mora, kako bi se podnijela nesonosna situacija života. Drugačije ne bi preživjeli strahote svakodnevnog ispiranja mozga od političkog režima. Međutim, ukoliko zaguglate riječ “normativna kritika”, nećete pronaći skoro nikakvu informaciju o ovom pojmu, što sasvim dovoljno govori u kakvom stanju se nalazi cijelo drustvo. Situacija apatičnog, umrtvljenog i pomirenog sa sudbinom stanovništva liči na filmove u kojima gradom hoda pokoji zombi, dok se ostali sklanjaju pri prvom mraku u svoje kuće.

Poslušni podanici koji ćute

U takvom okruženju sve naše percepcije su okrenute spoljašnjem svijetu, a najmanje uperene prema nama samimai našem vlastitom ponašanju. Danas se tačno zna da se uz pomoć psihologije, koja se itekako upotrebljava kao oružje u rukama političara, može izazvati haos, a ljude pretvoriti u poslušne podanike koji ćute ukoliko se svakodnevno izlažu istoj projekciji.

Kako je, uopšte, došlo do te mučne šutnje u kojoj lopovi, ubice, zločinci i ljudi niskog morala potpuno vladaju stanovništvom jedne zemlje, kao što je to slučaj kod nas?

Možda je najpribližnije reći da smo se tokom svih ovih godina, potpuno nesvjesno, toliko poistovjetili sa svojim vlastitim ulogama koje nam je režim strahovlade, sasvim proračunato, nametnuo i diktirao, da smo zaboravili gdje je jasna granica između nas samih i uloga koje su nam neopaženo dodijelili.

Svakodnevno podvrgavanje sistematskom uznemiravanju unutar jednog društva, koje uključuje i nasilje ili prijetnje nasiljem, dešava se na svim poljima našeg života. Ono je prisutno u školama, radnim mjestima (ko ima sreće da ga ima), unutar naselja u kojem živimo, u administraciji (od strane zaposlenih, npr. u Opštini, policijskim stanicama, sudovima, zdravstvu, socijalnim mrežama, itd, itd).

Maltretiranje može uključivati jedno ili više radnji koje se pravno nazivaju zlostavljanjem, poput ucjena, ilegalnih prijetnji, uvreda, kleveta, tužbi, krađa ili kriminalnog, nezakonitog zatvaranja i seksualnog uznemiravanja.

Maltretiranje je uvijek povezano sa sticanjem moći i statusa. Istraživanja pokazuju da nasilnici obično imaju dobro samopouzdanje i ograničenu empatiju (Olweus, 1991). Nasilnici, takođe, uživaju u svojoj moći da kontrolišu i maltretiraju druge osobe.

Kritična tiha masa

Da bi postigli svoj cilj, nasilnici trebaju kritičnu, tihu masu koja bi pomogla tzv. Gledaocima, jer upravo ta tiha masa podiže status nasilnika samim uzdržavanjem od bilo kakve intervencije. Da bi se spriječilo nasilje, potrebno je intervenirati protiv onih koji zlostavljaju. Kao dio preventivnog rada u borbi protiv svih nepravilnosti, bile one nasilničko ponašanje, psihičko maltretiranje, verbalni ili fizički napad, isl, poželjno je da kritična masa reagira i djeluje, odnosno da smanji toleranciju prema nasilničkom ponašanju.

U slučaju da se to ne desi, ta tiha masa postaje jedno od najboljih i najjačih oružja u rukama nasilnika. Nesigurnost, gubitak povjerenja, osjećaj nemoći, strah, upotreba maternjeg jezika koja se svodi na vrlo oskudan, ograničen i nizak nivo, kao i vulgarizmi, samo su neke od posljedica koje prate sistematsko nasilje i uznemiravanje ljudi unutar jedne zajednice, bilo da je to kompletno društvo, neka organizacija, politička partija ili samo pojedinac u njoj.

U takvim društvima se poštovanje i povjerenje prema samom sebi i svojim mogućnostima potpuno briše, a stvarnost postaje potpuno drugačija u odnosu na ono što priželjkujemo, noseći u sebi, potpuno nesvjesno iskrivljenu sliku vlastite ličnosti.

U psihologiji C.G. Junga svijest o samom sebi je arhetip za jedinstvo i cjelovitost ličnosti (socijalna, kognitivna i emocionalna sposobnost čovjeka), te ujedno predstavlja centar moći i obuhvata kako svjesno, tako i nesvjesno ponašanje ljudi.

Kao i kod svih arhetipova, nije moguće uvijek osjetiti njegovu prirodu. Prema Jungu, sam arhetip je prikazan u bajkama, mitovima i snovima “kao superiorna ličnost – na primjer: kralj, heroj, prorok, spasitelj, ili u obliku holističkih simbola: krug, kvadrat, kvadratura, križ itd”.

Ukoliko se prisjetimo početka rata, kao i društvenog okruženja u kojem danas živimo, svakodnevnih međusobnih sukoba, sukoba svih političkih stranaka, te normi koje vladaju već dugi niz godina, nije teško utvrditi kako su bosanskohercegovački političari odlično naučili psihologiju ličnosti, sistematski stvarali mitove o ugroženosti, neophodnoj borbi protiv izmišljenog neprijatelja, uveli vjeronauku u školu, mahali nacionalnim zastavama i kitili državu raznim nacionalističkim simbolima, dok su za sebe osigurali mjesta superiornih i nedodirljivih ličnosti kojima niko ne može prići, stvarajući u isto vrijeme hobotnicu koja nadmoćno upravlja zemljom sve ove godine i ogromni, prazni vakuum između sebe i stanovništva.

Kult riječi “borba”

Kompletna politička scena je pretvorena u propagandu čiji se tragovi svakodnevno susreću u medijima, vjeronauci, knjigama, državnim institucijama, školama, socijalnim mrežama, itd. Komunikacija stranaka sa stanovništvom zemlje se i dalje svodi na potpuno istu retoriku u kojoj se veoma pomno njeguje kult riječi “borba”, pa nam tako vrlo često političke stranke, bez iznimke, najčešće obećavaju da će se “boriti” za bolju budućnost, hapsiti i dotjerati sve u red svojim programima, ostavljajući tako dovoljno prostora da s tim i takvim retorikama uvijek izazivaju krizu društva i drže stanovnistvo u stalnom strahu od novih konflikata. Tim metodama političke stranke, takođe, dovode do niskog samopouzdanja ljudi, koje je autonomni mentalni faktor koji može proizvesti protok nesvjesno primljenih informacija, kojeg ljudska svijest nije u stanju da kontrolise, ali koji izaziva neurotično stanje i strah.

Ako se na to doda siromaštvo i ukidanje svih ljudskih sloboda uz primjenu sile, u isto vrijeme kad pravne poluge države ne funkcionišu, onda je potpuno jasno da nametanje i poštivanje jednoumlja nije tako teško ni ostvariti, jer u takvoj situaciji stanovništvo zemlje potpuno zaboravlja da politika u pravilu nikada ne predstavlja ostvarenje, već nastojanje da se određene ideologije implementiraju u društvu. Stanovništvo naše zemlje je već odavno zaboravilo da je politika kako proces, tako i metod sticanja i održavanja podrške javnosti.

U tom zaboravljanu potpuno je smetnuto s uma da je Banja Luka grad koji je pretrpio mnoge horore od strane režimske politike, od etničkog čišćenja devedesetih do ubistva Davida Dragičevića i da niko nikad nije odgovarao za ova zlodjela, počevši od Nenada Stevandića, koji je u vrijeme čistke po Banja Luci kružio u crvenom kombiju po gradu, do Dragana Lukača koji je centralna osoba u slučaju Dragičević, a koji je već u ratu bio poznat po svojim zločinima. Obojica, kao i mnogi drugi danas sjede na visokim funkcijama zahvaljujući lobotomiji stanovništva koje danas u velikom broju tvrdi da se tek sada, prvi put pruža otpor režimu na Trgu u Banja Luci, što nikako nije tačno, ali ponavljanje iste mantre postalo je istina.

Pred sam kraj decembra 2018. i početkom ove godine na ulice su izvedena oklopna vozila i naoružani pripadnici MUP-a koji su hapsili i primjenjivali silu nad građanima koji su se tu okupljali tražeći pravdu.

Potpuno isti scenario se odvijao i početkom devedesetih.

Veliki broj Banjalučana, zajedno sa nesrpskim civilima iz okolnih opština, završavao je tada u jednom od najvećih koncentracionih logora u BiH – vojnom logoru na Manjači gdje su držani u neljudskim uslovima, bez dovoljno hrane, vode i bez bilo kakvih higijenskih uslova, gdje su danonoćno premlaćivani.

Osim Manjače, zatočenici su držani u još najmanje sedam objekata na području Banja Luke, a nekoliko najvećih su vojno-istražni centrar Mali logor, kasarna Kozara, tvrđava Kastel, zgrada Centra službe bezbjednosti Tunjice, stari vojni logor, sportska dvorana Borik. Iz Banja Luke je u etničkom čišćenju protjerano preko 20.000 ljudi.

Oni ne traže rješenja, oni nude nove razdore

Danas je Banja Luka sumoran grad, tužan i pust već pri prvom sumraku. Zimi kad se mrak spusti, rijetko koga možete zateći na cesti, a i to nekoliko ljudi koje sretnete, ako imate sreće, ide žurnim koracima, pognutih glava, na velikoj udaljenosti jedni od drugih, jer nikada nisu sigurni na koga će naletjeti i ko im u sljedećem trenutku, onako iz nehaja i zabave može oduzeti život. Hodaju tako uvučenih ramena i spuštenih glava.

Ipak sam otišla da prošetam do Trga u centru grada. Bio je okićen i osvijetljen novogodišnjim ukrasima što je pomalo podsjećalo na crni humor, jer Banja Luka je bila grad u koju Nova godina ovaj put nije stigla. Nisu ni prethodne, samo to niko nije uočio sve do 31. decembra 2018. To, nikako, nije zasmetalo gradonačelniku ovog grada da u ovakvoj situaciji prijavi Banja Luku na natjecaju za Evropski grad kulture 2024. godine. U tom gradu kulture, zločinci i fašisti totalitarnog režima ponovo su hapsili i privodili ljude u banjalučki MUP, dok se cijeli grad pretvarao u logor iz kojeg više nema izlaza.

Cijela Bosanska Krajina je već odavno bila zaboravljena od svih ostalih političkih partija, izuzev ove koju danas imamo na vlasti. Završni udarac Krajini su nanijele one probosanske partije koje su nakon izbora tvrdile da je nemoguće postići bilo kakav veći rezultat zato što tu žive većinom Srbi. Laž koja, u stvari, znači veleizdaju tog dijela BiH, bez ozbiljnijeg i sistematičnog rada, a s jednim jedinim ciljem da se – raspodjele funkcije kako u političkim strukturama, tako i u državnim institucijama. Sad nas iz Sarajeva zajedničkim snagama ubjeđuju u sve i svašta, te putem medija, iza mikrofona, šalju poruke narodu kojeg svojim ponašanjem dovode do totalne pometnje i nezadovoljstva, namjerno zaboravljajući da većina stanovništva u BiH pati od neliječenog posttraumatskog sindroma i da svaki put sa ovakvim nastupima samo čeprkaju nikad zaraslu ranu. Oni ne traže rješenja za narod, oni im nude nove razdore, a rješenja čuvaju za krug svojih partijskih prijatelja, rođaka i kumova. Narodu ostavljaju bijedu i jad.

U isto vrijeme, na samo nekih 40-tak kilometara od Banja Luke prodaje se paket akcija rudnika željezne rude Ljubija. Prodajom 65 posto državnog kapitala Vlada RS “prodaje” i četiri masovne grobnice. Država i sve političke partije smještene u Sarajevu ćute o ovome što i nije ništa novo, jer se zvanično Sarajevo već davno odreklo ovog dijela Bosne, svodeći svoje uskogrudne namjere na lične interese.

Foto: S.S.K.

Ali, navikne se čovjek na sve, pusti da mu krvnici piju krv. Ćuti i sklanja se. Žuri za svojim poslom, uvijek u žurbi koju sam izmisli kao ispriku za svoju vlastitu pasivnost. Kad sam se vratila, pitali su me:

“Gdje si bila?”

“Tamo gdje sam i odrasla, u parku Petra Kočića. Znaš, tamo nam je bila kuća, u ulici Vladimira Nazora, preko puta Šandora. Niti se ulica tako više zove, niti je neko od ljudi tamo ikada čuo za Šandora. Nije on i onako za njih.”

“I?”

“Ništa i. Ne zna grad za zvuk stilizovanih i elegantnih Šandorovih cipela na svojim pločnicima. Tu sad odjekuju grubi koraci ljudi koji kaskaju kao kad silaze s brda, uskim makadamom. Jedna noga im je broj 41, a druga 42. Glave su im poput nekadašnjih portabl televizora, otkriva ih fizionomija i čelo zvano ’dva prsta’, a u džepu kriju lažnu diplomu skuckanu za par dana u nekoj kafani. Da nije providno i tužno, smijala bih se danima. Ali, takvima se saginju i klanjaju do poda danas. Ili ćute. Mučno ćute!”

“Pa, što si išla?”

“Morala sam. Uvijek se ode kad neko koga si volio umre.”

“Ti stvarno izazivaš sudbinu. Mogli su te uhapsiti.”

“Nek’ hapse. Bar sam vidjela kako su grad okitili za ukop.”

Avangarda

The post Grad okićen za ukop appeared first on Tacno.net.

Naš Zdravko Grebo je bio više od profesora, bio je naš jaran, naša raja, sarajevska, mostarska… Nek Vam je laka zemlja bosanskohercegovačka, dragi profa!

Sarajevo, desetog novembra 1993. godine, srijeda, Pravni fakultet, ispit kod profesora Zdravke Grebe na predmetu Opća istorija države i prava. Pitanja se izvlače na papiru, nema štele kod profe, ober rat, agresija, granate, snajperi, sutradan put na teren na Igman… Ima da se nauči, znaš i fajronat, index u ruke. Potrefio sam pitanje, šalim se, naučio itekako i dobio osmicu, ali ne toliko sretan, jer je dan prije srušen Stari most, simbol grada Mostara, gdje je rođen naš dragi profa i koji je bio jako tužan te ratne jeseni.

Narednih ratnih i postratnih godina susretali smo se na fakultetu, po gradu, nekad i popili kafu… Vazda me je kritikovao, što sam razvukao decenijsko studiranje. Često bi autoritativni i pošteni profesor znao reći, i ti sarajevski šminker, ja bih ga ispravio da sam Željin, a on bi rekao da je on Veležov, budem li idalje mahao indexom i sjedio po Štrosmajerovoj, nikada neću diplomirati. Uh, kako sam se tada zainatio, a upravo njegov predmet me je čekao na četvrtoj godini.

Proljeće 2002. utorak 2. april pismeni iz Teorije prava. Solidno sam naučio, pa i onu čuvenu Abecedu demokracije. Uradim ujutro pismeni, dođem po rezultate popodne, šestica ko kuća. Profa se smije i veli, šta je šminkeru, položio si onog trenutka kada si ponovo kročio na fakultet. Nego se ne zafrkaji, stisni još tih par ispita i naredne godine da te vidim sa diplomom.

Tako je i bilo, u ponedjeljak 10. marta 2003. diplomirao sam sa sedmicom na Privrednom pravu kod profesora Šefkije Čovića. Odmah sam javio profi, bilo mu je iznimno drago, kao i kad sam magistrirao na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja, u srijedu 23. septembra 2009. godine, sve po starom sistemu.

Inače profesor Grebo je novi sistem, tj. Bolonjski proces okvalificirao kao čistu glupost koja kastrira znanje, a za hiperdiplome bi znao reći da će se na kilogram kupovati, k’o u Nadrealistima. I bio je itekako u pravo, kad vidimo šta se danas dešava…

Posljednji naš susret je bio u njegovom rodnom gradu, nedaleko od obnovljenog Starog mosta, u subotu 19. februara 2017. godine. Na poziv našeg dragog prijatelja Amera Bahtijara, stigli smo iz Sarajeva i bili učesnici Panela “Velež – ideja, pokret, klub”, u organizaciji Udruženje građana “Mostarski Rođeni“. Žalio sam mu se da nikada nije zaživjelo sportsko pravo i džaba sam magistrirao, a on mi reče, šta se žališ radiš godinama posao koji voliš, a i dalje glumiš sarajevskog, Željinog šminkera. Nego se fataj Veleža, sad će ponovo u Premijer ligu i ne zaboravite da je fudbal više od igre, a Velež je više od fudbala.

A naš Zdravko Grebo je bio više od profesora, bio je naš jaran, naša raja, sarajevska, mostarska… Nek Vam je laka zemlja bosanskohercegovačka, dragi profa!

The post UMJESTO POSLJEDNJEG POZDRAVA, NAŠEM PROFI, JARANU… appeared first on Tacno.net.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Ima li Bijedna Naša šanse u svijetu koji se stubokom mijenja, a vode je politikanti na alibi-štakama i alibi-štulama? Kaže Krležin svevremenski potepuh: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vazda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti, kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo. Ar je navek bilo da je nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vazda bude da nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Je, tak je kak je, samo, već je Kerempuhov buntovni predak Matija Gubec pokazao da se slobodan ljudski duh pod tlȁkom ne miri s logikom da mu „nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Ni hrvatski birači – uključivo odavno umrle, maloljetne i unajmljene u dijaspori i (konstitutivnoj) zapadnoj Hercegovini (BiH), etc. – za svoje i dobro vlastite djece/unučadi ne bi se smjeli miriti s politikantima koji alibi-štakama i alibi-štulama bešćutno gaze njihovu bolju ne samo budućnost, nego još više: upravo sadašnjost. Bijedna Naša nikad neće postati maloumno obećana Švicarska, odnosno Norveška, ali itekako može brzo postaii Lijepa Naša. Itekako 

Marijan Vogrinec 

Afera Agrokor, afera elitna prostizucija, afera SMS, afera Radeljić, afera borbeni avioni, afera Uljanik i 3. maj, afera zdravstvo, afera stranački prebjezi Milanu Bandiću, afera Krstičević, afera Radeljič, afera curenje državnih tajni medijima, afera paraobavještajno podzemlje, afera Milinović, afera Penava i srpska djeca, afera Đakić mlađi i ustaša s odsječenom četničkom glavom, afera gafovi predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, afera umalo šakačkog sraza premijera i parlamentarca Nikole Grmoje, pa sada afera Tolušić, prostitutka i šmrkanje kokaina… Ima toga sva sila, a nabrojene su tek na brzaka nabacane neke od zvučnijih. Kapi što dramatično prelijevaju čašu zdravo bolesne društvene zbílje u Bijednoj Našoj. Penzići i dokoniji građani bude se i prvo što im padne na um kad otvore oči jest pitanje: „Koja je danas afera vladajućih na dnevnom redu?“ Istina, već im je muka od cirkusiranja državom i političkom odgovornošću navodno odraslih/zrelih ljudi – o moralnoj i gospodarskoj da se i ne govori – koji misle da su plaćeni za zabavljanje, uveseljavanje i povlačenje za nos i svojih birača i ostalih sugrađana, a ne za razumno/domaćinsko vođenje države.

Što bi HDZ-ovi dokazano nesposobni i redikulozni politikanti na državnim dužnostima da nemaju alibi-štake i alibi-štule kojekakvih afera, skandala, blamaža, podmetanja, gafova, sapunanja ovih i onih dasaka, etc., kojima izbjegavaju odgovoriti na ključno pitanje svoje masno preplaćene neodgovornosti: zašto građani Bijedne Naše, tužnog vilajeta bruxellesko-washingtonskih valija žive tako loše i sve lošije, tako nesigurno i sve nesigurnije, tako neizvjesno i sve neizvjesnije, rađaju sve manje djece i zašto se pametnije mlađe obitelji masovno iseljavaju s vlastitih ognjišta u civiliziraniji svijet? E sad, podmeću li vladajući te svinjarije sami sebi kako bi skrenuli oko javnosti od onog presudnog za život ljudi, opstojnost i međunarodni dignitet države – što kao „narodni vođe“, koji su izborno preuzeli odgovornost nisu sposobni, voljni i slobodni riješiti na većinsko zadovoljstvo – ili to „mračne sile“ agresivno atakiraju na samog premijera i neupitnog šefa HDZ-a Andreja Plenkovića, njegovu vladu i parlamentarnu većinu?

Prema barem desetak izjava dnevno s državnog vrha o svinjarijama, koje se redaju kao na pokretnoj traci, naslanjaju jedna na drugu ili proizlaze jedna iz druge  te ruše vjerodostojnost vladajućih, ali i čine državni smjer upitnim do tragikomičnosti – dvije trećine građana već godinama tvrdi u anketama rejtinške agencije Pormocije plus da vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru – trenutna vlast „nema nikakve veze“ s aferama i skandalima, nego ih „proizvode nezadovoljni ili pogođeni uspjesima Plenkovićeve vlade, njegovih ministara“, etc. „Mi savjesno upravljamo državom, u tomu imamo pozitivne rezultate, a to se ne sviđa našim političkim oponentima i onima što se bave nedopuštenim radnjama, a naša im je politika stala na rep“, tvrde Banski dvori, a državni se medij HRT (uvijek pod šapom trenutne vlasti) trsi svim silama svojih podobnih neprofesionalaca, uskrsnulih s novinarske margine, uvjeriti u to sve i svakog tko se dade prevesti žedan preko vode..

Besprizorni u paraobavještajnom podzemlju

Ta je nakaradna logika najbolje došla do izražaja ovih dana tzv. aferom prostitutka- droga, obznanjenom setom škakljivih fotografija u tjedniku Nacionalu, a dva-tri dana potom u gotovo svim medijima koji drže do sebe. U aferi se svom ćelavom glavom i jednako sjajno izbrijanom bradom našao sâm vladin i HDZ-ov (jedan od šestorice) potpredsjednik te ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić. Godine 2016., za najtragikomičnije valjda u svjetskoj povijesti vlade premijera Tihomira Oreškovića i desne mu ruke Tomislava Karamarka, bio je ministar regionalnog razvoja i europskih fondova, s rezultatom – uništa. Lik iz Virovitice za kojeg nitko živ nikad nije čuo izvan užeg kruga stranačkih prijatelja u toj siromašnoj lokalnoj sredini, dok ga HDZ nije unaprijedio u virovitičko-podravskog župana (koji sam sebi postavlja spomen-ploče za zasluge; vidio od Milana Bandića u Zagrebu, sic transit) poznat je i po pohvalama samom sebi u lokalnom mediju (pseudonim Roks) te vrijeđanju esdepeovaca zbog čega je 2011. godine pravomoćno osuđen. Jedan od njegovih, trenutno, šest službenih vozača, inače kum zamjenika predsjednika HDZ-a i saborskog potpredsjednika Milijana Brkića nadimkom Vaso odnedavno je u istražnom zatvoru, jer je cinkao navodnom policijskom krivotvoritelju SMS-ova (deal s paraobavještajnim podzemljem) protiv premijera i vlade da je pod tajniom istragom te neka uništi tvrde diskove na računalu. A pritvoreni kum i Brkić nemaju veze jedan s drugim, baš kao ni vozač i kum Brkić s Tolušićem?

Tom se krugu (ne)poznatih likova pripisuje pripadnost sprezi politike i kriminala, gdje elitna prostitucija također ima zapaženo mjesto. I, dok se imena prostitutki manje-više znaju, ne kriju od javnosti jer se dnevno vrte u svijetu tzv. celebrityja, neke se privodi i reda radi sankcionira, imena klijenata se pak kriju pod strogo pov. Neki hrabriji mediji izokola spominju šefove pojedinih bolnica, mainstream političare, gospodarstvenike, kulturnjake, sportaše, etc. Je li navodni Tomislav Tolušić s objavljenih fotografija zaista ministar Tomislav Tolušić i je li zaista bio u holetskoj sobi u Zemunu te s elitnom prostitutkom u krilu šmrkao kokain i fotografije nisu vrhunska fotomontaža, vjerojatno se nikad neće saznati. Iz više razloga. SOA i DORH nisu dali uvjerljive dokaze o rezultatima vještačenja objavljenih fotografija, a već su mogli i morali. Glavni urednik Nacionala Berislav Jelinić bio je u Uskoku, kazao da je znao da je materijal fotomontiran i da ga je baš zato objavio, ali nije odao izvor – tko mu je dostavio fotke. Svi su politički prvaci HDZ-ove koalicije, uključivo premijera Andreja Plenkovića i predsjednicu RH Grabar-Kitarović („to je dno dna, gnjusno“, kazala je), već unaprijed proglasili fotografije ne samo subverzivnom fotomontažom nego i atentatom na vlast. I cijela se vlast digla na zadnje noge, represivni aparat, tajne službe, etc. kao da je upravo neprijatelj prešao državnu granicu i uhvatio vrhovnu zapovjednicu – na spavanju. U slatkim snovima o tomu kako se što bolje ulizati Twitterašu, koji ju inače ne doživljava kako bi ona željela. I kako predstavlja u RH.

Foto: Nacional

„Suočili smo se s novom vrstom pokušaja kompromitiranja i destabilizacije“, izjavio je premijer Plenković te, iz neobjašnjivih razloga, zahvalio Nacionalu, što je objavio sporne fotografije i SOA-i što je otkrio fotomontažu. „Moram priznati, najpodmukliji pokušaj do sada.“ Tomislav Tolušić je osobno opovrgao istinitost toga da je bio s prostitutkom, da je šmrkao kokain te opovrgnuo autentičnost fotografija budući da „deset godina nisam bio u Beogradu“. Kazao je i da nema „takve cipele i takav sat na ruci“. „Banda“ iz njegova sektora djelovanja mu podmeće, jer joj je „svojim savjesnim radom stao na žulj“. Kaže, „na pogrešnog su se namjerili i neka odmah počnu pakirati kovčege; bit ću još žešći“. Kamo da se pakiraju, nije rekao, ali jamačno se između redaka dade iščitati kako se smatra dovoljno moćnim i odlučnim istjerati ih iz Bijedne Naše. Ta, nije valjda bez veze na vlasti – HDZ!? A HDZ i „hrvatska država“, je li, dođe mu na isto!? „Bandi koja se malo zaigrala poručujem da su se namjerili na krivog i da počnu pakirati kofere“, precizirao je vidno ljutit, ali nije želio kazati tko je ta „banda“, otkad zna za sporne fotofrafije i kako je događaj komunicirao s policijom.

I, dok „banda“ napušta Tolušić-Plenkovićev tužan vilajet glavom bez obzira, sva ukakana od straha da ju ne dohvate za vrat ručetine kojih nema na inkriminiranim fotografijama, ministar će nastaviti arčiti novac poreznih obveznika iz kvote „svog“ ministarstva u sasvim neprilične svrhe: preskupe tv-reklame (npr. za domaći med, etc.), koje reklamiranje ne spada ministru u opis poslova. Čovjeka hvale njegova dobra djela i radni uspjesi, a ne tv-reklame i medijska narcisoidnost.

Ako je suditi po tzv. političkim analitičarima, medijima i oporbenim diskursima, u igri je i jedno i drugo. Naime, da je afera Tolušić još jedan vladin spin u predizbornoj godini u kojoj se ne može pohvaliti iole vrjednijim rezulttima svog upravljanja zemljom, pa baca još jednu dimnu bombu, odnosno da su oponenti iskoristili neupitne slabosti i opet uz pomoć paraobavještajnog podzemlja pokušavaju srušiti Plenkovića na obama predsjedničkim pozicijama. Ili je posrijedi sofisticirana igra u kojoj se isprepliću silnice i jednih i drugih ambicija: zadržati ili osvojiti vlast u zemlji te joj odrediti smjer u turbulentnim vremenima uspostave novog međunarodnog poretka. I onda se u javnost plasiraju i jedne i druge špekulacije od kojih ni jedna ne mora biti istinita. Ili, barem ne do kraja istinita. Ako uopće u politici ima istine? I, ako je moguće svesti političku istinu na zajednički nazivnik s istinom koju uvažava javnost?

Na krijesti javnog poimanja vladine istine o aferi Tolušić-prostitutka-šmrkanje kokaina zanimljivo je stajalište uglednog odvjetnika Ante Nobila, koji tvrdi da fotomontaža iz Nacionala nema veze s destabilizacijom vlade i države. Čisto pretjerivanje, kojim si vlada želi nabildati nezasluženu važnost. Komentari tog događaja ovise o tomu tko i gdje komentira, odnosno kojem taboru zainteresiranih pripada. Ako HDZ-u i Virovitici nije naudila grozota Ivana Đakića, sina saborskog ZNA SE zastupnika Josipa Đakića, čelnika Hvidre s 29.000 bruto kuna parlamentarne apanaže, nema šanse nauditi ova s Tolušićem i kad bi bila istinita – ako uistinu nije? – neće utjecati ni na stranački rejting niti na ugled tog lika u sekti kojoj pripada. Naime, Đakić mlađi je čestitao „srbićima“ pravoslavni Božić fotkom nekog mutavog, našmrkanog ustaše kako drži odrubljenu glavu nekog čovjeka s četničkim oznaakama. Fotomontaža ili ne, ali grozora maloumnog jest. A mladac je čak istetobirao na ruci lik u nacističkoj odori ubojice iz Drugog svjetskog rata. Maloumnom je to dika baš kao i bivšem skijašu Ivici Kosteliću kad je kazao novinarima da je „spreman kao njemački vojnik pred Staljingradom“. Eto pameti!? To je nama naša ‘Rvacka dala, da imamo toliko budala.

Siguran, a taji imena?

Uzgred, kad je o „uspjesima“ Tolušićevog ministrovanja riječ, u izvrsnom HTV-ovom formatu „Plodovi zemlje“ prošle je nedjelje javnost imala priliku upoznati mlađu obitelj iz Novog Antunovca u Tolušićevoj, Virovitičko-podravskoj županiji – jednu od tisuća sličnih tragičara (ne samo) njegove politike proizvodnje mlijeka – kojoj sedamdesetak muznih krava i pola milijuna litara mlijeka godišnje ne jamče ni poslovanje OPG-a na tzv. pozitivnoj nuli. „Radimo od ranog jutra do 22 sata, svaki dan, svih 365 dana u godini, a od toga ne možemo bar pristojno živjeti“, kažu opegeovci u suzama. „Nema nam druge, nego se iseliti iz Hrvatske kao i mnogi Antunovčani.“ Poljoprivreda je u šah-mat poziciji, a ovaj se pravnik natjeruje s „bandom“ koja mu navodno sapuna dasku fotomontažama s nekakvom Karleušom u krilu. Sic transit. Tolušić je tek karakterističan lik iz galerije RH-valija pod nadzorom Bruxellesa i Washingtona i zato spačka s Nacionalovim fotkama nije samo neslana šala nego i neuspio vic.

Tim više, jer tvrdi da je „prilično siguran tko stoji iza tih fotografija, ali neću licitirati imenima“. Zašto ne? Ili, zašto Uskoku ne izlicitira svoje sumnje i pokuša ih objasniti? U ovakvim bi to slučajevima čak bila i zakonska obaveza. Ili, da je smjesta odjurio u prvi biokemijski laboratorij, dao krv na testiranje na drogu – tragovi se otkrivaju i nakon pola godine, zar ne – te nalaze neovisnih eksperata podijelio medijima? I to bi bilo nešto. Dakako, u njegovu korist. Bio bi to i argument premijeru Plenkoviću za tvrdnju o „pokušaju kompromitiranja i destabilizacije“, odnosno predsjednici Grabar-Kitarović za „dno dna“. Ovako, „nemam taj sat, te cipele, te ruke…“ kao na fotkama, etc. može tumačiti kako tko želi. Ako šefove SOA-a, DORH-a, Uskoka, MUP-a, itsl. postavlja HDZ, u kojem je Tomislav Tolušić potpredsjednik – te potpredsjednik vlade i ministar – koliko je vjerovati nalazima tih institucija, odnosno imati povjerenja u ofucanu već politikantsku mantru: „Neka institucije rade svoj posao“. Rade, ali kako!?

„Ako se dokaže da je zaista riječ o krivotvorini koja je napravljena da se destabilizira vlada, onda bih ustvrdio da je riječ o onom obavještajnom parapodzemlju o kojem govorim jako dugo“, kazao je televiziji N1 Hrvatska bivši predsjednik RH i od neki dan povratnik u SDP Ivo Josipović. „Ali nijedna vlada nije imala snage ni volje da se tomu stane na kraj. To je za demokraciju iznimno opasan milje. Riječ je o ljudima koji uzurpiraju ovlasti, koji pripadaju i raznim državnim tijelima. Vidimo da to obavještajno podzemlje postoji i da je vrlo aktivno. Zanimljivo je da vladajuću garnituru jako uzruja samo kad se okrene batina, pa udara i po njima. Stalno je udarala ta batina, samo ni SOA niti vlade nisu htjeli reagirati.

Kad malo pogledamo, gotovo bih rekao da je gadljiva izjava predsjednice o dnu dna, jer ako ima paraobavještajne ekipe koja je aktivna i kojoj je trebalo suditi, to je ona koja je suportirala nju na predsjedničkim izborima. Kakve sve svinjarije i grozote su fabricirali, od lažnih stranica američkih novina, gdje se navodno moj otac napadao da je bio ne znam što u vrijeme rata. Prijatelji i rodbina isto su napadani, stavljalo me se u razne kontekste. Neke od perjanica (npr. Velimir Bujanec, op. a.) tih medijskih dezinformacija su dolazile na inauguraciju gospođe predsjednice, s nekima je tulumarila. To što se ona sad zgraža je jedno licemjerje. Bez obzira na sve, volio bih da predsjednica i vlada poduzmu korake da to paraobavještajno podzemlje bude izbrisano.“ Zanimljiv je mentalni sklop ‘rvacke precjednice, kojoj su skandali, afere i gafovi zapravo raison d’être, a navodne veze s paraobavještajnim podzemljem stalna tema dijela medija, a svejedno si mrtva-hladna dopušta govoriti o nepodopštinama vladajućih, odnosno unjihovoj režiji. Da se Turci ne dosjete.

Foto:  EPA-EFE/CLEMENS BILAN

Javnost nije zaboravila njezin rođendanski tulum u vili Zdravka Mamića, nejasnu novogodišnju turneju prije dvije godine u SAD, smjenu šefa SOA-e Dragana Lozančića jer je uhvaćena u privatnom čavrljanju s tajno prisluškivanom osobom, iznenadnu nedavno smjenu svog savjetnika za unutarnju politiku Mate Radeljića, kojem je potom SOA navodno prijetila smrću oda li nešto neugodno o bivšoj šefici, subverzivne paraobavještajne SMS-ove protiv premijera u čemu je navodno imala prste, etc., Grabar-Kitarović je najmanje pozvana/vjerodostojna tumačiti takve gadarije, jer je njima prožet njezin petogodišnji mandat iza kojeg neće ostati nikakvog za građane iole vrijednog rezultata. Samo pusta, neodržana obećanja, luksuziranje i bezbrojna, skupa putovanja po svijetu. „Ja vam to obećavam“, eho je njezine izborne večeri i inauguracije na kojoj je okupila krim-politički, paraobavještajni i ekstremistički milje rigidne desnice. Hrvatska nije postala najbogatija zemlja u Europi, druga Švicarska ili Norveška. Dapače, pala je niže nego prije gotovo pet godina kad je šakom i kapom rasipala nebuloze u koje valjda ni sama nije vjerovala.

Ministar, prostitutka i kokain

I ta se i takva Kolinda Grabar-Kitarović sada ne srami kritizirati griješne neke, anonimne strukture (ne samo) zbog Tomislava Tolušića, jer da su „dno dna“. Udariti po režiserima tragikomedije s potpredsjednikom vlade i ministrom u glavnoj ulozi, neku tamo (ne)poznmatu sektu kojoj i sama pripada. Što po stranačkoj liniji, što po prijateljskim i svjetonazorskim vezama. Bijedna je Naša zemlja afera i skandala, kojima ju nisu obdarili mali zeleni, nego vlastiti „domoljubi“ i „vjernici“ od formata. Mislimo na format novčanika i formate gramzljivosti, apetita moći i licemjerja. Kolinda  Grabr-Kitarović i ne krije da joj Hrvatska i njezini građani nisu na prvomu mjestu, iako se drži predsjednicom svih njih. Neki dan se u velikom intervjuu televiziji N1 Hrvatska u udarnom terminu pohvalila: „Ja sam transatlantistica“. Nitko s dva zrna soli u glavi nikad nije ni sumnjao da je gorljiva hrvatska ancila američkih interesa i zahtjeva, kojima bespogovorno ugađa koliko god može i stigne. Čak rizikujući sukob s premijerom, koji – za razliku od njezine fikus-dužnosti, protokolarne uloge – ipak ima operativnu moć. I ona za sve što jest važno i djelatno mora pitati za dopuštenje Andreja Plenkovića, vladu i Hrvatski sabor.

A to je sve skupa Plenković u jednom. I, kad on kaže da je afera s Tomislavom Tolušićem, prostitutkom i šmrkanjem kokaina u zemunskom apartmanu „pokušaj kompromitiranja i destabilizacije“, onda je to – to. Njoj preostaje samo dodati „dno dna“, jer novinari očekuju da se i ona izjasni, smrknuti se kao da će upravo grunuti tsunami i sa svitom i tjelesnim čuvarima izmaknuti oku tv-kamera.

„Da, u Hrvatskoj se ciklički ponavljaju afere koje se ne razrješavaju“, ustvrdio je u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba Pavle Kalinić u povodu fertutme, što se zavitlala zemljom zbog skandala Tolušić plus prostitutka. „Ovo je stvar kontinuiteta, da ministar policije kaže jedno, a državni odvjetnik da je to prvi put vidio u novinama (sporne fotografije, op. a.). Trebalo bi sada istražiti sve da se vidi jesu li fotografije krivotvorene ili ne. Argumentacija da to nisu njegove cipele i njegov sat je neozbiljna. Postoji danas tehnika kojom se jako dobro može otkriti je li riječ o krivotvorini ili ne. Tvrdnja je li neki ministar bio ovdje na putu ili nije… Netko na ovoj funkciji može imati više putovnica, to je uobičajeno. Što se tiče same afere, to je još jedna u nizu, sve prate jedna drugu, jer se ništa konkretno za poboljšanje života stanovništva ne radi. Nemamo napretka prema EU fondovima, nemamo napretka prema uspostavi uvjeta za poboljšanje poduzetničke klime. Malo neozbiljno izgledaju ove afere, je li bio s ljubavnicom ili nije, je li bio kokain ili nije. Argumentacija da on nema taj sat i te cipele je za blago retardirane.“

Kalinić nije jedini od javnih osoba koji ne želi špekulirati o tomu zašto potpredsjednik vlade, ako je mjesecima ranije znao za fotomontirane fotografije, nije ništa poduzeo u policiji, Uskoku, DORH-u, etc., ali jest uvjeren da Tolušić također nije jedini u vrhu vlasti koji o sebi drži da je „u povijesnoj misiji i zato nedodirljiv“. Ma dajte, danas jesi, sutra nisi, a prekosutra za tebe više nitko ni ne zna. „U ozbiljnoj državi, kakva mi nismo“, tvrdi Pavle Kalinić, „to se ne bi smjelo događati. SOA i MUP su na potezu da utvrde činjenično stanje, no kako oni funkcioniraju zadnjih 10 godina, ne očekujem da će se to brzo raspetljati, imali smo elemente zataškavanja i preskakanja, imali smo razne spinove. To u Hrvatskoj nije ništa novo niti će se što bitno promijeniti. Ova vlada je takva kakva je. Osobno sam vjerovao da od prošlog ministra poljoprivrede, SDP-ovog Jakovine, ne može biti goreg, ali mi imamo kontinuitet. Takav nam je i Sabor. Kod nas je najvažnija ta stranačka podobnost, frakcijska pripadnost. Nije važna kompetencija, obavlja li posao netko tko znâ, nego hoće li biti podoban. Ne samo u službama tipa MUP-a, tipa SOA-e, to je jednostavno tako na tim razinama.“

U trknutoj državi, međutim, koja ima manje neovisnosti, samostalnosti i suverenosti, nego što je Socijalistička Republika Hrvatska imala kao država, federalna jedinica (s ustavnim pravom odcjepljenja) za 45 godina u 24-milijunskoj državi ravnopravnih naroda i narodnosti SFR Jugoslaviji, odnosno u kojoj se živi lošije i neizvjesnije, nego u bivšem zajedničkom etatu, ni birači valjda nisu obdareni s kritičnom masom pameti kad mazohistički biraju baš takve vođe kojima su alibi-štake i alibi-štule kojekakvih afera, skandala, blamaža, podmetanja, gafova, sapunanja ovih i onih dasaka, etc. najpreča pomagala za skrivanje upravljačke impotencije. Neuspjeha i licemjerja, kojih se nisu kadri čak ni – stidjeti. Nego muljaju i lažu, provlače se kroz izborne krugove i, unatoč svoj svojoj tragikomičnosti, biračko tijelo zborno parafrazira onu o Maršalu: „Što je više kleveta i laži, HDZ nam je miliji i draži“.

HDZ-ov rejtinški paradoks

Nema veze, je li, što HDZ Titovog ljubimca Franceka iz Velikog Trgovišća, u svojih 20 godina neupitne vlasti nije ostvario u „osamostaljenoj“ Bijednoj Našoj pet posto gospodarskih, diplomatskih u svijetu, znanstvenih, kulturnih i inih postignuća kao kumrovečki Joža u istom razdoblju. A obojica su imali rat, samo Josip Broz neusporedivo teži, krvoločniji i razorniji, nego Franjo Tuđman. Mlade naraštaje već gotovo tri desetljeća o tomu ne uče u školama. „Domoljubi“ ih ciljano pretvaraju u nacionalne invalide bez korijena u najslavnijoj hrvatskoj prošlosti. Unatoč svemu, birači – među njima oko 100.000 bivših komunista, preobučenih 1990./1991. u denver plave ZNA SE polit-ideološke odore stranke opasnih namjera (koje se Račanovo predviđanje obistinilo i dnevno se još obistinjuje – zborno se inate zdravom razumu: „Što je više kleveta i laži, HDZ nam je miliji i draži“. Rezultati istraživanja rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop to potvrđuju i početkom siječnja ove godine. Da su parlamentarni izbori ovog trenutka, da je RH jedna izborna jedinica i da je izlaznost birača 53-59 posto, HDZ bi bio relativni pobjednik, jer bi za njega glasalo 29,1 posto birača, za SDP 16,1 posto, za Živi zid 13,7 posto, za Most nezavisnih lista 7,2 posto, a ostali, politički minijaturisti , nisu vrijedni spomena.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Opća slika preferencija građana na početku 2019. godine ukazuje na pad potpore HDZ-u i SDP-u, porast broja neodlučnih birača (s 11,9 posto u prosincu na 14,6 posto u siječnju), „Nitko“ (21,2 posto) je i dalje najpopularniji političar (na drugom je mjestu Kolinda Grabar-Kitarović s potporom 18,4 posto birača), Andrej Plenković je i dalje najnegativniji političar za 20,7 posto građana, kojih 67,3 posto smatra da „zemlja ide u pogrešnom smjeru“. Samo ih 20,9 posto podupire to što vlada radi.

Ima li Bijedna Naša šanse u svijetu koji se stubokom mijenja, a vode je politikanti na alibi-štakama i alibi-štulama? Kaže Krležin svevremenski potepuh: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vazda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti, kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo. Ar je navek bilo da je nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vazda bude da nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Je, tak je kak je, samo, već je Kerempuhov buntovni seljak Matija Gubec pokazao da se slobodan ljudski duh pod tlȁkom ne miri s logikom da mu „nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Ni hrvatski birači – uključivo odavno umrle, maloljetne i unajmljene u dijaspori i (konstitutivnoj) zapadnoj Hercegovini (BiH), etc. – za svoje i dobro vlastite djece/unučadi ne bi se smjeli miriti s politikantima koji alibi-štakama i alibi-štulama bešćutno gaze njihovu bolju ne samo budućnost, nego još više: upravo sadašnjost. Bijedna Naša nikad neće postati maloumno obećana Švicarska, odnosno Norveška, ali itekako može brzo postaii Lijepa Naša. Itekako.

The post Hrvatska u raljama HDZ-ovih afera, skandala, gafova… appeared first on Tacno.net.