Tito i Willy Brandt, Bonn 1970. – foto: Wegmann Ludwig – Wikimedia Commons
Tito doista nije bio Willy Brandt, nije volio klečati i meditirati, nije bio mistik, bio je marksist, revolucionar, čovjek od akcije. Organizirao je vojsku koja je porazila ustaše i nacifašiste a poslije je organizirao i financirao i komemoracije i kulturu sjećanja na Drugi svjetski rat s naglaskom na zajedničku antifašističku borbu a ne etničke masakre. I da je Willy Brandt imao vojsku poput Titove kojom bi njemački antifašisti porazili njemačke naciste, ne bi trebao kleknuti u Varšavskom getu. Morao je kleknuti jer ništa drugo nije imao, svi su, naime, Nijemci bili, pisat će kasnije uvjerljivo Daniel Goldhagen, „Hitlerovi krvnici dobrovoljci“. Zato Tito nije klečao u Balkanskom getu nego je kao revolucionar pokušao da Balkan iz geto statusa izvuče.
Režim balkanskog populiste Aleksandra Vučića postiže važne propagandne zgoditke. Uz vakcinaciju naroda neispitanim kemikalijama iz Kine i Rusije napreduje omamljivanje masa opijatima iz selektivne historije i religije. Svi pričaju o prošlosti, o Nemanjićima, o Jasenovcu, o Drugom svjetskom ratu, nitko ništa ne govori o korupciji i mafiji post-komunističkih balkanskih režima, o masovnom iseljavanju mladih, o propasti i poniženju liliputanskih država i sistematskoj pljački naroda, o osuđenim ratnim zločincima iz devedesetih čiji se zločini poriču a oni se štuju kao heroji i ugledni građani. Pogotovo se ne govori o budućnosti, o ozbiljnim temama poput zagađenja prirode i globalnih klimatskih promjena. I nitko ne prati vijesti s Marsa iako tamo ima neko Jezero koje bi se dalo posvetiti i svojatati, proglasiti za marsovski Jeruzalem a „one druge“ isključiti, ma koji bili.
Namamili su ovom propagandom i novog srpskog patrijarha Porfirija da izjavi kako su filmovi poput „Dare iz Jasenovca“ potrebni jer govore o zločinu koji je navodno, „decenijama zataškavan“.[1] Time je iznio netočne navode jer u Jasenovcu od 1966. postoji 25 metara visoki spomenik žrtvama (istih proporcija kao novi spomenik Stefanu Nemanji u Beogradu), i spomen-područje s muzejom koji ništa ne zataškava a uz to je samo šezdesetih i sedamdesetih o ustaškim zločinima snimljeno niz filmova koji su svi po međunarodnim kritikama daleko kvalitetniji od „Dare iz Jasenovca“. Zataškavanja zločina i nepoštivanja žrtava Jasenovca od strane komunista dakle nije bilo ali jest bilo mitologizacije naracija o etničkim masakrima i manipulacije žrtvama od strane svih nacionalista, prije svega srpskih jer im je Jasenovac među prioritetima a hrvatski nacionalistički kontramitovi o Bleiburgu i Stepincu nisu mu mnogo naudili.
Beogradski pisac Tomislav Marković reagirao je na ovu propagandu i netočne navode brzo na Al Jazeeri Balkans izvrsnom sintezom svega najvažnijeg objavljenog pod jugoslavenskim komunizmom o Jasenovcu, od ratne poeme „Jama“ u kojoj hrvatski antifašist partizanski pjesnik Ivan Goran Kovačić, prije nego su ga zaklali četnici, opisuje ustaška klanja, do ogromne literature, historiografije i vrijednih filmova.[2] Debati se pridružila i Beograđanka Biljana Srbljanović, dramska spisateljica. I ona odbacuje teze o zataškavanju, zna za tisuće tekstova i brojne filmove o Jasenovcu, odaje posebno priznaje umjetničkoj vrijednosti spomenika „Kameni cvijet“ autora Bogdana Bogdanovića. Srbljanović također ima pravo i ekspertizu da prosudi kako je kultura sjećanja iz komunističke ere na temu Jasenovca imala nedostataka. Ali nažalost pokupila je i dvije mutacije virusa srpskog nacionalizma, onu o Jasenovcu kao navodno jedinom logoru u Evropi koji nisu vodili njemački nacisti nego su to povjerili hrvatskim fašistima i tezu o Titovom naizgled sumnjivom izbjegavanju da se ukaže na otkrivanju Bogdanovićevog spomenika 1966.[3] Slične teze i zamjerke Titu i partizanima su već prije emitirane iz nacionalističkih fabrika propagande. Spadaju u sferu teorija zavjere tipa zašto partizani nisu napali Jasenovac i spasili zatočenike. Jer kao što je poznato iz Leksikona YU Mitologije i drugih manje pouzdanih izvora, partizani su superheroji ala „Otpisani“, „Mirko & Slavko“ i „Das ist Walter“. U stvarnosti, partizani bi kad je bilo moguće, izbavili zatočenike iz logora razmjenama za zarobljene neprijateljske oficire. Ozbiljni povjesničari, kao Ivo Goldstein, napominju da su upiti o napadu na logor provokacije a ne ozbiljna historiografska pitanja i strpljivo objašnjavaju, da je po vojnim stručnjacima takav napad bio neopravdan, donio bi samo ogromne partizanske gubitke i masakr nad logorašima kao taocima i živim štitom.[4]
Dalje, na temu konclogora iz Drugog svjetskog rata u nacifašističkoj Evropi, treba imati na umu da su nacisti i u toj Evropi i u toj okupiranoj satelitskoj paradržavi NDH kontrolirati sve, da je gazda u Zagrebu bio Gestapov general a ne hrvatski „poglavnik“. I ako su Gestapu što veća mržnja i što učinkovitiji slavenski fratricid odgovarali, tako je svaku metodu u tom cilju odobravao pa i slobodu ustaških metoda u masakrima Srba i antifašista. Što recimo Wehrmachtov general Glaise von Horstenau nije odobravao jer su takve metode proizvodile masovniju mobilizaciju u partizane. I naročito imati na umu da je u cijeloj Evropi tada bio mrak i genocid a kao kontrast misliti na devedesete kad se jedna sretnija Evropa integrirala na vrijednostima liberalne demokracije a samo je na Balkanu bio mrak koji su izazvali etnički nacionalisti s posebnom ulogom za srpski nacionalizam koji je nakon desetgodišnjih priprema i najave namjera odmah po Titovoj smrti, krenuo u genocid i etničko čišćenje. Uz to konzultirati barem novije radove Ive Goldsteina o Jasenovcu i istraživanje Jovana Byforda o logoru Staro Sajmište u Nedićevoj Srbiji, da se vidi koji to sve domaći izdajnici, za čiji račun i pod čijim nadzorom, kolju sve živo pa i svoj etnički rod.[5]
A o temi Titovog izbjegavanja odlaska u Jasenovac, promisliti da, ako predsjednik jedne ozbiljne i u svijetu cijenjene države, koji je izraziti anti-nacionalist i sekularist, donese u konzultacijama sa suradnicima političku odluku da u Jasenovac ne ide, onda to valjda ima svoje promišljene razloge. Po današnjim PR kriterijima i populizmu trebao je ići, ali tada je bilo drugo vrijeme a Tito je bio komunista stare garde. Tu je i problem da li tamo ide kao Hrvat da se kaje za kolektivne zločine i nosi kolektivnu krivnju. Jer je u međuvremenu srpski nacionalizam iz četničke emigracije lansirao teze o kolektivnoj krivnji Hrvata. A 1950. podnio OUN-u prijedlog deklaracije o genocidu u NDH. Titova vlada, međutim, nije prihvaćala da se žrtve etnički prebrojavaju nego je komemorirala što se službeno zvalo žrtve fašističkog terora. Ovih je skupa s partizanskim borbenim gubicima bilo preko milijun i to, naravno, raznih nacionalnosti. Naglašavalo se jedinstvo i u patnji i u pobjedi. Žrtva je bila Jugoslavija, žrtva onih koji su je pokušavali raskomadati. Možda ništa toliko ne otkriva intelektualne defekte etničkih nacionalista kao njihov odnos prema zajedničkoj borbi, žrtvi i pobjedi jugoslavenskih partizana antifašista. Oni ih i mrtvi tuku, kao u pjesmi Branka Ćopića o mrtvim proleterima. Hrvatski nacionalizam sve partizane pa i hrvatske briše iz pamćenja a srpski ih etnicizira, posrbljuje. Time svi Hrvati postaju ustaše, genocidni narod, jer su im hrvatski antifašisti najbolji otkupitelji a pokušaji otkrivanja hrvatskih pravednika među narodima, dobrih katolika i hrvatskih Schindlera ili su mitologizacija ili na granici antikomunističkih kontramitova. Ali Srbi prolaze još gore. Jer ako su svi partizani Srbi, a po današnjim vladajućim ideologijama partizani su zločinci, ako su dakle Srbi većina u partizanima, četnicima, Nedićevim kvislinzima u Ljotićevim fašistima, onda su Srbi neupitna većina i među žrtvama i među zločincima. U ratovima devedesetih većina su samo među zločincima.
foto dw.com
Tito doista nije bio Willy Brandt, nije volio klečati i meditirati, nije bio mistik, bio je marksist, revolucionar, čovjek od akcije. Organizirao je vojsku koja je porazila ustaše i nacifašiste a poslije je organizirao i financirao i komemoracije i kulturu sjećanja na Drugi svjetski rat s naglaskom na zajedničku antifašističku borbu a ne etničke masakre. I da je Willy Brandt imao vojsku poput Titove kojom bi njemački antifašisti porazili njemačke naciste, ne bi trebao kleknuti u Varšavskom getu. Morao je kleknuti jer ništa drugo nije imao, svi su, naime, Nijemci bili, pisat će kasnije uvjerljivo Daniel Goldhagen, „Hitlerovi krvnici dobrovoljci“.[6]
Zato Tito nije klečao u Balkanskom getu nego je kao revolucionar pokušao da Balkan iz geto statusa izvuče.
[1] Porfirije o “Dari”: Važno da kinematografija govori o Jasenovcu, 24.02.2021. Nezavisne, https://www.nezavisne.com/kultura/film/Porfirije-o-Dari-Vazno-je-sto-je-srpska-kinematografija-progovorila-o-Jasenovcu/648097
[2] Tomislav Marković, „Kako su zli komunisti skrivali istinu o Jasenovcu“, 27. 02. 2021, https://balkans.aljazeera.net/opinions/2021/2/27/kako-su-zli-komunisti-skrivali-istinu-o-jasenovcu
[3] Biljana Srbljanović – Od kamena cvet, Novosti, 28.02.2021. https://www.portalnovosti.com/biljana-srbljanovic-od-kamena-cvet
[4] Ivo Goldstein: Istinu o Jasenovcu zna svatko tko želi, Radio slobodna Evropa, 30.04.2018., https://www.slobodnaevropa.org/a/ivo-goldstein-jasenovac-logor-/29198835.html
[5] Ivo Goldstein, Jasenovac. Zaprešić: Fraktura, 2019; Jovan Byford, Staro sajmište: Mesto sećanja, zaborava i sporenja [Staro Sajmište: A site remembered, forgotten, contested]. Belgrade: Beogradski centar za ljudska prava, 2011.
[6] Daniel J. Holdhagen, Hitler’s Willing Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust. New York, Alfred A. Knopf, 1996.
The post Zašto Tito nije kao Willy Brandt appeared first on Tacno.net.