Foto: Beta/Ljiljana Kovačević (arhiva)
Slučaj ”Dragičević” je poslednji slučaj daljeg urušavanja imidža grada Banjaluke u kome je pravda zamjenjena pendrek nepravdom. Kako reče jedan moj prijatelj ”danas je biti čestit Srbin u Banjaluci isto što i biti nesrbin 1992.!”
Nekad sam svim srcem navijao za Fudbalski klub ”Borac”. Kao klinac nisam propuštao ni jednu utakmicu na Gradskom stadionu u Banjaluci kada se znalo sakupiti 20-30 hiljada gledalaca. Prestao sam navijati onog dana kada je politika uplela svoje prste u ovaj klub početkom ´90 ih. A prestao sam i investirat u svoj rodni grad. Možda sam tada prestao i živjeti u jednom vremenu ”dilema” tipa Mladena Delića ”Pa ljudi, je li ovo moguće!” Sada nemam nikave dileme, moguće je.
Možda je sunovrat banjalučkog ”Borca” i sutuacija u kojoj se godinama nalazi istovremeno i sinonim poslijeratnog uništenja identiteta grada Banjaluke. Doduše puno je takvih sinonima. Protjerivanjem njenih 80 hiljada građana nesrpske nacionalnosti u periodu ’92. – ’95. opaljen je okidač destrukcije banjalučke ekonomije, gradske kulture, vjerskih objekata, arhitekure i svih drugih segmenata po kojima je ovaj divni grad nekad bio prepoznatljiv. Za vrijeme rata u Banjaluci vrijedno se radilo na zatiranju svih podsjetnika da je tu nekada živio neko osim Srba. Peter Maas, američki novinar stanje u Banjaluci 1992. poredi sa stanjem u Hitlerovoj Nemačkoj 1942. On u svojoj knjizi Ljubi bližnjeg svoga piše da je biti Musliman ili Hrvat u Banjaluci 1992. bilo jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942.
Banja Luka je samo prije četiri decenije imala blizu 70.000 zaposlenih u privredi. .A danas ona živi od zaposlenih radnika u javnim preduzećima, kredita, banjalučke dijaspore i korupcije. Poslije privatizacije, proizvodnja je potpuno zamrla, većina preduzeća je završila u stečaju, a u halama i objektima u kojima su nekada bili proizvodni pogoni, danas se nalaze između ostalog sjedišta političkih partija kao što je to slučaj sa nekad banjalučkim ponosom ”Čajavec – holdingom” gdje su se nalaze sjedište banjalučkog odbora SDS-a, i (još jedan apsurd) stranke koja se deklariše kao zaštitnik radničkih prava – Socijalistička partija. Koje li ironije?
Redom su privatizovani i uništeni „Čajavec“, „Fruktona“, „Mljekara“, „Kristal“, „Unis“, „Cvjećar“, „Jelšingrad“, „Kosmos“, „Kožara“, „Jadranka“, Zavod za izgradnju Banja Luka, „Incel“, „Metal“, „Stočar“ a medju zadnjim i ”Tvornica duhana” … Hiljade radnika je ostalo bez posla, sudski sporovi za naplatu potraživanja traju i danas, a u pojedinim slučajevima su bili uključen ili su uključeni i dalje i sudovi. Pojedina preduzeća su prodana ispod svake cijene. „Vitaminkin“ kapital je procijenjen na 16,4 miliona KM, a samo preduzeće je prodano za 250.000 KM. „Fruktona“ je vrijedila 5,1 miliona KM, a prodana je za 25.000 KM. „Mljekarska industrija“ je prodana za 500.000 KM, a njen kapital je iznosio 7,2 miliona KM. Ništa bolje nije prošao ni „Čajavec – Sistemi upravljanja“, čiji je kapital procijenjen na 6,3 miliona KM, a prodan je za 100.000 KM. Prodajom ovih preduzeća uništene su stotine radnih mjesta: „Incel“ je sa 5.000 radnika pao na 30, „Čajavec“ sa 6.000 samo na sedam, dok je „Mljekara“ ostala bez ijednog radnika.
U nastavku se ruiniranje banjalučkog imidža nikad nije ni zaustavilo. Ono je grubo narušeno i juna 2001., prilikom postavljanja kamena temeljca za obnovu džamije Ferhadije minirane 7. maja 1993. Dok su autobusi gorili u plamenu, demonstranti su salvama kamenja i cigli gađali sve okupljene ispred zgrade Islamske vjerske zajednice, pri čemu je svaki pogodak ljudske glave bio burno pozdravljen. Slike divljanja obišle su cijeli svijet a njihovo divljanje plaćeno je životom Murata Badića iz Cazina.
Agonija kroz koju prolazi moj rodni grad, će bez sumnje nastaviti shodno nedemokratskom karakteru gradskih i entitetskih vlasti. Tamo još uvijek sijede ljudi koji se po svojim političkim uvjerenjima puno ne razlikuju od presuđenog ratnog zločinca Radoslava Brđanina, vodeće političke ličnost u tadašnjoj Autonomnoj regiji Krajina, poznatom po izjavi ”kako Banjaluka ne smije imati više od dva posto ne-Srba, a u to ime ne treba bježati ni od ubijanja”.
Slučaj ”Dragičević” je poslednji slučaj daljeg urušavanja imidža grada Banjaluke u kome je pravda zamjenjena pendrek nepravdom. Kako reče jedan moj prijatelj ”danas je biti čestit Srbin u Banjaluci isto što i biti nesrbin 1992.!”
Praviti se lud ima svoju cijenu! Živimo u vremenu ”pojeftinjenja” ljudskih života u kome smrt ne pogađa političare već obične smrtnike!
The post Banjaluka se pravi blentava appeared first on Tacno.net.