foto: net.hr
Proteklih smo se mjeseci naslušali svakojakih priča vezanih za aferu Agrokokor. Palamudilo se o „prinudnoj upravi“, zakonu „važnom za opstojnost Hrvatske“ , sapunici u saborskom povjerenstvu, b(l)ogovima iz Londona…
Spominjale se vrtoglave cifre koje su, uglavnom, završile u džepovima povjerenika, savjetnika, konsultanata, fondova i banaka. Mnoga je svjetska šuša namirisala novac pa se u trenu povezala, organizirala i omastila brk.
Samohvali o tobožnjim uspjesima u nagodbama i dogovorima nikad kraja.
Na zemlji, međutim, situacija nije tako bajkovita.
Uđemo jučer u jedan istarski Konzum, jednu od radnji iz agrokorove obitelji. Kupaca kao i obično u ovo doba, pred produženi vikend, pun dućan. Te bi redove, nekada, vješte Konzumove zaposlenice na kasi pojele za doručak.
A sada gužva. Otvorene dvije kase. Na jednoj se neki zaglavio, reklamirajući račun. Nakon pet-šest minuta red se već zakrivio prema policama s kruhom, a onaj i dalje čeka da mu blagajnica ispravi račun. Mijenjamo kasu. Ja, gotovo uvijek, stanem u krivi red. Ali sada „naša“ blagajnica odlazi s kase pomoći kolegici. Totalna blokada. I sam postajem frustiran. Kao i većina surednjaka.
U ovakvim situacijama znao bih i protestirati. Kao da mi tih petnaestak minuta život znače. Gledamo se i vrtimo glavama. Blagajnica se vraća.
Zašto ne otvorite još neku kasu? – pitaju je.
Nema tko, nitko neće raditi za ovu bijednu plaću – otvorismo ladicu tuge, bijesa, razočaranja i bespomoćnosti.
Dođu ljudi na razgovor, ali kada čuju za koliko će raditit i da se radi na neizvjesno samo se okrenu. A mi dvije ne stignemo sve podmiriti. Kolegica je k tome i nova. Pa se mušterije na nama istresaju. I zaplače.
Ne plačite – tješimo je – niste vi krivi za Agrokor. Srce se i nama stislo. I stid što smo pokazali neuviđajnost. Odjednom kao da nikome od nas vrijeme više ne predstavlja problem. Suosjećamo s nesretnom blagajncom, žrtvom nemilosrdnog sistema, projekta u kojem smo i sami suučesnici.
Mi, koji smo još na birališnom mjestu odredili njenu i sudbinu njenih kolegica. Koji smo šutke gledali kako nas kradu i bogate se. Kako zatvaraju, radi većeg profita, naša radna mjesta i ukrcavaju nas u autobuse bez povratne karte.
A mi se našli istresati na blagajnicu Konzuma, s mjesečnom plaćom kojom jedva pokrije hranu, struju i prijevoz.
U redu, s prepunim kolicima kobasica, vratine, povrća, boca vina i gajbi piva da proslavimo još jedan Prvi maj.
Praznik rada, na koji naša blagajnica radi dok ne padne noć.
The post Prvomajske suze blagajnice Konzuma appeared first on Tacno.net.