Foto: meaws.com
PONEKAD SE BUDIM
U bunilu.
Ili bunim u budilu.
Sav u znoju.
Puca se nedaleko od naše zgrade.
Tlo podrhtava.
Tenkovska jedinica od Dalbyja klizi prema gradu.
Sa Skrylla štekti puškomitraljez.
Kao da je u dnevnoj sobi.
Uključujem radio.
Dramatični glas govori o pokretima iz pravca Blekinga s jedne
i Ystada s druge strane.
Znači, opkoljeni smo.
Ostaje nam samo put preko mora.
Kristijanstad sav u plamenu…
Nestaje struje.
Sad već čujem glasove iz parka.
I brujanje avionskih motora koji su krenuli sa Sturupa.
Približavaju se.
U niskom letu pucaju po industijskoj zoni Gastelyckan.
Plavičasta vatra i gušeći miris laka.
Benzinska crpka u plamenu.
Osposobili smo mali tranzistor.
Bombardiraju, kažu, i samo središte grada.
Gradsku vjećnicu, muzej, staru crkvu.
Vidim prevrnut autobus gradskog saobraćaja.
Stotine nepomičnih tijela u Storgatan.
Zeleni uzvrćaju.
Oboren avion kod Mobilie…
I odjednom tajac.
Osvrnem se.
Dijete i žena spavaju.
Lagano ih dotaknem.
Dišu.
Dijete spava s podignutom rukom.
Otvorene šake.
Razmičem zavjesu.
Provirim kroz prozor.
Ispod njega, u Vikingavägen, procvao jorgovan.
Pružam ruku, otkidam grančicu i prinosim je jastuku.
Ne, ne miriše na barut.
To je znači samo rat u mojoj glavi.
To teška borbena vozila okreću na čvoristima mojih živaca.
To meni niz vene teku rijeke izbjeglih ljudi.
To niz moja leđa polijeću teški borbeni avioni.
U lijevoj mi pretklijetci centralno sklonšte, u desnoj štab zavjerenika.
U grlu drhti trbuh zlostavljane djevojčice.
To moja noćna lampa osvjetljava lice zatočenika.
Kojemu stoti put postavljaju isto pitanje.
Na koje ni on, ni ja, nikada nećemo znati odgovor.
Petar Fehir
The post Petar Fehir: PONEKAD SE BUDIM appeared first on Tacno.net.